Art

Mrtvi

solenopsis-fugax

Solenopsis fugax

Mravi lopovi uglavnom žive od pljačke drugih mrava. Po pravilu ovi mravi su vrlo mali, a njihove radilice su sposobne da prodru u galerije većih vrsta u potrazi za otpacima, hranom, pa i mladima drugih mrava. Nekada čak i zgrabe hranu iz usta radilica ovih većih vrsta i sretno sa njom umaknu. Ponekad su toliko mali da se na njih ne obraća pažnja. Ulaze neometano u gnijezda većih mrava gdje kradu i ubijaju njihova legla.

Svake noći skoro, slušam isto: u udesu aviona, tu i tu poginulo 132 putnika, u rudniku na sjeveroistoku pored grada (znaš odmah da je to negdje na kraju svijeta) izginulo 17 rudara, teroristički napadi odnijeli mnogo života, i sve tako, svake noći, svi dnevnici, sve vijesti, naše, inostrane, slike mrtvih, slike uplakanih. I tako svake noći. Da li se to prije dešavalo, ne znam. Ili je izbila neka epidemija, ili nešto slično.

Ako je ranije i postojalo, nijesam primjećivala. Da, često mi kažu, prolaziš kroz život tako lako, bez obzira na sve. Pitam ih: šta drugo da radim? Da stanem, da poskočim? Komšinica je sjedjela na stepeništu, tik do njenih, a ispred mojih vrata, i plakala. Starija žena, ponekad je posjeti ćerka (uvijek znam kada je to – probudi me iz popodnevnog sna dreka dječurlije), ponekad se sretnemo na stepeništu, kažem dobro jutro, ona odgovori dobro jutro, dobro jutro, baš milo i sa osmjehom. Sjedi na vrhu stepeništa i plače. Naravno, ne mogu tek tako proći. Zastanem i upitam je:

  • Zašto plačete? Nemojte, sve se da srediti, biće sve u redu…

  • Kako će biti u redu kada su svi poginuli – podigla je glavu, suza se skotrljala niz obraz.

Naježila sam se. Pomislila, ćerka, unuka, ko sve ne.

  • Šta se desilo?

  • Pa zar nijesi čula draga? U poplavama u… poginulo je više od dvjesta ljudi! Možeš li da zamisliš! Više od dvjesta mrtvih..

Nijesam mogla da zamislim. Promrmljala sam nešto kao, pa dobro, dešava se, i krenula da otključam vrata. Pomislila: luda baba.

Uključila sam TV. Volim da gledam emisije o životinjama.

Brat je došao, kao što smo se dogovorili, vrlo rano. Krenuli smo na groblje, on insistira da svake godine tog dana idemo da zapalimo svijeće. Priznajem, idem samo zbog njega. Kada je prošle godine bio u inostranstvu potpuno sam zaboravila. I slagala ga. Da sam i za njega i za mene, na grobu, zapalila svijeće. Šta sam mogla. A stvarno sam zaboravila. Toliko posla je bilo tog mjeseca da sam u firmi ostajala do kasno. Sada kada je došao, namršten i nervozan, pokušala sam da ga oraspoložim. I rekla mu za babu koja plače zbog ljudi koji su poginuli hiljadama kilometara daleko.

Nije mu bilo smiješno.

  • Ti pričaš o tome kao da se sprdaš. Ne znam shvataš li da su svi ti ljudi imali porodice. Možeš li da zamisliš, preko 200 porodica sada pati za svojim bližnjima…Ponekad si tako bezosjećajna. Kao da ne možeš da zamisliš sve to.

  • I ne mogu – rekla sam. -To je previše daleko.

  • Svejedno koliko je daleko. Ljudi su ljudi.

Nevjerovatno. Nešto nije bilo u redu. Poslije odlaska na groblje brat me je ostavio u centru grada. Prijateljici sam nosila kozmetiku koju je kupila po nižoj cijeni preko moje firme (mogu toliko da uradim za prijatelje) i već me je čekala kada sam izašla iz bratovog auta. Otišle smo na kafu. Oči su joj bile uplakane, podočnjaci, čak mi se učinilo par puta da joj je brada zadrhtala.

  • Šta se desilo? – pitala sam, pomislivši da opet ima problema u vezi (ah, bio je to običan kreten, i uvijek sam pričala, ne njoj, drugima, bolje da nemam nikog i da budem sama nego da me neko svakodnevno maltretira)

Išmrknula je nos.

  • Opet ljubavni problemi?

  • Ma, ne…nešto drugo…ali nemoj mi se smijati..

  • Neću.

  • Sigurno?

  • Sto posto.

  • Pogodila me ta nesreća…Zamisli 230 ljudi, i ko zna koliko nestalih..Kakva katastrofa..

  • Ali to je tako daleko!! – bila sam frapirana.

  • Zar nije svejedno – i to su ljudi.

  • Ali svake noći ginu ljudi po svijetu, nije valjda da plačeš za svima!! Poplave, požari, terorizam, ne znam..zemljotresi…Svaki dan!! I ti svaki dan plačeš!!

  • Možda ne plačem svaki dan, ali se uvijek rastužim…

Lažu, i ona i baba i moj brat. Jer je i nemoguće i neprirodno. Šta se desilo. Možda sam nešto propustila – razmišljala sam gledajući emisiju o životinjama. Možda se nešto desilo pa se svijet promijenio i od licemjernog se preobratio u saosjećajan..Možda je Božji sin opet sišao, samo što ja to ne znam…

Mravinjak ispred zgrade gdje smo živjeli ne vjerujem da je ikom smetao. Ali kada sam se tog dana vratila sa posla, vidjela sam gužvu – mravinjak je bio blizu dječijeg igrališta i sada su ga uništavali. Lopatama, vatrom, ljudi su se zabavljali. Među učesnicima akcije bila je i moja komšinica. I izgledala vesela. Stala sam pored nje.

  • Zašto ga uništavaju? – pitala sam.

  • Blizu je igralište, djeca su svakog dana tu.. – rekla je baka. Njene oči su bile sjajne.

  • I mravi mogu da ih povrijede?

  • Ko zna kuda sve ti mravi idu, mogu da prenesu neku bolest..

  • Vidite li to bijelo što se pojavljuje – to su njihova jaja, razumijete li? – pokazala sam na razrovanu zemlju.

  • Šta hoćete da kažete? – pitala je.

  • Čitav jedan grad ste uništili – prošaputala sam.

Volim da gledam emisije o životinjama, insekti, ribe, pavijani. Koliko savršenstva, koliko logičnog slijeda stvari. Noć nakon rušenja mravinjaka upravo sam o mravima gledala emisiju. O savršenstvu njihovog socijalnog života. Današnja tehnologija može da nam pomogne i da učini da vidimo ono što nikada nije viđeno. Kamere veličine glave čiode, lako ulaze u hodnike mravljeg grada i upoznajemo se sa njihovim životom. Te noći, kada sam, sasvim slučajno, dok su reklame na kanalu koji prikazuje storije o životinjama trajale, prebacila na kanal koji je emitovao uglavnom vijesti, opet su govorili o mrtvima. U nekim dalekim planinama srušio se avion. Nema informacija o preživjelima. I da ima preživjelih – kažu stručnjaci – hladnoća na tim planinama sigurno će ih dokrajčiti. Spasilačke ekipe su u pokretu. Nepristupačan teren. Loši vremenski uslovi. Na ekranu uplakano lice žene koja kaže: Čekala sam ćerku. Postaje mi hladno. Vidim kako pokušavaju da nalože vatru, vidim ih, da, njih dvoje nepoznatih kako se grle, pokušavajući da se utople, u magnovenju ih vidim zagrljene, u smrti koja nailazi, spasilačke ekipe će ih tako i pronaći, zajedno, dva tijela koja se prije toga nikada nijesu dodirnula i osjetila, televizija će o tome da govori, novine, radio, ekran se polako gubi, nestaje u suzama koje mi pune oči. Kada napokon spustim kapke, dvije suze skliznu niz obraze. Ne pokušavam da ih obrišem. Nema svrhe.

 

Iz zbirke priča “Heroji”

Ostavite komentar: