1880.
Dne 3. veljače. Na zboru članova Slavenskog dobrotvornog društva Dostojevski je izabran za zamjenika predsjednika Društva.
Dne 14. veljače. Na svečanoj sjednici Slavenskog dobrotvornog društva Dostojevski čita svoj koncept adrese caru u povodu dvadesetpetogodišnjice njegova carevanja.
Dne 24. veljače. I. O. Mlodecki pokušava izvršiti atentat na predsjednika Vrhovne nadzorne komisije grofa M. T. Lorisa-Melikova. Taj je događaj uzrujao Dostojevskog.
Posjećuje ga Suvorin, razgovaraju о eksploziji u Zimskom dvorcu, о budućem romanu (nastavku Braće Karamazovih) i njegovu junaku Aljoši Karamazovu.
A. S. Suvorin zapisao je о tome: »Zamislite — govorio je on — da stojimo pred izlogom Daciarove trgovine i gledamo slike. Pokraj nas stoji čovjek koji se pretvara da također gleda slike, a sve nešto čeka i obzire se. Odjednom mu žurno prilazi neki čovjek i kaže mu: ,Sad će Zimski dvorac odletjeti u zrak. Postavio sam pakleni stroj’. Mi to čujemo. Zamislite da mi to čujemo, da su ti ljudi toliko uzbuđeni da ne mogu vladati glasom. Kako bismo nas dvojica postupili? Bismo li pošli u Zimski dvorac da upozorimo na eksploziju, ili bismo se obratili policiji, policajcu, da uhapsi te ljude? Biste li vi pošli?
— Ne, ne bih…
— Ne bih ni ja. A zašto? Pa, to je strašno.«
(A. S. Suvorin, Dnevnik, Moskva — Petrograd, 1923, str. 15).
Dne 20 ožujka. Održana je književno-glazbena priredba u korist odjela za malodobnike u Milosrdnom domu u dvorani Gradske skupštine.
Dostojevski čita odlomak iz Braće Karamazovih.
Dne 20. ožujka. Održana je književno-glazbena priredba u korist polaznica Pedagoške škole. Dostojevski čita »Raskoljnikovljev san о premorenom konju«.
Dne 28. ožujka. Održana je književna priredba u korist Društva za potpomaganje siromašnih književnika i učenjaka. Dostojevski čita »Raskoljnikovljev razgovor s Marmeladovom u krčmi«. Daruju mu dva lovorova vijenca.
Dne 9. travnja. Dostojevski odgovara pismom predsjedniku Društva ljubitelja ruske književnosti, uredniku »Ruske misli« S. A. Jurjevu, na njegovu ponudu da za svibanjski broj »Ruske misli« napiše članak о Puškinu.
Dne 27. travnja. Na književnoj priredbi u korist Slavenskog dobrotvornog društva Dostojevski čita odlomak iz posljednjeg dijela Braće Karamazovih (knjiga Dječaci): »Učinak je, mogu reći bez preuveličavanja i hvalisanja, bio neobično snažan«. (Iz pisma N. A. Ljubimovu od 29. travnja 1880).
Travanj. U »Vjesniku Evrope« P. V. Anenkov objavljuje svoje uspomene pod naslovom Značajno desetljeće. U XXIX glavi govori о nadobudnosti mladoga Dostojevskog koji je, navodno, svojedobno zahtijevao da se Bijedni ljudi tiskaju u »Petrogradskom zborniku« na stranicama urešenim okvirom.
Travanj — svibanj. Društvo ljubitelja ruske književnosti poziva Dostojevskog da sudjeluje »svojom riječju« u proslavi Puškina.
Dne 4. svibnja. Na zboru članova Slavenskog dobrotvornog društva predsjednik Bestužev-Rjumin predlaže da se Dostojevski izabere za predstavnika Društva na otkrivanju spomenika Puškinu u Moskvi. Prijedlog je prihvaćen.
Dne 5. svibnja. Dostojevski piše S. A. Jurjevu u Moskvu о skorašnjoj proslavi Puškina.
Dne 11. svibnja. Slavensko dobrotvorno društva imenuje za svoje predstavnike na otkrivanju spomenika Puškinu u Moskvi F. M. Dostojevskog i Puškinova osobnog znanca I. F. Zolotareva.
Dne 18. svibnja. U »Novom vremenu«, u rubrici »Skice i sitnice«, objavljena je ova napomena u ime Dostojevskoga:
»F. M. Dostojevski, koji se nalazi u Staroj Rusi gdje se liječi, zamolio nas je da u njegovo ime objavimo da ,ništa slično onome što je P. V. Anenkov iznio u ,Vjesniku Evrope’ о ,okviru’ nije bilo niti je moglo biti, i da on nije nikad dobio pjesmu koju su, tobože, spjevali Njekrasov i Panajev о tom ,okviru’«.
Dne 22. svibnja. Dostojevski odlazi u Moskvu na svečano otkrivanje spomenika Puškinu.
Dne 23. svibnja u 10 sati navečer. Stiže u Moskvu na proslavu u čast Puškina. Na željezničkoj stanici dočekuju ga S. A. Jurjev, V. M. Lavrov,[75] N. P. Aksakov,[76] J. V. Barsov[77] i drugi suradnici »Ruske misli«.
Dne 25. svibnja ujutro. Dostojevskoga posjećuju I. S. Aksakov i S. A. Jurjev.
U 5 sati poslije podne. V. M. Lavrov i N. P. Aksakov dolaze po Dostojevskog i odlaze s njim u »Ermitaž«, na večeru priređenu u čast Dostojevskoga. Na večeri je prisutno 22 ljudi, a održano je šest govora (S. A. Jurjev, oba Aksakova, ravnatelj Moskovskog konzervatorija N. G. Rubinštejn i dva profesora). Dostojevski uzvraća govorom u kojem uglavnom govori о Puškinu.
Dne 5. lipnja, u 2 sata. Delegacije su primljene u Gradskoj skupštini. Dostojevski se upoznaje i razgovara s Puškinovom kćerkom Nataljom Aleksandrovnom Merenberg.
Dostojevski je pozvan na ručak u Gradskoj vijećnici.
»Njegovoj ekselenciji F. M. Dostojevskome. Moskovski gradski poglavar ima čast da Vas najponiznije zamoli da počastite svojom nazočnošću ručak koji grad priređuje 6. lipnja u čast delegata koji su stigli u Moskvu na svečano otkrivanje spomenika Puškinu.«
Dne 6. lipnja. Održana je proslava u čast Puškina. Ujutro je obavljena ceremonija pred spomenikom, otkriven je spomenik, položeni su vijenci. Na sveučilištu je održana svečana sjednica — govore profesori i akademici, rektor proglašava I. S. Turgenjeva počasnim članom Sveučilišta. Gradska uprava priređuje ručak u dvoranama Plemićke skupštine — govore drže episkop Amvrosije, M. N. Katkov, I. S. Aksakov; A. N. Majkov čita svoju pjesmu. Navečer, na književnoj proslavi u Plemićkoj skupštini, Dostojevski čita scenu s Pimenom iz Borisa Godunova.
Dne 7. lipnja. Održana je prva javna sjednica Društva ljubitelja ruske književnosti. I. S. Turgenjev drži govor. Na drugom svečanom ručku drži kratak govor i Dostojevski.
Dne 8. lipnja. Održana je druga javna sjednica Društva ljubitelja ruske književnosti. Dostojevski drži govor koji izaziva nezapamćeno oduševljenje slušalaca. Obdaruju ga vijencem. Društvo ljubitelja ruske književnosti jednoglasno bira Dostojevskog za svoga počasnog člana.
Održana je književno-glazbena priredba na kojoj Dostojevski čita Puškinove pjesme (između ostalog dva puta Proroka).
U 8 sati navečer. Dostojevski piše ženi pismo о proslavi (F. M. Dostojevski, Pisma ženi, str. 303—305).
Noću odlazi do spomenika Puškinu i polaže na podnožje lovorov vijenac koji je dobio na dar toga jutra.
Dne 9. lipnja. M. A. Polivanova i S. A. Jurjev posjećuju navečer Dostojevskoga i razgovaraju s njim о Puškinu.
Suština tog razgovora razabire se iz pisma M. A. Polivanove Dostojevskom od 22. srpnja 1880: »Na dan 9. lipnja, uoči Vašeg odlaska iz Moskve, kad sam imala sreću da me primite, Vi ste, opraštajući se sa Sergejem Andrejevičem Jurjevom, poveli razgovor о Puškinovoj Pikovoj dami i savjetovali mi da je pročitam čim se vratim kući. Tako sam i učinila. Vaše riječi о Germanu, о tome što je i kako se morao osjećati kad je svu svoju sreću stavio na kartu, duboko vjerujući toj karti a u isto doba predišući i strepeći od silnog duševnog uzbuđenja, ne samo što su me zainteresirale nego su me naprosto potresle…«
Dne 11. lipnja. Dostojevski se vraća iz Moskve u Staru Rusu gdje provodi cijelo ljeto i početak jeseni.
Dne 13. lipnja. Govor о Puškinu objavljen je u 162. broju »Moskovskih novosti«.
Dne 25. lipnja. U »Glasu« je objavljen članak A. D. Gradovskog Snovi i stvarnost u kojem se pobijaju mišljenja Dostojevskog izložena u govoru о Puškinu. Dostojevski odgovara Gradovskom u broju »Piščeva dnevnika« koji je posvećen Puškinu.
Lipanj. U šestom broju »Domovinskih zapisa« objavljen je članak G. I. Uspenskog Proslava Puškina u kojem se kritizira govor Dostojevskoga.
Srpanj. U sedmom broju »Domovinskih zapisa« izlazi drugi članak G. I. Uspenskog о govoru Dostojevskog.
Ljeto. Dostojevski čita svojoj djeci klasična djela ruske i svjetske književnosti.
»Čitao je djeci Tarasa Buljbu, Kapetanovu kćer, Hitac i Mećavu. Pročitao je i cijelog Repetilova, Teško pametnome i Borodino. Na kraju je pročitao djeci Tamanj. U ljetu je počeo čitati Schillerove Razbojnike. Nikad nije djeci čitao ništa svoje.« Na drugom mjestu: »Tata je čitao djeci Siromaštvo nije grijeh, Rukavicu Žukovskoga, a u ljetu 1880. Schillerove Razbojnike…« (Iz zapisa A. G. Dostojevske).
Dne 15/27. srpnja. U Parizu na imendanu V. V. Stasova vodi se pred Turgenjevom razgovor о govoru Dostojevskoga na proslavi u čast Puškina. Turgenjev se oštro okomljuje na taj govor i zgraža se što je rusko društvo oduševljeno pozdravilo tu propovijed о »svečovjeku«.
Dne 1. kolovoza. Izlazi jedini broj »Piščeva dnevnika« u godini 1880, s govorom о Puškinu.
Dne 26. rujna. L. N. Tolstoj piše N. N. Strahovu da su Zapisi iz mrtvog doma »najbolja knjiga u cijeloj novijoj književnosti, uključivši i Puškina«. Nakon nekoliko dana N. N. Strahov daje to pismo Dostojevskom.
Dne 7. listopada. Dostojevski se seli iz Stare Ruse u Petrograd.
Dne 14. listopada. Čita naglas kod J. A. Štakenšnejder Puškinova Proroka, Obalama domaje daleke, Medvjedicu i Puškinove prijevode ulomaka iz Dantea i Bunyana.
Dne 19. listopada u 2 sata. U dvorani Gradskog kreditnog društva održano je u korist Književnog fonda čitanje Puškinovih djela, na kojem sudjeluje i Dostojevski.
О tom njegovu nastupu zapisala je J. A. Štakenšnejder u svom dnevniku ovo: »Da divna li čuda! Duša mu je na jeziku, mršav je, upalih prsa i šaputava glasa, a čim počne čitati, baš kao da poraste i ozdravlja. Odnekud mu se javlja snaga, nekakva zapovjednička snaga.« (»Glas minulog doba«, 1919, broj 1—4, str. 182).
Dne 8. studenog. Dostojevski javlja N. A. Ljubimovu da šalje uredništvu »Ruskog vjesnika« epilog Braće Karamazovih.
»E, pa evo, roman je gotov! Pisao sam ga tri godine, objavljivao dvije — ovo je za mene značajan trenutak. Htio bih da do Božića iziđe kao posebna knjiga… Dopustit ćete mi da se ne oprostim s Vama. Ta ja još kanim dvadeset godina živjeti i pisati.«
Dne 21. studenog. U Plemićkoj skupštini održava se priredba na kojoj se čitaju Gogoljeva djela. Dostojevski čita odlomak iz Mrtvih duša.
Dne 30. studenog. U dvorani Gradskog kreditnog društva održava se glazbeno-književna priredba u korist studenata Petrogradskog sveučilišta, na kojoj Dostojevski čita »Iljušečkin sprovod« iz Braće Karamazovih. Studenti nagrađuju Dostojevskog lovor-vijencem.
Te godine Dostojevskog posjećuje petnaestogodišnji D. S. Mereškovski i čita mu svoje stihove. »Da bi se dobro pisalo, patiti treba, patiti!« — kaže mu Dostojevski. (D. Mereškovski, Autobiografska napomena, Ruska književnost XX stoljeća, uredio S. A. Vengerov, svezak I, str. 291).
U jesen 1880. Dostojevski obično u nedjelju posjećuje A. S. Suvorina kod koga se okupljaju glumci — J. F. Gorbunov, V. N. Davidov, N. F. Sazonov, Ardi, P. A. Strepetova i drugi, slikari I. N. Kramski i K. J. Makovski. »F. M. je osobito rado gledao i slušao I. F. Gorbunova kako glumi generala Ditjatina i smijao se kao dijete.« (A. I. Suvоrin, Uspomene na Dostojevskoga).
Godine 1880. Dostojevski je zapisao u bilježnicu ovo:
»Uz potpuni realizam otkriti u čovjeku čovjeka… Nazivaju me psihologom: nije istina, ja sam samo realist u najvišem smislu, to jest prikazujem sve dubine ljudske duše.«
1881.
Dne 19. siječnja. Na »ponedjeljku« kod grofice S. A. Tolstoj Dostojevski igra ulogu starog monaha u Smrti Ivana Groznog Alekseja Tolstoja.
Dne 23. siječnja. »U petak, 23. siječnja, kad mi je rekao da je zabrinut za moje zdravlje, kazala sam mu: ‘Pusti ti mene da odem s djecom u Revelj, a ti otiđi u Ems. Kad se vratiš, zajedno ćemo u Staru Rusu na tri sedmice, da provedemo ondje kraj ljeta, jer ćemo se morati radi djece ranije vratiti.’ — ‘E, ako tako hoćeš, idi onda, ali ja sam imao sasvim drugačije želje za ovo ljeto.’ — ‘Kakve želje, reci mi!’ — ‘Pa evo ti mojih želja: sad imamo nešto novaca, a i od ‘Dnevnika’ ćemo još nešto dobiti, nakupit će se oko 12—15 tisuća, pa da kupimo ono imanje blizu Moskve о kojem su ti ljetos pisali… Ja ću, dakle, lijepo u Ems, a ti ćeš na imanje pa ćeš ondje gospodariti i živjeti sve do jeseni, a onda ćeš opet ovamo. Ti i djeca ćete se lijepo oporaviti.’
Vazda je sanjario о imanju, ali je svaki put pitao ima li šume. Za oranice i livade nije mario, a šuma je, makar i mala, bila za njega najveća vrijednost imanja… Nije volio hrastove, nego pravu bjelogoričnu šumu, a najviše zapuštenu, zaraslu.« (Iz zapisa A. G. Dostojevske). Na drugom mjestu:
»Volio je šumu; neka je svi prodaju, ali ja je neću prodavati, iz principa je neću prodavati da Rusija ne ostane bez šume.«
Dne 25. siječnja. Kod Dostojevskog je mnogo gostiju, među ostalima A. N. Majkov i N. N. Strahov. O. F. Miler dogovara se sa Dostojevskim о nastupu na priredbi posvećenoj Puškinu 29. siječnja.
O posljednjim danima Dostojevskog sačuvani su potanki zapisi Ane Grigorjevne u njenim bilježnicama.
»U nedjelju tek što je ustao, došao je Majkov; razgovarali su о dogotavljanju ,Dnevnika’, о veljačkom broju ,Dnevnika’, о tome što bi htio pisati. О sastanku kod Grota, о tome šta će s novcima koji su ostali od spomenika Puškinu. Došao je Orest Miler, došla je Katerina Ipolitovna.[78] Poveo se razgovor о promjeni u programu i о tome da neće on čitati Onjegina, nego da će ga mjesto njega čitati Gerard s K (?). Fjodor Mihajlovič bio je nezadovoljan, gotovo uvrijeđen, ali smo ga onda počeli nagovarati da izabere nešto drugo, pa je malo-pomalo pristao… Otišao je Majkov, a ja sam zazvala Fjodora Mihajloviča da se oprosti s Katerinom Ipolitovnom. Ona mu je rekla da je nekako ljut. On se vrlo začudio i rekao joj:,Eto kako je teško s ljudima; čovjek ima pune ruke posla, teško mu je i tužan je, a ljudi odmah izmisle da se ljuti.’ — ,Ma samo sam se našalila’, odgovorila mu je K. I. Zatim je izišao da se prošeta prije večere, zapravo je otišao u tiskaru da preda posljednji arak za ,Dnevnik’ i zamoli da mu sutradan pošalju slog na korekturu. Vratio se u 6 i pol, pa smo otišli na pola sata do Kašpireve, a kad smo se vratili, sjeli smo da večeramo. Za večerom smo neprestano razgovarali о Pickwikovcima, prisjećali se svih pojedinosti, pričali svašta… Nakon večere popio je kavu, a onda je sjeo da napiše pismo Katkovu, a kad ga je napisao, pozvao me da mi ga pročita. Između ostalog je spomenuo u pismu da mu je to, možda, posljednja molba, a ja sam se tada nasmijala i rekla mu: ,Eto, opet ćeš pisati Karamazove, pa ćeš opet tražiti predujam.’ Navečer je izišao da se prošeta…«
Dne 26. siječnja. Prema riječima Ljube Fjodorovne Dostojevske, toga je dana kod njih ručala sestra Fjodora Mihajloviča V. M. Ivanova, koja je doputovala u Petrograd da nagovori brata da ustupi sestrama dio zemlje koji je naslijedio od A. F. Kumanine. Dolazi do burne prepirke između brata i sestre. Nakon scene u kojoj je’, bilo prijekora i suza, Dostojevski odlazi u svoj kabinet i baca krv.
Moli u pismu N. A. Ljubimova da mu pošalje ostatak honorara za Braću Karamazove u iznosu od 4000 rubalja.
Pismo počinje ovim riječima: »Budući da ste već toliko dugo i toliko često bili uvijek skoni da udovoljite mojim molbama, mogu li se nadati još jednom Vašoj pažnji i pomoći da mi se ispuni ova, možda i posljednja molba…« Očito je da je Dostojevski napisao ovo pismo nakon krvoliptanja.
U 5 i pol sati. Stiže doktor J. B. von Brecelj. Kucka pacijenta po prsima, što izaziva ponovno krvoliptanje. Dostojevski gubi svijest. Oko 7 sati. Dostojevski se oprašta sa ženom i djecom. »Gubitak ga je krvi neobično iscrpao, glava mu je klonula na prsa, lice potamnjelo.« (A. S. Suvorin, »Umjetnički časopis«, 1881, broj 2, str. 118).
Na zahtjev doktora Brecelja pozvana su još dva liječnika, A. Pfejfer i D. I. Košlakov.
Dne 27. siječnja, u utorak. Krvoliptanje se ne ponavlja. Dolazi slagar iz tiskare A. S. Suvorina radi posljednjeg broja »Piščeva dnevnika« i Dostojevski mu izdaje upute. Brojnim posjetiocima nije dopušteno da uđu u bolesnikovu sobu.
A. S. Suvorin ovako je opisao posljednje dane Dostojevskoga: »Čas očekuje smrt, naglu i neposrednu, izdaje upute, brine se za sudbinu obitelji, a čas opet živi, razmišlja, mašta о budućim djelima, govori о tome kako će djeca odrasti, kako će ih odgajati…«
Dne 28. siječnja, u 7 sati izjutra. Dostojevski kaže ženi da će vjerojatno umrijeti u toku dana. Ujutro ponovo baca krv.
Obdan. Posjećuju ga rođaci i znanci. Razgovara neko vrijeme s A. N. Majkovom. Nekoliko puta poziva djecu i oprašta se s njima.
U 6 i pol. Baca krv, gubi svijest, počinje agonija.
»U dnu neugledne mračne sobe, u svom kabinetu, ležao je obučen na divanu, glave zabačene na jastuku. Svjetlo svjetiljke ili svijeća, što su stajale pokraj njega na stoliću, padalo mu je izravno na čelo i obraze, bijele kao zid, i na nespranu tamnocrvenu mrlju na podbratku… Dah mu se, piskutajući nekako slabašno, izvijao iz grla kroz zgrčene i rastvorene usne. Očni su mu kapci bili pritvoreni isto tako nekakvim mehaničkim i grčevitim procesom skršenog organizma… Bio je u nesvjestici.« (В. M. Markevič, »Moskovski vjesnik«, 1881, broj 32).
U 8 sati i 38 minuta uvečer. Fjodor Mihajlovič Dostojevski umire.
Dne 29. siječnja. Izlazi siječanjski broj »Piščeva dnevnika«. Dne 31. siječnja, u 11 sati. Mrtvo tijelo Dostojevskoga prenose iz njegova stana u crkvu manastira Aleksandra Nevskog.
Dne 1. veljače. Dostojevski je pokopan na Tihvanskom groblju, pored Žukovskoga. Posmrtne govore drže V. S. Solovjov, A. I. Paljm, O. F. Miler, A. N. Majkov, K. N. Bestužev-Rjumin i drugi.
1882 — 1883.
Izlaze prva posmrtna Sabrana djela Dostojevskog u četrnaest knjiga, s biografijom, pismima i zapisima iz bilježnica.
Leonid Grosman
