Art

Pjesma o Inge Barč

© Miro Šuković

Inge Barč, glumica posle prevrata izgubljena
u tajanstvenim okolnostima…

Ovo je slovo o Inge Barč,
u svoj prostoti,
namijenjeno potomcima.

Ona je bila riđa, ali ne sasvim – neki sjaj je na kosi
bujao –
živjela je s Finkom. Fink je bio režiser. Iz snobizma
se komunizma igrao
(ima takvih i kod nas na Mazovjeckoj).
A Inge? Inge je imala u sebi neku draž njemačku,
onaj akcenat u riječi „Mond“ – mjesec…der Mond,
im Monde…
A Fink je bio glupak i blondin.

Istorija prosta: upravo sam bio stigao iz Poljske…
Berlin…Berliiiin…dažd…
Gvozdeni Fridrih kao mora srce mi davio ludo…
Dosada – i odjednom čudo!
Malo pozorište! Malo srce u podzemlju!
Čuje se pjesma: autor, Kurt Tuholski.
Vidim Inge sjedi za klavirom,
pjeva i svira: ah, kakva mora biti kad ustane!
Ustala je. Grudi je imala male, savršene
i – oprostite molim – trbuh
tako joj se divno pod haljinom ocrtavao
da počeh vikati bravo i drečati: – Živio trbuh!
a neki Englez na to progunđa: – He’s gone mad –
Ovaj je lud.

Prošlo je ljeto, jesen i zima,
i još proljeće, i još neko ljeto,
i opet jesen puna magle i dima.
(Ja volim jesen – eto.)
Dok jednog dana čujem ja –
državni udar. Coup d’etat.
Državni udar, uzgred, imao je u sebi nečeg od zvijezde
vitlejemske
za kojim se vuklo 3 000 000 mađioničara.

I sve je bilo kao spremljeno za scenu:
sjedim ja sa Ingom u Tirgartenu,
a jesen u Berlinu, u Tirgartenu,
to su, gospodo moja, takve strune…
Sa drveća magla se dimi,
vjetar nizak kao bas –
i odjednom Inge: – Wiffen Sie waf?
(Ona je uvijek govorila nekako preko zuba.)
Wassen Sie was? Meni je
dosadilo da živim.

-Hm…
Pogledah u nju, cigaretu pušim –
nisam Vispanjski, ali ipak u duši
ne mogah ovu njenu izjavu da primim.
Prekasno: Revolver nije bio veći od ruže:
Pik! I njene oči počeše da kruže
au – dela, po metafizici njemačkoj.
Neki debeljko je sjedio, pivo pio,
nije ni zadrhtao, niti se začudio
jer takvo pik! To se moglo ubiti najviše kakvo dijete.

A zatim je imala još duže trepavice;
leš je mirisao na jesen, na crnu kafu, na gljive
i besmislice.

Barč Inga!
Šteta!
Tvoj talenat je mogao vrijedjeti mnogo sterlinga.
Inge Barč!!!

Vratih se u hotel.
40 lula za jednu noć – soba sva crna od dima…
Ne, to ne može tako; to je suviše prosto: dosadno,
tu treba, da se tako izrazim,
dopisati nekakve komentare –
da, šta ja znam, da krvavi zločini režima,
da je osumnjičena zbog semitizma,
da…mrkva…u logoru…gnjila…
Biće to sjajan članak od 300 redova.
(U Poljskoj zvani „kobila“).

Recimo da je to bilo jedne jeseni,
na primjer, prije jedno tri godine.
No, i ako urednik ne izmijeni,
biće ovako:
„Nije izdržala u zagušljivim stegama režima
Inge Barč, glumica, posle prevrata nestala u sumnjivim
okolnostima…“

A na kraju možda nešto od Rilkea,
o ljubavi,
o samoći koja davi,
a naslov običan: Inge Barč.

Šteta.
Lijepa.
Mlada.
Pleća kao somot persijski.

I bilo je u njoj nečeg…
ženskog,
neuhvatljivog,
dalekog,
nečeg što treba hvatati noktima.

 

Konstanty Ildefons Gałczyński

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ostavite komentar: