Korona je tu da bismo bili zapitani.
Da proširimo naše perspektive, balansiramo suprotnosti,
pomirimo različite interese. Da povećamo naše kapacitete za razumijevanje
stvarnosti. Korona nije tu da bismo imali krute stavove i mjesece proveli
selektivnim skupljanjem podataka koji dokazuju upravo naše mišljenje.
Ako ste to do sada radili, sada odustanite. Otvorite se.
Korona je tu da bi bili mnogo zapitani. Nije tu da bismo bili
sigurni. Kakva igra riječi! Sigurnost u stavove, kao aspekt našeg osjećaja
bezbijednosti!? Ubijediti nekoga je kao uvesti ga u bijedu ali smo i na to
spremni samo da mi budemo bez bijede tj bezbijedni. Zato je važno ko će da
pobijedi – učini drugoga bijednim. Da bi on ostao bezbijedan ili siguran, kako
kažemo kada branimo bedeme svojih stavova.
Da li sam u svoje stavove strašno “siguran” baš
onda kada se iznutra duboko osjećam nesigurno pred nesagledivošću faktora i
njihovih veza? Onda mi treba nešto u šta ću biti siguran? Po svaku cijenu. Da,
bedemi.
Oni se ne ruše na Fejsbuku. Meditacija i psihoterapija pomažu.
Ali ti bedemi, prije ili kasnije nijesu ništa više od onih
pješčanih tvrđava koje djeca grade prkoseći talasima. Ponekad ujutru dođu i
kažu:”Mama, tata, neko nam je srušio tvrđavu”!
Nije, pile moje, neko. Život je taj koji ruši sve tvrđave.
Dakle, korona nije tu da bismo bili sigurni. Ni na koji
način. Korona je otvorena priča, neizvijesnost, zapitanost. Ona treba da nas
proširi, otvori, pokaže nam slabosti, navede na razmišljanje, probudi
razumijevanje i solidarnost.
Sve je istina, samo je pitanje u kojoj mjeri je šta istina.
Ne možemo ništa biti sigurni, beskrajno mnogo je faktora, a moramo donositi
odluke. I sprovoditi ih dosljedno. Ali kako kada svako ima svoju istinu u
zavisnosti od svoje pozicije, psihičkog stanja, dostupnih informacija,
sposobnosti sagledavanja šireg konteksta?
Sloboda življenja se mora sačuvati. Do koje mjere? Moramo
biti solidarni sa najugroženijima, kao i sa zdravstvenim radnicima koji
iscrpljeni danonoćno na svojim leđima iznose našu slobodu življenja. Ali na
koji način? Do koje mjere? Šta ako nas pretjerana zatvorenost, nekretanje i
odvojenost dugoročno ubijaju više od korone? Ko može izmjeriti dugoročne
efekte? Suprostaviti ih smrtima koje su ovdje i sada? Preuzeti takvu
odgovornost. Nije lako.
Maske štite drugoga od nas, zato na njima i piše da nas ne
štite od korone – i dalje fascinantan broj ljudi ovo ne razumije. Valjda je
očigledno da nekoga ne možete pljunuti dok imate masku?
Da li ova jednostavna činjenica ne dobija uvažavanje svih
zbog toga što neki odbijaju da uopšte pročitaju suprotno mišljenje? Zatvoreni u
svojim balonima čak i u odnosu na očigledno?
Da li to znači da treba da ih nosimo neprestano? I vani?
Mislim da ne. Prevoz, prodavnice, čas tanga, recimo (uz mjerenje temperature i
dezinfekciju). Sve dok pritisak na zdravstvo nije prevelik da ove stvari mogu
uopšte funkcionisati. Kada je to? Zajedno sa ovom zapitanošću, na svakom koraku
se događaju prepune raspjevane žurke.
Šta ako je to dugoročno dobro? I mladi treba da se razbole?
Uz sve rizike? Ko može znati ukupnu pandemijsku računicu? Njene cikluse,
prirodu virusa, njegove mutacije i pozitivne i negativne efekte borbe protiv
pandemije, … Ko može znati šta je dobro, a šta loše? I da li uopšte postoje
dobro i loše gledano iz najšire perspektive? Mislim da ne. Osjećam da ne.
Opet, vratimo se svakodnevici, kada je to kada skoro sve
treba da se zatvori? Mi to ne možemo znati jer se to ne sagledava na osnovu
stanja na ulici – nije ovo guba da ljudi padaju oko nas. Ovo je relativno blag
virus sa velikim potencijalom da zaguši sistem. Odluke o
“zatvaranjima” se donose na osnovu ukupnog stanja u zdravstvu i
ekonomiji.
A sa tim stanjima tj podacima o njima se često manipuliše. I
prirodno je da ljudi nijesu spremni da žrtvuju svoju slobodu prateći
manipulatore. Sa druge strane, prirodno je reći: “Ma jesu neodgovorni
kreteni ali moramo biti solidarni sa najugroženijima i zdravstvenim
radnicima… pa sve i da je sve dio neke politikantske igre…”
Nema lakih odgovora. A da su istiniti. Ako uopšte za nešto
možemo reći da je istina. I ako uopšte postoji neka zajednička istina. Ili je
zadatak da osjetimo i uz toleranciju i razumijevanje pomirimo razne relevantne
istine?
Zato je neodgovorno autoritativno vileniti po društvenim
mrežama. Moja poruka je:”Prije nego nešto napišete, uđite u osjećaj da će
na osnovu toga biti donijete odluke koje utiču na život i smrt. Zamislite da
ste odlučioci. Makar na nivou jedne firme. Ili nemojte pisati. Previše je
besmislene buke”.
Niko od autoriteta ne priča o imunitetu. Niko ne edukuje
građane. Tretirani smo kao nesvjesna stoka koja nema šansu da bude bolja. Za
državu mi je jasno zašto to radi – vode je ljudi koji ne maštaju o dizanju
svijesti kao preduslovu sveobuhvatnog razvoja. Ali doktori… da li se to
medicina u praksi i dalje drži one doskorašnje i zaostale definicije da je
zdravlje odsustvo bolesti?
Da li takva filozofija može biti osnova dobrih odluka?
Donose se mjere koje se ne sprovode. Zašto? Pa da bi
ekonomija mogla da radi, a da istovremeno ima osnov da se povremeno lupi dio
kazni i napuni budžet. Manipulativno, ali radi posao. Onaj koji bi da poštuje
mjere, osjeća se kao budala jer oko njega ih samo dio ljudi poštuje. Otvara se
pitanje zajedništva, zajedničkog cilja i stremljenja. Otvara se iznova pitanje
solidarnosti. Ne samo sa zdravstvenim radnicima i najugroženijima koronom, već
i sa svima onima koji gube biznise, radna mjesta, a sa njima i živce i zdravlje
i mogućnost prehrane svojih porodica. U kom trenutku pucanje ekonomije odnosi
živote? Mi to ne znamo. Ne odnosi ih pred nama. Pokazuju se razlike, svako vuče
na svoju stranu. Neko bi sve otvorio, neko bi sve zatvorio.
Vakcine bi nas izvukle iz ove mješavine psihičkih, ekonomskih
i tjelesnih tegoba… Ili ne bi? Šta su tu rizici, interesi, manipulacije,
održive strategije? Ako neko napravi neki dil na tu temu, to ne znači da
vakcine nisu potrebne. Ako su potrebne, to ne znači da valjaju bilo koje. Kako
mi o tome možemo biti sigurni na osnovu članaka sa interneta? Kome vjerovati? I
do koje mjere?
I tako dalje…
Sve ovo budi mnogo rasprava.
Neki se trude da razumiju i balansiraju gomilu faktora. Neki
samo da dokažu svoje iste višemjesečne stavove. Lakše je uprostiti realnost –
onda djeluje izvjesnija, sve i kada je predstavljamo strašnom. Onda se osjećamo
sigurnim.
A ljudi se više plaše nesagledive širine i neizvijesnosti
nego izvjesnog zla.
Dragi prijatelji, korona je tu da bismo bili zapitani. Ne da
bi bili sigurni. Ne da bi imali tvrde, konačne stavove. Razbiće nam ih,
vjerujte. Nemaju šanse tvrdi stavovi, a ni mi sa njima. Ako se budemo držali
njih…
Zar ne vidite da smo već izmijenjali mnogo istina? Sa istim
brojem oboljelih je nekad bila panika, sada obična stvar. Šta je tu istina?
Uživajmo u hirurškim moćima kosmosa koji jednim potezom
otvara umove milijardi ljudi, ruši zaostalo, pokazuje slabosti, daje nove
prilike… Ovo je mnogo bezbolnije od jednog svjetskog rata.
Predajmo se neizvijesnosti. Ta sposobnost će nam mnogo
značiti svaki put kada ubuduće budemo željeli napustiti svoj stari svijet i
otvoriti se nepredvidljivosti i čarobnosti unutrašnjeg rasta.