–Od afričkog roga?—pitao je Neđo Madagaskar.
Imao je dugi mantil, sijedu kosu, stari šešir i namračeno lice.
–Sjeverno—jedva čujno reče lijepa djevojčica zlatne kose i dubokih očiju.
–Zapadno—reče dječak, anđeoski lak, u bijeloj košulji.
Neđo Madagaskar je čudno klimao tako da se dječaku učinilo da se glava odvojila od tijela i da se ritmično okreće na nevidljivoj sajli u polutami ispod čađavog plafona. Neđo Madagaskar je nervozno kuckao o ploču masivnog stola. Dječak pomisli da su ti kvrgavi prsti pipci neke nemani slanih okeanskih dubina.
–Istočno—prošapta djevojčica jedva zadržavajući uzavrele suze.
–Jugozapadno—rekao je dječak nervoznim glasom jer ga je zaboljela nabubrela suza u oku sestrice.
Neđo Madagaskar je i dalje dobovao po stolu. Kosa mu je treperila, a reveri starog kaputa su se pomjerali kao kozje uši.
–Ne znam, tata—reče djevojčica i zaplaka.
–Južno—rekao je dječak dok su mu navirale bijesne suze.
Gledao je svoju sestricu kojoj su se ramena tresla.
–Tako je! Madagaskar je južno od afričkog roga. Ne slini, malena!
Ustao je od stola. Koraknuo je i zalebdio iznad potklobučenog prljavog poda. Iz njegovih blatnjavih čizmetina podizala se gusta masna para.
–Glavni grad?—upitao je.
Uplakana djevojčica podiže glavu. Sa njenog nosića otkide se slana kaplja.
–Ne znam, tata!—vrisnu kroz navalu divljeg plača.
–Antananarivo—reče dječak tresući se od bijesa.
Neđo Madagaskar poklopi grubom šakom dječakovo rame i u usta mu zabode dugački ušećereni čibuk. Bio je to čibuk koji se nije smanjivao, znao je dječak i na trenutak se oveselio.
–Privreda?—pitao je čovjek.
Djevojčica nije dizala glavu sa hladnog stola.
–Poljoprivreda—ne vadivši slatki čibuk promrmljao je dječak.
–Dalje—mirno zapovjedi čovjek.
Dječak ustade. Očeva glavudža bila je gore, na plafonu. Zapalio je lulu i otvorio prozor rukom koja se čudesno izdužila. Dječak se isprsio i smjelo otpočeo:
–Madagaskarske njive i oranice u noćima punog Mjeseca lebde, one su u vazduhu…u vazduhu…u vazduhu..tako da se…da se..može vidjeti korijenje povrća koje…koje…visi…visi…smatra se…vjeruje se…da onaj…koji…onaj koji…koji skoči i uhvati korijen…uhvati…korijen…hvata sreću sreću…za rep…sreću za rep i ona ga vodi…kroz čitav život…kroz čitav život ga vodi…
–Dosta o tome! Dalje—prekide ga otac.
–Lov—dječak je bio siguran u sebe.
Čuli su se jecaji djevojčice.
–Noći su…ponekad obasjane…ponekad su noći obasjane…šarenom…šarenom dugom…dugom…dugom i tada se…lovi…lovi se…ide se u lov na…na… Skvonka…na Skvonka…latinski lacrima corpus dissolvens…dissolvens…koji ima…ima…koji…ružno krzno i ne može ne se…uloviti…ne može se uloviti…najbolje ga je loviti hladnim danima…kada suze…suze…suze…teku polako…a životinje se nevoljno…kreću…šume u kojima Skvonk obitava imaju umjesto…lišća…umjesto lišća…plač…plač…plač u krošnjama…plač u krošnjama…
–Dosta!—opet ga prekinu otac.
Dječak je znao da će mu večeras prikazati film. Neđo Madagaskar je imao svoj kino-projektor i svoje kino—hladnu prostoriju sa ljuspastim memljivim zidovima i natrulim čamovim klupama. Ponekad je za nagradu sjedio sam u mraku, djevojčica bi ostajala kući i plakala, a on je gledao jedan te isti titravi film. Buljio je u treperave slike posute iskričavim varnicama.
Neđo Madagaskar je povremeno uzimao ogromnu šahovsku tablu, razmještao je dugo kamene grube figure i igrao sam sa sobom poduprijevši glavurdu dok bi znoj navirao ispod masne šeširčine. Pokatkad je udarao samom sebi tako žestoke šamare da je padao sa tronošca, a šešir je odlijetao kao bačena kokoš kroz otvoren prozor. Kada bi završio ludu šahovsku partiju ustajao bi i režući i škripucajući koljenima peo se na tavan. Sa tavana je donosio malu lakiranu violinu i debeljuškasto violončelo kome je falila jedna žica. Pošto bi oduvao prašinu što se zapaljena njegovim zmajskim dahom pretvarala u zaognjene iskre, pružao je sa gospodstvenim prezirom violinu djevojčici, a violončelo, uz izraz hladnokrvlja, dječaku.
Neđo Madagaskar sjedi na sredini sobe, glavurda mu se okreće oko sopstvene ose,a dječak i djevojčica tužno muziciraju. Hvatajući ritam čovjek se udara po tjemenu. Na žicama violine suza zlatokose djevojčice pretvara se u plavičasti mirisni dim. U pauzama se čuje pljuskanje vode na tavanu.
Te slike su i sada u mojoj glavi. I naša porodična kućerina, ogromno ublatnjano dvorište sa bunarom, bez ijednog drveta, vječito pljuskanje vode na tavanu i još poneka koještarija… ptice koje padaju na ogoljele grane, živina koja leti preko povaljene tarabe…
–Zašto me nikada ne gledaš u očurde?-pitala me je stidljivo moja tužna lijepa sestrica.
–Zato, Božice, što su tvoje okice nevjerovatno duboke…u njih bi mogli stati milioni kubika slane okeanske vode…
–Pa, da li vidiš ribice u mojim očurdama?
Tada sam nekako vidio crnog leptirića smrti u očima mile sestrice. A volio sam je.
Dok je napolju padao snijeg, dok se blatište oko kućerine zamrzavalo, ušao sam kradomice u očevu sobu. Iznad njegovog uzglavlja stajala je zamrljana uvrtložena slika. Otvorio sam regal-katedralu u kojem su se gnijezdile bubašvabe i miševi i iz mračne utrobe sam izvukao uredno složene fascikle. Bilo je mnogo papira iscrtanih preciznim tankim linijama. Ispod skica i crteža krasnopisom je ispisano:
Da se, na kraju, zaključiti da će se ljudska obitavališta ubuduće graditi bez pregradnih unutarnjih zidova…tako će nastajati naselja poznata staroj nepoznatoj civilizaciji…
Unutar precizno iscrtanih kvadrata nacrtane su ljudske figure u različitim situacijama: prilikom objeda, pod tušem, na nečemu što je mogla biti klozetska školjka, na krevetu…Unutar kvadrata pisalo je: Bez pregradnih zidova.
Na sljedećoj hartiji bile su nove skice i projekcije i krasnopis kojim je zapisano:
Da se, na kraju, zaključiti da će se ljudska obitavališta ubuduće graditi sa dvostrukim unutarnjim zidovima…tako će nastajati naselja poznata nepoznatoj staroj civilizaciji…
Kvadrati na toj hartiji ispresjecani su dvostrukim linijama, unutar kvadrata su figure u različitim situacijama, odjeljene jedna od druge dvostrukim paravanima. Još je pisalo: Polni odnošaji i velika nužda (sramotno sranje) vrše se u specijalno izolovanim, za to određenim sobama. Pa još: svaka naslada, jednim ili drugim, svjesna ili nesvjesna, strogo je zabranjena!
Neđo Madagaskar je često lebdio po prostranstvima svog blatnjavog svijeta. Božica je spavala uznjihana groznicom, tako da sam neometano krenuo u kućnu odiseju, pravo na tavan u mračno carstvo svog ludog oca. Osjećao sam srce u grlu i sljepoočnicama, ali sam se ipak peo uz škripave drvene skaline, pravo u tamno nadzemaljsko jezgro. Bijeli uvojci su mi se treskali od straha.
U prostranoj limenoj kutiji na tavanu plivala je ribetina, oči su joj sjajile u tavanskoj tmuši. Baterijska lampa je osvijetlila njeno prljavožuto tijelo, njene velike iskolačene oči, mačije brkove i djevojačke napućene usne. Riba se okrenula na leđa, glasno cmoknula, baterijska lampa mi je ispala iz uzdrhtale ruke, voda se prelila preko ruba limene kutije pokvasila moje vunene čarape i napunila mi tijelo odvratnom ledenom jezom.
Tri dana ležim u krevetu sa ćebetom preko glave. Napolju otac tabana snijeg, Božica u bunilu pjevuši jecajne dodolske pjesme. I tako, nekako do proljeća…
Mater je dolazila jednom nedjeljno i kljukala nas čokoladnim bajaderama. Bila je lijepa, imala je urednu blistavu kosu, imala je uske suknjice do iznad koljena. Bila je, mislim, poslanica u gradskoj skupštini. Njen luksuzni crveni automobil je turirao po blatištu dok je odlazila. Vozio je neki glavati gospodin i mislim da je strasno ljubio čim bi se iskoprcali iz blata.
–Krv moje kćerke se pretvara u vodurinu—rekao je Neđo Madagaskar.
Nije bio zabrinut, počela je sitna kiša—oktobarska rosulja.
U rano jesenje jutro duša je u obličju tankog stuba plavičastog dima napustila tijelo moje sestrice. Sanjao sam da padam sa visoke litice, san je trajao tri dana.
Majka je sjedjela pored mog kreveta kršeći prste.
–Djevojčice u groznici sanjaće san u koji sam pretvorio našu Božicu—rekao je Neđo Madagaskar.
Kažu da je kao stari crni gavran aterirao u nekom kukuruzištu na kraju svijeta. Ostao sam sam sa lutkom koja je podsjećala na majku.
Onda sam završio ovu priču koja nije moja. Aterirao sam na klupu u gradskom parku zadivljen ljepotom dana. I života…
Iz zbirke priča Igračke
