Kako to misliš – može i jedno i drugo, moj zemljače? Pa mi onda podastireš onu prastaru priču o umiljatom jagnjetu kao jedinu istinu grešnoga života. I svi te slušaju i svi ti se nekako dive jer misle da si na pravom putu kome nema kraja. A svaki put se, valjda, negdje završava, pa čak i autoput kojem nema ni početka ni kraja.
Kako to besjediš – može na dvije stolice, mudri zemljače, kao raspjevana ptičica koja skakuće sa grane na granu i uveseljava svojim pojem uzaludnike pod sobom. I svi te slušaju i svi ti se nekako dive kao da si dosegao ključeve oba svijeta. Ptičica skakuće, ptičica cvrkuće, a jadni čovjek u svojoj krletki papagajski sriče život. Takva nam je sudba u našem kavezu.
Kako to poručuješ – i zlo i dobro, jer nema ni čistog zla ni nenatrunjenog dobra, bistroumni zemljače, kao neki prastari silnik ili gromovnik koji svojim bijesom i srdžbom napaja ovaj i onaj svijet. I svi te slušaju i svi ti se nekako dive kao da si im otkrio najdublju tajnu i neba i zemlje…
Kako to deklamuješ – i pravda i krivda, jer nema pravde bez krivde i nijedna krivda nije baš sasvim krivda niti je pravda baš čista pravda kao neki samozvani jurodivi prorok koji sipa istine svijeta iz umoljčanog prašnjavog rukava. I svi te slušaju i svi ti se nekako dive kao da si im slabovidim i slaboumnim izbistrio i vid i um…
Kako to grmiš – i država i razbojište, jer nema države bez razbojnika niti razbojišta bez države kao da si pagansko božanstvo sile i strave. I svi te slušaju i svi ti se nekako dive kao da si im baš ti udahnuo smisao u besmisleni životić…
Kako to podjaruješ – i istina i laž, jer je svijet smiješan od žučnoga meda i umršen kao zmijsko klupko, kao da si premudri i presveti starac koji je u svemu vidio sve. I svi te slušaju i svi ti se nekako dive kao da si im baš ti pokazao nevidljivo i rekao neizrecivo…
Kako to sikćeš – i poštenje i nepoštenje jer nema poštenih sasvim niti nepoštenih potpuno, kao da si vođ starog plemena koje se zaputilo nebeskim putem višeg smisla i vječnog trajanja. I svi te slušaju i svi ti se nekako dive kao da im i duša i tijelo u tebi vide i svitanje i spas.
Kako to grakćeš – i smrt i život, jer jedno bez drugog ne ide, život neiživljenima, smrt nadživljenima, kao da si ti sudija i zemlji i nebu. I svi te slušaju i svi ti se nekako dive, kao da si gospod nad vojskama koji upravlja i rađanjem i umiranjem…
Kako to režiš – i vlast i slast, jer vlast je radi slasti, a slast je najveća vlast, kao da si se naučen rodio i kao da si se vječitošću i svemudrošću okrunio. I svi te slušaju i svi ti se nekao dive kao da si nebeski učitelj, nebozemni vladalac i svevid.
Kako to i dokad tako, zemljače moj?! I kako toliko i dokle ovoliko, zemljaci moji?! Zar vam nije dosta lažljivih i alavih kad vam već nije mnogo muke i jada. Zar vam nije dodijao stid i sram, kad vam nije previše bijede i poniženja? Zar vam nije previše njihove preobilnosti ako vam je premalo vašeg gladovanja? Gladovanja duhom i istinom, pravdom i slobodom. Zar vam nije isuviše njihove suvišnosti i odviše njihove manjkavosti, ako vam nije već mnogo sopstvene praznine?
Zar ne vidite prepunjenu miješinu grijeha i zar ne znate da vam otimaju i okrajak hljeba i zakrajak smisla?
Ne znam što pitam kad odgovor znam. I ne znam zašto znam kad je bolje da ne znam. I više i ne znam da li je moje preskromno znanje zapravo preveliko neznanje. I čemu obraćanje mnozini kad je mnozina, ogromna manjina. I našto nam Ulica slobode kad ćemo dobiti autoputeljak koji je, ajme, zapravo ćorsokak veselog robovanja.
Nož i pogača. U rukama njihovim. Iskrivljena pravda. Pod njihovom rukom. Istinita laž. U njihovoj desnici. Pokradeno u njihovoj riznici. Plitkoumna mudrost u njihovoj glavi. Njihova glava na tuđim ramenima. Jezik u tuđim glavama. Mržnja i raskol u njihovim hramovima. Lakomstvo i trboljublje u njihovoj molitvi.
Nekad smo uzaludili – ne može i jare i pare, a sada znamo – i jedno i drugo zauvijek pripada jednima. Najboljima među najgorima…