Anatomija Fenomena

Kataloniji u čast (2) [Tema: Orvel]

spanish_civil_war

Barbastro, iako daleko od linije fronte, izgledao je tmurno i jadno. Gomile milicionara u otrcanim uniformama tumarale su gore-dolje ulicama, nastojeći se zagrijati. Na nekom ruševnom zidu naišao sam na plakat s datumom iz prethodne godine koji je obavještavao da će »šest lijepih bikova« biti ubijeno u areni toga i toga dana. Kako su jadno izgledale njegove izblijedjele boje! Gdje su sad bili lijepi bikovi i lijepi borci s bikovima? Tih dana čak i u Barceloni jedva da je bilo kakvih borbi s bikovima; iz nekog razloga, svi su najbolji matadori bili fašisti.

Moju su četu teretnjakom poslali u Sietamo, zatim na zapad do Alcubierrea koji se nalazio neposredno iza linije sučelice Zaragozi. Sietamo je bio svladan tri puta prije nego što su ga anarhisti napokon zauzeli u listopadu i topovska je vatra neke njegove dijelove razbila na komadiće, a većina kuća bila je izbušena puščanim mecima. Sad smo bili 450 metara iznad morske razine. Bilo je strašno hladno, s gustom maglom koja je, kovitlajući se, dolazila niotkuda. Između Sietama i Alcubiedrrea vozač kamiona je zalutao (to je bilo jedno od redovitih obilježja rata) pa smo satima lutali u magli. Bila je kasna noć kad stigosmo u Alcubierre. Netko nas je proveo kroz blatnu močvaru do staje za mazge, gdje smo se ukopali u pljevu i smjesta zaspali. Pljeva nije loša za spavanje kad je čista, nije tako dobra kao sijeno, ali je bolja od slame. Tek sam na jutarnjem svjetlu otkrio da je pljeva bila puna mrvica kruha, razderanih novina, kostiju, uginulih štakora i okrhnutih limenki za mlijeko.

Sad smo bili blizu linije fronte, dovoljno blizu da nanjušimo karakterističan zadah rata – prema mojem iskustvu, zadah izmeta i trule hrane. Alcubierre nikad nije bio obasut topovskom vatrom i nalazo se u boljem stanju od većine sela neposredno iza linije. A ipak vjerujem da čak ni u doba mira ne biste mogli doći u taj dio Španjolske a da vas ne dirne osebujna nevoljna bijeda aragonskih sela. Građena su poput tvrđava, gomila jadnih kućeraka od blata i kamenja skupljenih oko crkve, a čak i u proljeće teško da se negdje može vidjeti cvijet; kuće nemaju vrtova, samo stražnja dvorišta gdje se čupava perad kliže preko naslaga balege mazgi. Vrijeme je bilo ogavno, s naizmjeničnom maglom i kišom. Uski zemljani putevi bućkali su se kao blatno more, mjestimice duboko više od pol metra, kroz koje su se teretnjaci probijali kotačima pod najvećim opterećenjem, a seljaci vodili svoja nezgrapna kola što su ih vukle zaprege mazgi, ponekad i šest u jednoj zaprezi, uvijek vukući u nizu. Neprekidni prolasci trupa doveli su selo u stanje neopisive prljavštine. Selo nije imalo, niti je imalo ikad prije, nešto kao što je zahod ili odvodni jarak ma koje vrste, i nigdje nije bilo ni četvorna metra gdje biste mogli hodati a da ne pazite kamo stajete. Crkva se već dugo upotrebljavala kao latrina; a tako i sva polja četiristo četvornih metara uokolo. Nikad ne razmišljam o svoja prva dva mjeseca u ratu, a da ne pomislim na zimska strništa kojih su rubovi pokriti korom izmeta.

Prošla su dva dana, a nisu nam podijeljene nikakve puške. Ako ste posjetili Comite de Guerra i proučili nizove rupa u zidu – rupa što su ih napravile puščane salve, jer su tamo smaknuti razni fašisti – vidjeli ste sve znamenitosti koje ima Alcubierre. Gore na liniji fronte sve je bilo očito mirno; dolazilo je vrlo malo ranjenika. Glavno je uzbuđenje bio dolazak fašističkih dezertera koji su pod stražom dovedeni s fronte. Mnoge trupe nasuprot nama na tom dijelu linije nisu uopće bile fašističke, tek jadni regruti koji su služili svoj vojni rok u vrijeme izbijanja rata i jedva su čekali da umaknu. Povremeno bi se male grupe upuštale u rizik da se prebace do naših linija. Nedvojbeno bi ih i više to učinilo da njihova rodbina nije bila na fašističkom teritoriju. Ti su dezerteri bili prvi »pravi« fašisti koje sam uopće vidio. Zapanjilo me je da se nisu razlikovali od nas, osim što su nosili kaki kombinezone. Uvijek su bili proždrljivo gladni kad bi stigli – dosta prirodno nakon što su se dan ili dva šuljali po ničijoj zemlji, ali na to se uvijek slavodobitno ukazivalo kao na dokaz da fašističke trupe skapavaju od gladi. Promatrao sam kako jednoga od njih hrane u nekoj seljačkoj kući. Bio je to nekako sažaljenja vrijedan prizor. Visok dvadesetogodišnji momak, teško sažgan vjetrom, u odjeći u ritama, skvrčen iznad vatre, kako očajničkom brzinom trpa u sebe punu porciju gulaša; a cijelo vrijeme oči mu nervozno pogledavaju krug milicionara koji su stajali i promatrali ga. Mislim da je još napola vjerovao kako smo krvožedni. »Crveni« koji će ga ustrijeliti čim završi jelo; naoružani ljudi koji su ga čuvali stalno su ga tapšali po ramenu i ohrabrujuće bučili. Jednoga znamenitog dana u jednoj je jedinoj grupi stiglo petnaest dezertera. Trijumfalno su provedeni kroz selo, s čovjekom koji je jašio ispred njih na bijelom konju. Uspio sam snimiti dosta mutnu fotografiju koja mi je kasnije ukradena.

Trećeg jutra kako smo bili u Alcubierreu, stigle su puške. Dijelio ih je u staji za mazge neki narednik gruba, mrkožuta lica. Potreslo me je malodušje kad sam vidio to što su mi dali. Bio je to njemački mauser iz 1896. – star više od četrdeset godina! Bio je rđav, okidač je bio krut, drveni štitnik slomljen; jedan kratak pogled niz otvor cijevi otkrio je da je korodirana i da joj više nema pomoći. Većina je pušaka bila jednako loša, neke još i gore, a uz to nije bilo nikakva pokušaja da se najbolje oružje podijeli ljudima koji su ga znali upotrebljavati. Najbolju pušku iz te partije, staru samo deset godina, dobio je poluumobolan petnaestogodišnji divljačić, poznat svima kao maricon(homić). Narednik nam je dao petminutnu »instrukciju« koja se sastojala od objašnjenja o tome kako se puška puni i rastavlja. Mnogi milicionari nikad prije nisu imali pušku u ruci, a mislim da su tek rijetki znali čemu služe nišani. Razdijeljeni su meci, po pedeset na čovjeka, a zatim su formirani redovi pa smo sapeli torbe na leđa i uputili se na frontu, udaljenu oko pet kilometara.

Centuria, osamdeset ljudi i nekoliko pasa, nepravilno je krivudala cestom. Svaka milicijska kolona imala je barem jednoga psa koji joj je pridodat kao maskota. Bijedna živina koja je hodala s nama imala je na sebi velikim slovima žigosano POUM i vukla se posramljeno kao da je svjesna da nešto s njezinim izgledom nije u redu. Na čelu kolone, pokraj crvene zastave, jahao je na crnom konju Georges Kopp, krupan belgijski komandant; nešto ispred, mladić iz odmetnicima slične milicijske konjice, šepirio se tamo-amo, galopirajući preko svakog komadića uzdignuta tla i postavljajući se na vrhu u pitoreskne položaje. Za vrijeme revolucije zarobljeni su mnogobrojni prekrasni konji španjolske konjice i predani miliciji koja ih je, naravno, revno jahala do smrti.

Cesta je krivudala između žutih neplodnih polja, netaknutih od berbe prethodne godine. Ispred nas bila je niska sierra koja leži između Alcubierrea i Zaragoze. Sad smo se primicali liniji fronte, bombama, strojnicama, blatu. U potaji sam bio prestrašen. Znao sam da je zasad linija mirna, no za razliku od većine muškaraca oko mene, bio sam dovoljno star da pamtim veliki rat, iako ne dovoljno star da sam se borio u njemu. Rat je, za me, značio tutnjavu tanadi i umicanje čeličnim krhotinama; iznad svega značio je blato, uši, glad i hladnoću. Neobično, grozio sam se hladnoće mnogo više no što sam se grozio neprijatelja. Pomisao na nju progonila me cijelo vrijeme dok sam bio u Barceloni; ležao bih čak budan noću, razmišljajući o hladnoći u rovovima, stajanju na mjestu u sablasnim zorama, dugim satima na straži sa zamrznutom puškom, o ledenom blatu koje će prekriti vrhove mojih čizama. Priznajem također da me je obuzimao nekakav užas dok bih gledao ljude s kojima sam marširao. Ne možete uopće ni zamisliti kakva smo rulja bili izgledom. Tumarali smo raštrkano, s manje kohezije od stada ovaca; nismo prešli ni tri kilometra, a začelje kolone izgubilo se iz vida. A gotovo polovica takozvanih muškaraca bila su djeca– ali mislim doslovno djeca, stara najviše šesnaest godina. A ipak su svi bili sretni i uzbuđeni zbog nada da će napokon stići na frontu. Kad smo se približavali liniji, momci na čelu oko crvene zastave počeše protiskivati uzvike – »Viva POUM!« »Fascistas-maricones!«[6] i tako dalje – uzvike koji su trebali biti ratnički i prijeteći, ali koji su, iz tih dječjih grla, zvučali patetično kao cviljenje mačića. Činilo se groznim da branitelj Republike mora biti ta rulja poderane djece što nose dotrajale puške koje ne znaju upotrijebiti. Sjećam se, pitao sam se što bi se dogodilo da je našim putem prošao kakav fašistički avion – bi li se pilot uopće potrudio da se spusti i osine nas rafalom iz svoje strojnice. Sigurno bi čak i iz zraka mogao vidjeti da nismo bili pravi vojnici?

Kad je cesta zašla u sierru, odvojili smo se udesno i stali uspinjati uskom stazom za mazge koja je vijugala uz obronak brda. Brežuljci su u tom dijelu Španjolske neobičnih geoloških formacija, u obliku potkove s ravnim vrhovima i vrlo strmim obroncima koji se spuštaju u obliku ogromnih gudura. Na višim obroncima ne raste ništa osim kržljava grmlja i vrijeska, dok posvuda izbijaju bijele kosti vapnenca. Tu fronta nije bila kontinuirana linija rovova, što bi bilo nemoguće u takvu planinskom kraju; bio je to jednostavno lanac utvrđenih položaja, poznatih kao »pozicije«, smještenih na vrhu svakog brda. U daljini se mogla vidjeti naša »pozicija« na tjemenu potkove; gruba barikada od vreća s pijeskom, uzlepršala crvena zastava, dim vatre iz zemunica. Još malo bliže, i mogao se osjetiti odvratan slatkast zadah koji se zadržao u mojim nosnicama još mjesecima poslije. U raspuklinu neposredno iza položaja bili su natrpani otpaci skupljani mjesecima – dubok, gnojav sloj od ostataka kruha, izmeta i rđavih konzervi.

Četa koju smo smjenjivali skupljala je svoje stvari. Na liniji su bili tri mjeseca; uniforme su im bile oblijepljene blatom, čizme se raspadale u komade, lica uglavnom zarasla u bradu. Kapetan koji je zapovijedao položajem, Levinski imenom, ali poznat svima kao Benjamin, a po rođenju poljski Židov, koji je međutim govorio francuski, ispuzao je iz svoje zemunice i pozdravio nas. Bio je nizak mladić, oko dvadeset i pet godina, oštre crne kose i blijeda živahna lica koje je u tom razdoblju rata bilo stalno vrlo prljavo. Poneki zalutali metak praskao je visoko iznad nas. Položaj je bio polukružan ograđeni prostor promjera oko četrdeset metara, s grudobranom dijelom od vreća s pijeskom a dijelom od komada vapnenca. Tridesetak ili četrdesetak zemunica bilo je ukopano u tlo poput štakorskih rupa. Williams, ja i Williamsov šurjak Španjolac hitro se bacismo prema najbližoj nezauzetoj zemunici koja je djelovala prikladnom za nastavanje. Negdje naprijed povremeno bi opalila puška, stvarajući čudne gromoglasne jeke među kamenitim brežuljcima. Tek smo odložili torbe i izvlačili se iz zemunice, kad eto još jednog pucnja i jedno dijete iz naše čete pojuri od grudobrana, a licem mu se slijevala krv. Opalio je iz puške i nekako mu je uspjelo raznijeti zatvarač; kožu lubanje razderale su u krpice krhotine raznijete čahure metka. To je bio naš prvi unesrećeni i, karakteristično, ranio se sam.

Poslijepodne bili smo na svojoj prvoj straži i Benjamin nas provede kroz položaj. Ispred grudobrana protezao se sustav uskih rovova uklesanih u stijenje, s krajnje primitivnim puškarnicama napravljenim od hrpa vapnenca. Bilo je dvanaest straža, smještenih na raznim točkama u rovu i iza unutrašnjeg grudobrana. Ispred rovova bila je bodljikava žica, a zatim se obronak obrušavao u naoko bezdanu guduru; nasuprot su bila gola brda, ponegdje tek kamene stijene, sve sive i vjetrovite, bez ikakva života, čak ni ptice nije bilo. Provirih oprezno kroz puškarnicu, pokušavajući otkriti fašistički rov.

— Gdje je neprijatelj?

Benjamin široko mahne rukom. — Tamo prijeko. — (Benjamin je govorio engleski — grozan engleski).

— Ali gdje?

Prema mojem poimanju pozicijskog ratovanja, fašisti su morali biti oko sto pedeset do tristo metara. Nisam mogao vidjeti ništa – činilo se da su im rovovi vrlo dobro skriveni. Tada razočarano pogledah kamo to Benjamin pokazuje; na vrhu brežuljka nasuprot, iza gudure, najmanje sedamsto metara udaljen, sitan obris grudobrana i crveno-žuta zastava – fašistički položaj. Bio sam neopisivo razočaran. Uopće im nismo bili blizu! Kod tog su dometa naše puške bile posve beskorisne. No u tom trenu začu se uzbuđeni uzvik. Dva fašista, sivkaste figurice u daljini, verala su se uz goli obronak brežuljka na suprotnoj strani. Benjamin zgrabi pušku najbližeg čovjeka, nacilja i povuče okidač. Klik! Metak je zatajio; pomislih da je to loš znak.

Novi stražari, tek što se sjuriše u rov, započeše ispaljivati groznu paljbu ni na što posebno. Vidio sam fašiste, sitne poput mravi, kako uzmiču tamo i amo iza grudobrana, a ponekad bi se neka crna točka koja je bila glava zaustavila za trenutak, drsko izložena. Očito nije imalo smisla pucati. No tada stražar s moje lijeve strane, napuštajući svoje mjesto na tipično španjolski način, priđe postrance i poče me tjerati da pucam. Pokušah objasniti da se na toj udaljenosti i s tim puškama ne može pogoditi čovjeka, osim slučajno. No on je bio tek dijete, i dalje je puškom pokazivao prema jednoj od točaka, keseći se željno poput psa koji očekuje bačeni kamenčić. Konačno namjestih nišan na sedamsto i opalih. Točka nestade. Ponadah se kako je bilo dovoljno blizu da ga natjera na skok. Tada sam prvi put u životu opalio iz puške na neko ljudsko biće.

Sad kad sam vidio frontu, bijah duboko ogorčen. I oni su to nazivali ratom! A jedva smo dolazili u dodir s neprijateljem! Nisam ni pokušavao držati glavu ispod razine rova. Nešto kasnije, međutim, metak mi prozuji kraj uha sa zlokobnim praskom i udari u zid iza mene. Jao! Naglo se prignuh. Čitava sam se života zaklinjao da se neću prignuti kad metak prvi put prozuji iznad mene; ali taj je pokret, čini se, instinktivan i gotovo svi to učine barem jedanput.

Džordž Orvel

(nastaviće se)

Ostavite komentar: