Opjevana je majska zora u našoj državici. Opjevana ili oćutana, kako se uzme. Opjevavamo ili prećutkujemo majsku zoru, a živimo u majskoj tmuši u kojoj se teško prepoznajemo i još uvijek nečemu nadamo. Nadamo se osvitku i provedravanju.
Opjevana je, dakle, majska zora u himni naše državice, u našoj ili njihovoj pjesmici inaćenja i barjačenja, u alaj – pjesmi koja je često i prećutana tuga i tvrdi bol. Opet kako se uzme i kako se posmatra.
Možda bi pjesma Mali život velikoga Duška Radovića mogla doživjeti slavu intimne i iskrene himne većinske Crne Gorice. Da se podsjetimo na ovom mjestu: Dok neko pije/Ja pijuckam/Dok neko grize/Ja samo grickam/Dok neko glođe/Ja samo glockam/Dok neko bode/Ja samo bockam/Dok neko peva/Ja pevuckam/Dok neko drema/Ja dremuckam/Dok neko radi/Ja raduckam! I tako malo, sitno živuckam.
Elem, pozabavimo se malo našim močvarištem, našom mrtvajom koja kadikad dobija fantazmagorični privid brzotoka i bujice sve u cilju dramatizacije ubogog pučkog teatra… Dakle, da li je svanulo u Podgorici, pitao bih se da sam kojim slučajem, voljom proviđenja, ili, kako bi to mudraci rekli, Božjim promislom, žitelj glavnoga grada naše ponosne državice. Da li je svanula majska zora u šeher Podgorici, ona jedra i zdrava zora kao ruža mirisna ili jabuka crvena? Još ne sviće rujna majska zora, koliko vidimo i kako slutimo, a kad će svanuti – ne znamo. Zasad najavljeno svitanje ili praskozorje više liči zalasku iliti, narodski rečeno, tmuši. Tmušavo je iznad Podgorice, sumračno je iznad Crne Gorice, mračni ljuđi obećavaju zoru, a zor-delije pregovaraju i dogovaraju se oko majskog osvitka.
Sada se u mraku traži prekidač ne bi li, konačno, svijetlo bljesnulo i rasulo se ulicama Podgorice.
Majska zora nije obična zora, nije tek takav osvitak, ona mora biti posebna zor-zora, nešto dostojno pjesme i pokliča. Nešto saobrazno pravom-pravcatom oslobođenju! Majska zora jeste osvitak slobode najčešće opjevavan od družine koja je orobila Crnu Goricu, a počesto prećutkivan od nekih koji se projavljuju kao oslobodioci. Sve je nekako zakukuljeno i zamumuljeno u našem malom smršenom klupku…
Kako oni, reći će ovi, mogu biti majske zorlije, kad smo mi, reći će oni, za razliku od njih sve učinili i porabotali da majska zora osvane, a oni su utuljivali naš majski osvitak i služili, kako se to historijski kaže, silama mraka kojima smo i mi nekada služili ali kao vitezovi svjetlosti. Među slugama mraka ima i poneka zabludjela zubljica slobode, ali ti slobodari, ukoliko ne pobjegnu od mračnih sila, biće osramoćeni, utušeni i utuljeni što bi se historijski reklo – vo vjeki vjekova!
Eto, u ovom zakukuljivanju ili DPS rezonu je naša politička perspektiva. Jednostavnije rečeno: u PG su valjda na potezu pozitivci i socijaldemokrate, a oni su, po historijskom montenegro diktatu, zapravo dvije bijele figurice među crnom garniturom prevejanih antidržavnih šahista. Dakle, dva bijela konjića treba da se uortače sa crnim topovima, prepredenim lauferima, opasnim pješacima i ostalom crnom i mrskom antidržavnom bratijom! Kralja i kraljicu ne pominjem jer njih odavno nema u našoj šahovskoj partiji. Zapravo, postoje dva-tri kralja koji nemaju veze sa šahom, ali imaju sa matiranjem cijele državice.
Da li će, dakle, dva bijela konjića propiriti zublju slobode i donijeti majsku zoru tamo negdje u junu ili će se dva bijela konjića baletanskom pirueticom opet premetnuti u trojanske konjiće i omogućiti novu pobjedu starim majstorima šahovske krađe?
Poteze, kao i dosad, vuče nevidljiva ruka koja šamara, tetoši, ubija ili nagrađuje, a sve po procjeni ili zasluzi. To je ta ručerda mraka koja je majsku zoru odavno zacrnila i pretvorila u majsku tmušu.
Mogu li pozitivci biti pozitivni i mogu li krivokapićevci biti na pravoj strani? Vrlo teško, ali teoretski moguće.
Zapravo, mogu ako hoće, a hoće, ako smiju, a smiju ako se ne boje, a valjda se ne boje, jer nemaju od koga…
Osim možda od sopstvenog straha. A strah kao strah uvijek računa na junake. Na zor-delije. I majske zore…