Čovečanstvo sebi mnogo duguje; najveći dug je velika studija o Tacitovom stilu. U njoj bi trebalo reći da Tacit ne govori ni o čemu drugome doli o ananke, o neminovnosti. To je objašnjenje za ove čvrste rečenice, ovu malorekost, ovu mrgodnu fragmentarnost, ovu neprijatnu strogost. To je u njenu ono praska nje i gunđanje. Tacit je pisao u kamenim blokovima. To je ljudska istorija, čak je to objašnjenje svake ljudske patnje tokom istorije.
Bela Hamvaš
Kornelije Tacit ( 55 –120 po.Kr.) – napisao je biografiju «Agrikole» (njegovog tasta), izrađuje etnografski opis Germanije da bi Rimljane upoznao sa barbarima. Idealizira priprost život barbara, i suprotstavlja ga pokvarenosti rimskoga carstva. Napisao je «Annales» i «Historiae». Pojam historia u množini se pojavljuje u smislu pripovijesti o nepovezanim događajima kojima je autor prisustvovao ili o njima doznaje iz pouzdanih izvora. Pojam anali pokazuje da je riječ o prošlosti. Povijesna zbivanja usmjerava sudbina, a pojedinačni događaji ovise o ljudskim strastima. Svoju znamenitu izjavu da želi pisati bez ljutnje i pristranosti (sine ira et studio) ne provodi u praksi. Po dramatičnoj snazi i umjetničkom oblikovanju spada u najveće književne antike
Život
Kornelije Tacit jedan je od najvećih rimskih povjesničara čije ime ni danas nije zaboravljeno. Iako je veoma značajan historiograf, u tome ga nadmašuje njegov književni opus. Još i sada ne može se sa sigurnošću napisati njegov pranomen. Autori se dvoume između Publije i Gaj. O Tacitu postoje samo rijetka svjedočanstva od njega samoga ili njegovih suvremenika, tako npr. iz jednog pisma Plinija Mlađeg može se zaključiti okvirna godina Tacitova rođenja, 55. godina. Godina njegove smrti također se ne može sa sigurnošću ustvrditi. Čini se da je još bio živ za Hadrijanova stupanja na vlast 117. godine, ali je isto tako sigurno da nije doživio 120. godinu. Ženidba kćeri Gneja Julija Agrikole, veoma značajnog državnika i vojskovođe, utjecala je na njegov i privatni i politički život. Uz njegovu pomoć Tacit je započeo svoje političko djelovanje. Preturu je obavljao 88. godine, nakon čeka na nekoliko godina odlazi u Galiju. Za vrijeme Trajana zastupao je stanovnike provincije Afrike protiv njihova bivšeg namjesnika optuženog za korupciju. Od 112. do 113. godine prokonzul je provincije Azije.
Književno stvaralaštvo
Tacit je ostavio značajna književna djela koja se i danas iščitavaju i proučavaju. Najznačajnija su:
Dialogus de oratoribus – rasprava o uzrocima propadanja govorništva u doba carstva. Za ovo djelo se dugo vremena smatralo da je njegovo prvo djelo, ali u novije vrijeme prevladava mišljenje da je djelo napisano tek oko 100. godine.
Germania ili De origine et situ
Djelo Germania je kratko etnografsko djelo nastalo oko 98. godine.
U tom djelu, koje se sastoji od općeg i posebnog dijela, Tacit opisuje Germaniju i brojna germanska plemena koja tamo žive. Također opisuje običaje i svakodnevni život Germana. Ističe jednostavnost i moralnost Germana nasuprot dekadenciji i pokvarenosti Rimljana; njihov strogi obiteljski život, vjernost i odanost, njihovu hrabrost u ratu i težnju za slobodom. Govori i o njihovim manama; ljenčarenju kad nije rat, ovisnost o kockanju i pretjeranom pijenju piva.
Tacit vjerojatno sam nikada nije bio u Germaniji nego je podatke dobivao od rimskih vojnika i trgovaca koji su bili tamo.
De vita et moribus Iulii Agricolae
Djelo je nastalo iste godine kada i Germanija. U njemu je opisao život svoga tasta, rimskog vojskovođe i namjesnika Britanije, Julija Agrikole. Ujedno je u tekstu opisao i samu Britaniju.
Historiae
Djelo nastalo između 100. i 110. godine predstavlja jedno od većih povijesnih djela. U djelu od dvanaest (ili četrnaest) knjiga Tacit u analitičkoj metodi iznosi događaje od 69. do 96. godine. Do danas su sačuvane samo prve četiri knjige, dio pete i neki fragmenti. Na temelju tih sačuvanih dijelova upoznati smo s Tacitovim viđenjem Galbine kratke vladavine (68.-69.), građanskih ratova i Titova pohoda na Jeruzalem oko 70. godine.
Uvod u Tacitove Anale
Početak će moga djela biti drugi konzulat Servija Galbe s Titom Vinijem. Onih osam stotina i dvadeset godina pređašnjega doba poslije osnutka grada mnogi su pisci naime prikazali – dok su pripovijedali o povijesti rimskoga naroda – s jednakom rječitošću kao i slobodoumnošću. Pošto je kod Akcija pala odluka u ratu, a prilog je mira bilo da se sva vlast prenese na jednoga, plemeniti se oni duhovi povukoše. Istovremeno se istina na više načina iskvarila, prije svega nerazumijevanjem javnoga života, koji je postao stran, zatim željom za ulagivanjem ili, s druge strane, mržnjom prema vlastodršcima. Tako ni jednima ni drugima – ni mrziteljima ni udvoricama – nije bilo stalo do budućnosti. No, ulagivanje pisca lako se može odbaciti, kleveta i jal primaju se otvorenim srcem. Ta ulizivanje nosi u sebi odvratan prijekor zbog ropstva, pakost – lažnu sliku iskrenosti. Galba, Oton i Vitelije nisu mi poznati ni po dobročinstvu ni po nepravdi. Ne mogu poreći da je moje dostojanstvo zasnovano pod Vespazijanom, pod Titom uvećano, pod Domicijanom još dalje uznapredovalo. No oni koji su se obavezali na nepokolebivu istinoljubivost ni o kome ne smiju govoriti ni s ljubavlju ni s mržnjom. Ako mi dotekne života, principat božanskoga Nerve i Trajanovu carsku vlast – plodniju i manje osjetljivu gradu – ostavio sam za starost, u rijetkoj sreći vremena, u kojima je slobodno misliti ono što želiš, a ono što misliš reći.
Prihvaćam se djela bogata nesrećama, puna strašnih bitaka, razdora i buna, čak i u miru užasna. Četiri cara smaknuta mačem, tri građanska rata, više vanjskih ratova, a ponajčešće i jednih i drugih istovremeno. Uspjesi na Istoku, neuspjesi na Zapadu, uznemiren Ilirik, Galije nepouzdane, Britanija pokorena i smjesta napuštena; podigla se na nas plemena Sarmata i Sveba, proslavio se svojim i našim porazima Dačanin. Umalo se na oružje ne digoše i Parti, zavedeni vještom varkom lažnoga Nerona. Italija sasvim dotučena novim nesrećama ili onima koje se ponoviše nakon dugog niza vjekova. Progutana ili zatrpana preplodna obala Kampanije i grad opustošen požarima u kojima su uništena najstarija svetišta, a i sam Kapitolij spaljen rukama građana; oskrvnjeni sveti obredi, nečuvena preljubništva, more puno prognanika, školjevi okaljani prolivenom krvlju. U gradu još groznije mahnitanje. Plemstvo, bogatstvo, počasti – i skrivane i pokazivane – krivice, a zbog vrlina – najizvjesnija smrt. Nagrade prokazivačima ne manje omražene negoli njihovi zločini. Jedni se dokopali kao plijena svećeništva i konzulata, drugi upraviteljstava i tajnog utjecaja i sve progonili i upropaštavali iz mržnje i straha. Robovi podmićeni protiv gospodara, oslobođenici protiv zaštitnika, napokon, i one koji nisu imali neprijatelja upropastiše prijatelji. 3. Ne bijaše vijek ipak tako lišen vrlina da ne bi pokazao i dobrih primjera. Pratile su izbjeglu djecu majke, išle za muževima u progonstvo žene; smioni srodnici, postojani zetovi, nepokolebiva, čak i na mukama, vjernost robova; krajnje nevolje i smrtne opasnosti znamenitih muževa hrabro podnesene, a svršeci života dostojni proslavljenih smrti pradjedova. Pored mnogovrsnih nesreća čovječanstva kobna znamenja na nebu i zemlji, i opomene munja i proročanstva budućih događaja, radosna i žalosna, dvosmislena i očita. I nikad naime nije strašnijim porazima rimskog naroda i jasnijim znakovima potvrđeno da bogovima nije na brizi naša sigurnost nego osveta
Ali, prije negoli ovo što sam naumio opišem, čini se da treba ponoviti kakvo je bilo stanje grada, kakvo raspoloženje vojski, kakvo držanje provincija, što zdravo u čitavu svijetu, što bolesno, da se upoznaju ne samo izvanjski tokovi dogadaja – koji su ponajviše slučajni -nego smisao i uzroci. Svršetak je Neronov bio doduše ugodan u prvoj navali veselja, ali je izazvao i različita raspoloženja, ne samo u gradu – kod otaca i naroda ili u gradskoga vojnika – nego i kod legija i vojskovođa, jer se narodom pronijela tajna carstva da se vladarom može postati i drugdje, ne samo u Rimu. No očevi se radovahu, posluživši se smjesta slobodom prilično neobuzdano, kako to već biva spram vladara nova i nenazočna. Prvaci vitezova najbliži veselju očeva. Svanula je nada za bogati dio naroda povezana s moćnim obiteljima, štićenike i oslobođenike osuđenika i prognanika. Siromašan puk, navikao na cirk i kazalište, zajedno s onim najpokvarenijima od robova ili onima koji su se upropastivši svoja dobra, hranili uz sramotno služenje Neronu, utučeni i željni ogovaranja.
Tacit
Zadatak je da se spase stotinu knjiga. Svejedno je da li iz opsednutog grada, ili iz opsednutog sveta. Takvih stotinu knjiga s kojima bi se, ako bi nestale sve ostale knjige, uglavnom mogla uspostaviti književna linija čovečanstva
Ovom prilikom nije reč o tome da neko sačini katalog lektire za putovanje, ili da se iz razbibrige ponese na „pusto ostrvo“ sto svojih omiljenih pisaca, nego o tome da se priberu takva dela koja je već odavno trebalo da budu prevedena na sve jezike. Bar jedna od ovih stotinu knjiga bi uvek trebalo da se nalazi na noćnom ormariću, kako bi čovek, ako ne više, ono bar jednu jedinu reč pročitao pre spavanja i od istinskog sadržaja ljudskog bića bar nešto poneo sa sobom, kao svetlost, u noćnu tamu.
Pod stotinu knjiga ne treba podrazumevati sto svezaka. Ova situacija bi izazvala mnoge neobičnosti: kod Getea bi trebalo izostaviti Ekermana, ili pesme, kod Dostojevskog i Tolstoja sve sem jednog dela, kod dvotomnog Platona jedan tom.
Stotinu knjiga znači sto životnih dela, sto opusa, glavninu onoga što čini sto autorskih dela. Tamo gde je reč o samo jednoj jedinoj knjizi, kao kod Rablea ili Dantea, nema pogađanja. Moderni autori su pak višetomni; kod njih su naslovi knjiga predmet rasprave, broj knjiga je otvoreno pitanje.
Individualni ukus će izmeniti deset knjiga u ovom katalogu, možda dvadeset, eventualno trideset. Odstupanja se mogu napadati i braniti. Za pedeset dela svi ćemo se bezuslovno saglasiti; eventualno za šezdeset, u najpovoljnijem slučaju za osamdeset. Sudeći prema verovatnoći – za najvažnijih osamdeset.
Bela Hamvaš
