Art

Jer grob jer mrak jer vlaga jer crv jer smrt jer sloboda (Četrdeset osma priča)

harkov

  1. Avgust 2009. Godine

20:00
Metalist Stadium, Kharkiv
Referee: Radek Matejek (
Czech Republic)

Metalist Kharkiv (Ukrajina) – Rijeka (Hrvatska)

                                                     2      0
Gueye    12′
Oliynik  60′

Valentin Lysenko je izašao iz kuće i nije osjećao ništa i hodao je hodao i hodao je hodao i vidio navijače u žutim majicama i hodao je i šta je rekao ženi prije nego što je izašao iz kuće tri godine su zajedno šta je rekao ženi tri godine su zajedno a više nije mogao da je gleda njene ruke odvratni mladež na vratu njene oči tako obične hladne i pune očaja i mržnje šta mu je sve rekla šta je sve odgovorio ti zidovi puni zlobe i pakosti i hodao je i pomislio da više ništa nema smisla jer kako bilo šta raditi kada znaš tako dobro znaš kada niko nikad i niko i nikad nije i hodao je Valentin Lysenko a njegovo srce se grčilo uvijalo jecalo i opet je vidio navijače sa zastavama i pomislio kako će navijači iz raznih zemalja pratiti evropsko prvenstvo za tri godine a gdje će biti on i gdje će biti žena koju je nekada iskreno volio zajedno neće a hoće li uopšte kako je mogao Valentin da zna i pomislio je kako bi svi ljudi odgovorili da će biti i da će gledati utakmice i navijati i da će raditi sve što uobičajeno rade a Valentin Lysenko je znao kakva je to laž i kakva je to prevara i znao je da ni tu noć možda neće dočekati niti on niti još neko tako siguran tako prokleto siguran u iluziju u maglu u oblak.

Mikhail Tikhonov je izašao iz zgrade punog srca i razmišljao je i hodao i hodao i vidio navijače sa žutim šalovima jedan je podigao ruke i zapjevao pjesmu svi su podigli ruke i zapjevali pjesmu i Mikhail je podigao ruke i nije zapjevao pjesmu jer nije znao riječi i hodao je i puno srce i počinjao je novi život i ona ga je čekala na jednom uglu i otići će u novi stan i prvi put će moći kako će moći da je zagrli da nema nikog u drugoj sobi ni cimera ni rođaka ni komšija koji oslušuju ni prijetnje da će neko doći sami njih dvoje i jedna terasa i kada dođe zima čaj koji se puši i tri godine tuđih stanova i iznajmljenih soba i pazi da ne slomiš ovo pazi da ne isprljaš ono su prošle tri godine ljubavi i iščekivanja i napokon danas dok se ti navijači unaprijed raduju napokon danas će ući u stan zajedno prenijeće je preko praga i poljubiti i spustiti na krevet i tako će živjeti i sledeće tri godine i sledeće tri i Mikhail Tikhonov da je nastavio tako da broji i sledeće i sledeće došao bi i do jedne velike brojke ali nije jer je ugledao nju kako stoji kako ga čeka kako se smiješi.

Valentina Sviatchenko je sjedjela i čekala i bila nervozna i razmišljala i gledala na sat i stavila vodu za čaj pa je sklonila gledala kroz prozor vidjela navijače kako prolaze i kako jedan diže ruke i počinje pjesmu i kako ostali dižu ruke i počinju pjesmu o srcu i punoći o ljubavi i svetosti o slavlju i pobjedi nije znala da li da izađe da čeka ispred ulaza znala je da je glupo bilo bi glupo svaki put ovako kada treba da se vide koliko je prošlo znala je tačno iako se u društvu kada je drugarice pitaju pravila da joj nije toliko stalo znala je tačno trideset pet dana trideset pet vječnosti i evo sada dolazi svakog časa pogleduje kroz prozor iako zna da ne može vidjeti ulaz zgrade i ne može vidjeti kada će ući kasni li voz razmišlja i čuje kako se lift pokreće i srce osjeti i lift se zaustavlja i otvaraju se vrata čuje tresak on uvijek pusti vrata iako mu je ko zna koliko puta rekla da ih lagano zatvori zbog komšija i zvono se oglasi i ona prilazi otvara vrata vidi njegove oči i zagrli ga jako i zna u tom trenutku Valentina sve zna.

Ma nekada pomislim da samo jedan izlaz postoji samo jedan i sad čovjek da čeka ili da radi ili da trči u susret ili da bježi nazad ili da pada ili da misli da leti sve je to onako kako da kažem samo jedna sjebana stvar sve se tako jasno vidi da boli a kada boli nije dobro ćelije se skupljaju ne žele pate muče se nekada pomislim parče neba je dovoljno a nekada da svemir nije ništa drugo nego čestica prašine koja sa jednog prozora u harkovu jednog avgusta pada i pada i sve se može izmisliti i sve se u sistem može pospremiti i ljubav je samo hemija i to čekanje na prozorima na vratima i te beonjače i mladeži ljudi koje prvi put užasnuto pogledamo u oči iako žive sa nama deset i više godina i taj zadah svuda zadah truleži koji uporno pokušavamo kao civilizacija da ne osjetimo da ne osjetimo jer grob jer mrak jer vlaga jer crv jer smrt jer sloboda.

Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu

 

Ostavite komentar: