Prvi stoji uzvodno, puni kotaricu ribom i pušta je niz maticu.
Drugi zna gdje treba čekati, prihvata punu kotaricu i izvlači je na obalu.
I tako cijelog dana – nekad i deset, nikada manje od tri.
Onoga uzvodno nikada nije vidio.
Okrzne ga pogledom, kad se dalek i crn uzvere padinom.
Čini mu se da je visok i vitak, ali ni u to nije siguran.
Raste njegova ribarska slava, prepunja se kesa, osmjehuje život.
Niko ne zna za njegovog dobročinitelja.
Samo mu je vječiti strah od prazne kotarice zrnce grkosti u slatkome životu.
