Jasan Pogled

Korona je tu da bismo bili zapitani

Foto: Crawford Jolly

Korona je tu da bismo bili  zapitani.

Da proširimo naše perspektive, balansiramo suprotnosti, pomirimo različite interese. Da povećamo naše kapacitete za razumijevanje stvarnosti. Korona nije tu da bismo imali krute stavove i mjesece proveli selektivnim skupljanjem podataka koji dokazuju upravo naše mišljenje.

Ako ste to do sada radili, sada odustanite. Otvorite se.

Korona je tu da bi bili mnogo zapitani. Nije tu da bismo bili sigurni. Kakva igra riječi! Sigurnost u stavove, kao aspekt našeg osjećaja bezbijednosti!? Ubijediti nekoga je kao uvesti ga u bijedu ali smo i na to spremni samo da mi budemo bez bijede tj bezbijedni. Zato je važno ko će da pobijedi – učini drugoga bijednim. Da bi on ostao bezbijedan ili siguran, kako kažemo kada branimo bedeme svojih stavova.

Da li sam u svoje stavove strašno “siguran” baš onda kada se iznutra duboko osjećam nesigurno pred nesagledivošću faktora i njihovih veza? Onda mi treba nešto u šta ću biti siguran? Po svaku cijenu. Da, bedemi.
Oni se ne ruše na Fejsbuku. Meditacija i psihoterapija pomažu.

Ali ti bedemi, prije ili kasnije nijesu ništa više od onih pješčanih tvrđava koje djeca grade prkoseći talasima. Ponekad ujutru dođu i kažu:”Mama, tata, neko nam je srušio tvrđavu”!

Nije, pile moje, neko. Život je taj koji ruši sve tvrđave.

Dakle, korona nije tu da bismo bili sigurni. Ni na koji način. Korona je otvorena priča, neizvijesnost, zapitanost. Ona treba da nas proširi, otvori, pokaže nam slabosti, navede na razmišljanje, probudi razumijevanje i solidarnost.

Sve je istina, samo je pitanje u kojoj mjeri je šta istina. Ne možemo ništa biti sigurni, beskrajno mnogo je faktora, a moramo donositi odluke. I sprovoditi ih dosljedno. Ali kako kada svako ima svoju istinu u zavisnosti od svoje pozicije, psihičkog stanja, dostupnih informacija, sposobnosti sagledavanja šireg konteksta?

Sloboda življenja se mora sačuvati. Do koje mjere? Moramo biti solidarni sa najugroženijima, kao i sa zdravstvenim radnicima koji iscrpljeni danonoćno na svojim leđima iznose našu slobodu življenja. Ali na koji način? Do koje mjere? Šta ako nas pretjerana zatvorenost, nekretanje i odvojenost dugoročno ubijaju više od korone? Ko može izmjeriti dugoročne efekte? Suprostaviti ih smrtima koje su ovdje i sada? Preuzeti takvu odgovornost. Nije lako.

Maske štite drugoga od nas, zato na njima i piše da nas ne štite od korone – i dalje fascinantan broj ljudi ovo ne razumije. Valjda je očigledno da nekoga ne možete pljunuti dok imate masku?
Da li ova jednostavna činjenica ne dobija uvažavanje svih zbog toga što neki odbijaju da uopšte pročitaju suprotno mišljenje? Zatvoreni u svojim balonima čak i u odnosu na očigledno?

Da li to znači da treba da ih nosimo neprestano? I vani? Mislim da ne. Prevoz, prodavnice, čas tanga, recimo (uz mjerenje temperature i dezinfekciju). Sve dok pritisak na zdravstvo nije prevelik da ove stvari mogu uopšte funkcionisati. Kada je to? Zajedno sa ovom zapitanošću, na svakom koraku se događaju prepune raspjevane žurke.

Šta ako je to dugoročno dobro? I mladi treba da se razbole? Uz sve rizike? Ko može znati ukupnu pandemijsku računicu? Njene cikluse, prirodu virusa, njegove mutacije i pozitivne i negativne efekte borbe protiv pandemije, … Ko može znati šta je dobro, a šta loše? I da li uopšte postoje dobro i loše gledano iz najšire perspektive? Mislim da ne. Osjećam da ne.

Opet, vratimo se svakodnevici, kada je to kada skoro sve treba da se zatvori? Mi to ne možemo znati jer se to ne sagledava na osnovu stanja na ulici – nije ovo guba da ljudi padaju oko nas. Ovo je relativno blag virus sa velikim potencijalom da zaguši sistem. Odluke o “zatvaranjima” se donose na osnovu ukupnog stanja u zdravstvu i ekonomiji.

A sa tim stanjima tj podacima o njima se često manipuliše. I prirodno je da ljudi nijesu spremni da žrtvuju svoju slobodu prateći manipulatore. Sa druge strane, prirodno je reći: “Ma jesu neodgovorni kreteni ali moramo biti solidarni sa najugroženijima i zdravstvenim radnicima… pa sve i da je sve dio neke politikantske igre…”

Nema lakih odgovora. A da su istiniti. Ako uopšte za nešto možemo reći da je istina. I ako uopšte postoji neka zajednička istina. Ili je zadatak da osjetimo i uz toleranciju i razumijevanje pomirimo razne relevantne istine?

Zato je neodgovorno autoritativno vileniti po društvenim mrežama. Moja poruka je:”Prije nego nešto napišete, uđite u osjećaj da će na osnovu toga biti donijete odluke koje utiču na život i smrt. Zamislite da ste odlučioci. Makar na nivou jedne firme. Ili nemojte pisati. Previše je besmislene buke”.

Niko od autoriteta ne priča o imunitetu. Niko ne edukuje građane. Tretirani smo kao nesvjesna stoka koja nema šansu da bude bolja. Za državu mi je jasno zašto to radi – vode je ljudi koji ne maštaju o dizanju svijesti kao preduslovu sveobuhvatnog razvoja. Ali doktori… da li se to medicina u praksi i dalje drži one doskorašnje i zaostale definicije da je zdravlje odsustvo bolesti?
Da li takva filozofija može biti osnova dobrih odluka?

Donose se mjere koje se ne sprovode. Zašto? Pa da bi ekonomija mogla da radi, a da istovremeno ima osnov da se povremeno lupi dio kazni i napuni budžet. Manipulativno, ali radi posao. Onaj koji bi da poštuje mjere, osjeća se kao budala jer oko njega ih samo dio ljudi poštuje. Otvara se pitanje zajedništva, zajedničkog cilja i stremljenja. Otvara se iznova pitanje solidarnosti. Ne samo sa zdravstvenim radnicima i najugroženijima koronom, već i sa svima onima koji gube biznise, radna mjesta, a sa njima i živce i zdravlje i mogućnost prehrane svojih porodica. U kom trenutku pucanje ekonomije odnosi živote? Mi to ne znamo. Ne odnosi ih pred nama. Pokazuju se razlike, svako vuče na svoju stranu. Neko bi sve otvorio, neko bi sve zatvorio.

Vakcine bi nas izvukle iz ove mješavine psihičkih, ekonomskih i tjelesnih tegoba… Ili ne bi? Šta su tu rizici, interesi, manipulacije, održive strategije? Ako neko napravi neki dil na tu temu, to ne znači da vakcine nisu potrebne. Ako su potrebne, to ne znači da valjaju bilo koje. Kako mi o tome možemo biti sigurni na osnovu članaka sa interneta? Kome vjerovati? I do koje mjere?

I tako dalje…

Sve ovo budi mnogo rasprava.

Neki se trude da razumiju i balansiraju gomilu faktora. Neki samo da dokažu svoje iste višemjesečne stavove. Lakše je uprostiti realnost – onda djeluje izvjesnija, sve i kada je predstavljamo strašnom. Onda se osjećamo sigurnim.

A ljudi se više plaše nesagledive širine i neizvijesnosti nego izvjesnog zla.

Dragi prijatelji, korona je tu da bismo bili zapitani. Ne da bi bili sigurni. Ne da bi imali tvrde, konačne stavove. Razbiće nam ih, vjerujte. Nemaju šanse tvrdi stavovi, a ni mi sa njima. Ako se budemo držali njih…

Zar ne vidite da smo već izmijenjali mnogo istina? Sa istim brojem oboljelih je nekad bila panika, sada obična stvar. Šta je tu istina?

Uživajmo u hirurškim moćima kosmosa koji jednim potezom otvara umove milijardi ljudi, ruši zaostalo, pokazuje slabosti, daje nove prilike… Ovo je mnogo bezbolnije od jednog svjetskog rata.

Predajmo se neizvijesnosti. Ta sposobnost će nam mnogo značiti svaki put kada ubuduće budemo željeli napustiti svoj stari svijet i otvoriti se nepredvidljivosti i čarobnosti unutrašnjeg rasta. 

Ostavite komentar: