Budiš se glavobolna svakog Božijeg jutra.
Neke smršene riječi bruje kao pčele, navikla si već da pritajiš srce i slušaš ponoćni bruj.
S glavom na visokom perjanom jastuku, lagano razmrsuješ riječi.
Jastuk je pun požude, dahtanja, uzdaha, ugrušane lirike.
Bijesna, pobjedonosno istresaš jastučno perje koje se kovitla na vjetru.
Misliš,ponosna i ushićena: skončala je moja muka.
I uvijek, kad odlučiš da se nekom daš, paperje s neba padne ti na trepavicu.
