Izdavač: Fraktura, Zagreb
Izvod iz knjige
Ogledala čudesnog
Danilo Kiš bio je pisac fikcionalne književnosti koji nije vjerovao u fantaziju i sanjar opsjednut politikom.
NJegov umjetnički kredo bio je ozbiljnost i samozatajnost.
Djelo je sve; ono što djelo ne sadržava, ne može biti tema rasprave. Književnost je bila carstvo unutar kojeg je mogao prevladati brutalne sukobe i ubilačke ideologije koje su mu uništile djetinjstvo.
Povijest u njegovu pisanju ima ulogu usporedivu s onom Prirode kod slikara proteklih stoljeća.
Ona je element u kojem književnost živi, kriterij njezinih proporcija i vrijednosti, arena u kojoj se ona susreće sa stvarnim svijetom. Povijest nudi stabilnost istine i horizont mogućnosti.
Ona je ta sila koja je ubila svog oca, ali je također i ono što je sama povijest književnosti – zapisnik i izvor civilizacije.
Kad je povijest probudi, imaginacija se ohladi od fantazije; ta sirena priziva tek slabu čežnju, pa nema potrebe za užadi ili voskom.
Pišući prikaz engleskog prijevoda Enciklopedije mrtvih, romansijerka Angela Carter aksiomatski je zabilježila: „Istina je uvijek čudesnija, jer ljudska imaginacija ima kraj, a svijet ga nema.“
Zato je Kiš definirao književno savršenstvo kao djelo koje se nakon prvog čitanja „može čitati kao enciklopedija“.
Takvo djelo nabijeno je znanjem, a ipak pristupačno i zavodljivo strukturirano, i svoja blaga oslobađa postupno.
Kiš tu ne misli na faktografsko znanje, mada ni ono nije isključeno, nego na vrstu poticaja za razmišljanja koji je jedanput prozvao „dijalektikom međuzavisnih tački gledišta“. (Joyceov Uliks zlatni je standard, veliki roman koji je istovremeno i veliki priručnik različitih tehnika pisanja.) Književnost se mora nositi s poviješću, ne odbacujući je niti joj laskajući.
Ovaj skriveni srednji put otvara se majstorstvom forme. Kiš je volio miseenabîme, postupak kojim, u fikciji, jedan dio teksta zrcali kakav aspekt nadređene mu cjeline, stvarajući beskrajne slike u slici i izazivajući vrtoglavicu: priče u pričama, gdje su sami činovi čitanja, pisanja i interpretacije neodvojivi od zapleta.
Dva najbolja primjera u ovoj knjizi jesu naslovna priča i pripovijetka Crvene marke s likom Lenjina, koje su, ispostavilo se, i samom Kišu bile najdraže.
Politička šok-terapija
NJegova sljedeća knjiga nakon Peščanika bavila se staljinističkim zločinima i iluzijama inozemnih pristaša staljinizma.
Kiš je znao da će Grobnica za Borisa Davidoviča biti i politička šok-terapija. Krleža je oporo primijetio: „Svojim perom Vi dražite svijet oko sebe, više od toga, Vi ga razdražujete namjerno.“
Ali knjiga je napravila drukčiju vrstu skandala. Nekoliko moćnih figura s beogradske književne scene optužilo je Kiša za plagiranje.
On nije sjedio skrštenih ruku i nekoliko mjeseci u tisku je vodio polemiku sa svojim protivnicima.
Kiš je razradio svoje argumente u Času anatomije, briljantnom spoju polemičke i književnoteorijske knjige, koja je naposljetku dovela i do sudskih tužbi za klevetu.
Do 1979, kad je sud presudio u njegovu korist, njegov se osobni život raspadao.
Brak s Mirjanom Miočinović dotad je preživio nekoliko njegovih nevjera, ali sada se upustio u vezu s bivšom studenticom – a to je bila veza koja se ticala njegova pisanja, jer je njegova ljubavnica prevodila njegovu prozu na francuski.
Usred svega toga Kiš je prihvatio posao lektora na Sveučilištu u Lilleu. U vrijeme kad se uselio u mali stan u 10. pariškom arondismanu, krajem ljeta 1979, Mirjana i on su se otuđili.
Dakle, dok je pisao Enciklopediju mrtvih, Kiš je bio neobično osamljen.
Na pola puta između četrdesete i pedesete godine života živio je izvan svoje zemlje, u lošim financijskim uvjetima, bez djece i razdvojen od supruge – sam sa svojim zanatom.
Nakon što je Penguin 1980. s puno uspjeha objavio engleski prijevod Grobnice za Borisa Davidoviča, imao je priliku započeti novu karijeru emigrantskog disidenta koji razotkriva Imperij zla.
On je, međutim, bio homo poeticus koji se ponosio time što se ne ponavlja.
Za svojim radnim stolom u Parizu pisao je pastiše bajki i povijesne skice, izmišljajući ili razrađujući životopise, prilazeći iz drugog kuta izvanvremenskim legendama i događajima iz vlastitog života…
LJubav u Makarskoj
Danilo Kiš imao je zavodničku crtu i uživao je igrati ulogu zavodnika.
Kad ga je novinarka Rhoda Koenig ugledala u New Yorku – bio je to legendarni kongres međunarodnog PEN 1986 – bio je „okružen lijepim djevojkama“.
„‘Čula sam da ima mnogo dama u vašem životu’, rekla sam na francuskom. ‘Oui’, uzdahnuo je dok je dim njegove cigarete Gauloise iscrtavao putanju žalostive rezignacije. ‘J’ai toujours beaucoup de femmes. Ça marche trčs bien au commencement.’“ (Uvijek imam puno žena. Sve u početku ide jako dobro, op. prev.)
Razmišljajući o Kiševoj biografiji i potom pišući je, odlučio sam ne tragati za njegovim ljubavnicama.
Bila je to stvar principa, ili barem pravilo kojeg sam se držao.
Želio sam pristupiti Kiševu životu iz kuta njegove umjetnosti – proučiti literaturu u njegovu životu i život u njegovoj literaturi.
Romantične i seksualne ljubavi u njegovim knjigama skoro da i nema.
Kad su ga u jednom razgovoru pitali o tome, odgovorio je da je to stilistički izbor u svrhu izbjegavanja banalnosti i klišeja.
Dužnost je biografa ne vjerovati na riječ osobi čiji život pretvara u temu svoje knjige.
Je li moja obaveza, međutim, bila da tu odsutnost pretvorim u prisutnost?
Važnije mi je bilo pratiti razvoj Kiševa majstorstva u biranju, uokvirivanju i pročišćavanju materijala za njegovu književnost i povezati ih s njegovim iskustvom, kad su za to postojali dokazi.
(Davida Rieffa, Kiševa američkog urednika, pitao sam je li se Kiš ikad sreo s Philipom Rothom, koji je Grobnicu za Borisa Davidoviča objavio u nakladničkoj kući Penguin i osigurao mu globalnu čitalačku publiku. Rieff je odgovorio kako je osobno upriličio večeru za njih trojicu u New Yorku. „O čemu su pisci razgovarali?“ „O seksu.“ „Kako to mislite?“ „Pa, ono, tko je što radio, gdje, kako…“ Anegdota mi se činila previše banalnom da bih je spomenuo. Pisao sam Rothu, ali nije mi odgovorio.)
Ipak, moja odluka bila je ponajviše nespretno izražavanje poštovanja dvjema ženama koje su Kišu bile najvažnije i koje su za njega učinile najviše: Mirjani Miočinović, najprije supruzi, a potom bivšoj supruzi, te Pascale Delpech, suputnici u posljednjem desetljeću njegova života.
NJihov odnos s Kišem nije završio njegovom sahranom, a on ih je povezao u svojoj oporuci, napisanoj doslovno na samrti.
Kao izvršiteljice njegove oporuke – Mirjana je usto bila njegova urednica, a Pascale njegova prevoditeljica na francuski – učinile su sve što je moguće za njegovu književnu ostavštinu: brinule su se za autorska prava, kontaktirale s nakladnicima, dogovarale reizdanja njegovih knjiga.
Čak i da mi nisu pomagale tijekom mog rada na Kiševoj biografiji, ipak bih se trudio da ih ne povrijedim nizanjem anegdota o njegovim avanturama, koje nisu – koliko prosuđujem – imale nikakva utjecaja na njegovu umjetnost.
A mogućnost da ih povrijedim osjećala se u zraku.
Možda bih se predomislio da sam otkrio neka ljubavna pisma.
Kiš nije volio pisati pisma i nije čuvao njihove kopije.
Na dan kad su se službeno razveli, u trenutku očaja, Mirjana je uništila sva koja joj je napisao.
Nisam je pitao je li sačuvala kopije svojih pisama njemu.
Pascale nikad nije spomenula pisma, a ja je nisam pitao.
Iz današnje perspektive moja diskrecija djeluje mi pomalo apsurdno, ali doimala mi se kao jedini način da uokvirim i filtriram materijal za knjigu s ambicijom da bude dostojna stroge poetike pisca kojim se bavila.
Rekao sam sebi da pisce koji su u svom djelu nadrasli trač i ispovijed na tu razinu ne bi trebali spuštati neodlučni biografi.
I prisjetio sam se kako je pjesnikinja Elizabeth Bishop oštro prekorila svog dragog prijatelja Roberta Lowella kad je on (bez odobrenja) u svojoj poeziji citirao neka bolna pisma svoje bivše supruge: „Umjetnost jednostavno ne vrijedi toliko.“
Kako bi biografija mogla opravdati ono što umjetnost ne može?
Premda, istinu govoreći, na ovakvu je odluku utjecala, a možda je i odredila, moja vlastita šutljivost.
Intimna korespondencija ipak je sačuvana, kako sam slučajno saznao, i to u vlasništvu treće žene, do koje je Kišu također bilo jako stalo.
NJihova veza bila je dobro poznata u književnim krugovima, ali mi je njegovi bliski prijatelji ipak nisu spomenuli.
Ta mi je žena dopustila da navedem neke momente iz njihova odnosa koji su, vjerujem, utjecali na Kiševo djelo.
Raskid je za njih oboje bio traumatičan i Kiš se još uvijek oporavljao od njega dok je pisao Grobnicu za Borisa Davidoviča (1976). U naslovnoj priči Boris Davidovič Novski vjenča se s boljševičkom revolucionarkom na brodu u luci Kronstadt.
Brak nije potrajao.
Jedino preživjelo „svedočanstvo te ljubavi gde se revolucionarna strast i zanos čula isprepliću vezama tajanstvenim i dubokim“ pismo je napisano rukom Novskog.
Poigrava li se ovdje Kiš sa svojim slomljenim srcem i ljevičarskom politikom svoje ljubavnice? Pismo završava ovako: „Oprostite, Zina, i nosite me u svom srcu; to će biti bolno kao nositi kamen u bubregu.“
Ta žena Kiša je u svojim vitalnim organima nosila više od četrdeset godina. „Problem je bio u tome“, rekla je završavajući svoju priču usred buke jednog restorana u Londonu, „što je veza okončana, ali se nije zaista završila.“
Naposljetku sam vidio jedno Kiševo ljubavno pismo, ali tek nakon što je moja biografska knjiga već bila objavljena.
Na Sajmu knjiga u Puli prišla mi je starija gospođa i upitala me znači li mi išta ime Jean McCrindle.
Zazvonilo mi je kao poznato, ali nisam se mogao sjetiti odakle.
Jean McCrindle, kako mi je gospođa rekla u povjerenju, susrela je Kiša kad su oboje bili jako mladi, pedesetih godina prošlog stoljeća, i sačuvala je „neka pisma“ iz tog vremena.
Samo nekoliko tjedana poslije sjedio sam u Jeaninoj kući, u neposrednoj blizini Arsenalova novog stadiona Emirates u Londonu.
Ispostavilo se da njezino ime znam iz britanske kampanje protiv nuklearnog naoružanja iz osamdesetih, u kojoj smo oboje biti aktivisti.
Jean je srela Danila u međunarodnom omladinskom kampu na hrvatskoj obali 1953, kad joj je bilo šesnaest, a njemu osamnaest.
U organizaciji Udruženja pedagoga Jugoslavije tridesetčetvero momaka i djevojaka iz cijele zemlje okupilo se skupa s njih dvadesetšestero iz Velike Britanije, a svi su imali između petnaest i devetnaest godina.
Mlade Britance dovela je organizacija Vijeće za obrazovanje u građanstvu svijeta (CEWC), specijalizirana za „obrazovanje u svrhu međunarodnog razumijevanja“.
Vijeće je bilo povezano s osnivanjem UNESCO 1945, s potenciranjem razvoja „svijesti o svijetu“ među mladima.
CEWC je u Velikoj Britaniji održavao konferencije, predavanja i koncerte, a u ljetnom razdoblju organizirao kampove u inozemstvu.
Sve su to podržavali dobronamjerni nastavnici i učenici.
Prirodno, među njima je bilo mnogo ljevičarskih idealista, od kojih su neki bili i komunisti.
Pismo i esej samo na engleskom
Kad su se aktivisti CEWC pojavili u školi koju je Jean pohađala i pozvali učenike da se pridruže ljetnom kampu u Jugoslaviji, ona je poželjela poći.
NJezin se otac, međutim, protivio toj ideji.
Alex McCrindle bio je glumac, najpoznatiji po svojim ulogama na radiju – igrao je u legendarnoj seriji Dick Barton, specijalni agent (1946-1951) – a mnogo poslije glumit će generala Jana Dodonnu u prvom filmu iz serijala Ratovi zvijezda (1977).
„Moj otac bio je strastveni, aktivni, doživotni komunist“, rekla mi je Jean, „i htio me obeshrabriti i spriječiti da odem u Jugoslaviju najviše zbog toga što je bio zgrožen Titovim raskidom sa Staljinom tisuću devetsto četrdeset osme.“
Komunistička partija Velike Britanije bila je nepokolebljivo vjerna Staljinovoj liniji suprotstavljanja jugoslavenskom otpadništvu; Alex McCrindle bio je, po svoj prilici, dodatno šokiran kćerinom idejom jer je u to vrijeme nesumnjivo žalio zbog smrti „velikog vođe i genija Sovjetskog Saveza“, koji je umro u ožujku 1953.
„Nikad ranije nisam bila u inozemstvu“, prisjećala se.
„Putovanje vlakom kroz Europu, pa do Bledskog jezera, a poslije brodom po Jadranu, i susretanje s mladima iz zemlje o kojoj nitko od mojih prijatelja i rođaka nije znao apsolutno ništa bili su nešto čemu nisam mogla odoljeti, pa tako i nisam.“
Između 18. srpnja i kraja kolovoza te godine grupa je najprije provela deset dana u Sloveniji, da bi poslije otišli do Makarske, gdje su proveli još deset dana.
To je bila prva ekskurzija koju je CEWC organizirao u nekoj komunističkoj zemlji i smatrala se „najpustolovnijom“ od šest ekspedicija koje su bile na programu tog ljeta, zahvaljujući „teškim uvjetima za putovanje“ i „primitivnim svojstvima smještaja“.
Druge destinacije bile su Norveška, Berlin, Pariz, Ženeva i Norwich.
Sekretar Vijeća ustvrdio je da su ti izazovi poslužili „širenju one vrste obrazovanja koje se stječe putovanjem u inozemstvo“.
Isti sekretar, koji je i putovao s grupom, navodi da su „političke diskusije bile intenzivne, ali rijetko, praktično nikad, užarene“.
Fotografija na kojoj se nalaze neki polaznici kampa navodi nas na pomisao da je politika tu definitivno bila u sjeni ljetnih uživanja uz Jadransko more.
Danilo i Jean su se zaljubili, na tinejdžerski način. Ona je u središtu fotografije, plavokosa, kleči u pijesku, u svijetloj majici. On leži, s glavom kraj njezine lijeve ruke, u kupaćim gaćama.
„Bio je to zaista vrlo kratak susret – njemu je bilo osamnaest godina – bio je živahan i divan, tako ga se sjećam. Nitko iz naše grupe nije znao jezik koji su govorili Jugoslaveni i jedini način na koji sam mogla razgovarati s Danilom bio je školski francuski – a ni on ni ja nismo ga govorili tečno.“
Jeanino jugoslavensko iskustvo bilo je zavodljivo.
Kad se vratila u London, pridružila se Komunističkoj omladini, da bi 1955. postala članica Partije, a iste godine jedan joj je prijateljski nastrojen drug, također član Partije, za rođendan darovao Staljinova sabrana djela. (Jean će biti među brojnim članovima i članicama koji će Partiju napustiti nakon invazije SSSR na Mađarsku 1956.)
S Danilom se dopisivala nekoliko mjeseci. Nikad se više nisu vidjeli.
Više od šezdeset godina poslije Jean mi je pokazala jedno od njegovih pisama, zajedno s dragocjenim dodatkom: tri nikad objavljene pjesme i mali esej o Crnoj Gori, gdje je tada živio, koji je napisao za nju.
„Čuvam ovu malu zbirku cijeloga života, nosila sam je sa sobom gdje god da sam živjela – od brojnih mjesta u Britaniji do Gane, gdje sam živjela dvije godine, i Italije, gdje sam proživjela još dvije. Ne znam zašto nisam poderala to prvo ljubavno pismo koje sam dobila u životu, kako ga nisam izgubila tijekom putovanja ili selidbi. Razlog je možda ljubav, odnosno to što me Danilo volio.“ Sjećanje na prvu ljubav kao čista slast, sačuvana u srcu – nema tu ničeg vezanog uz bol ili bubrežne kamence. „Ça marche trčs bien au commencement.“
Do prije deset godina ili malo više Jean nije znala ništa više o Danilu. NJihov susret nije ostavio traga u Kiševu pisanju. Ima nečeg nesvakidašnjeg – i vrlo literarnog – u činjenici da pismo i esej postoje samo na engleskom, jeziku koji Kiš nikad nije uspio naučiti, usprkos povremenim pokušajima.
Sa srpskohrvatskog ih je preveo njegov školski kolega iz Crne Gore, stanoviti Franc Žižek, čija je majka bila Amerikanka (a otac očito Slovenac, što Franca čini još jednom „etnografskom retkošću“ na Cetinju).
Mark Tompson
„Izvod iz knjige rođenih, Priča o Danilu Kišu“
Kad je 2014. britanski istoričar i novinar Mark Tompson objavio „Izvod iz knjige rođenih, Priča o Danilu Kišu“ (Clio, Beograd 2014), mnogi su u njemu prepoznali autora koji uz upućenost nudi inovativnost, a uz veštinu strast – biografa koji je postavio nove standarde kišologije. Sedam godina posle, u „Žamoru povijesti“ (Fraktura, Zaprešić 2021) Tompson će čaroliju ponoviti – drugačije. U šest iznimnih eseja život i delo „velikog i nevidljivog pisca“ (kako je Danila Kiša opisao Kundera) Tompson nam približava krećući se vešto po istoj onoj crti na kojoj je Kišova umetnost nastajala – granici između Književnosti i Povesti.
Danas, u dogovoru sa izdavačem, objavljuje delove iz ove knjige. Oprema teksta je redakcijska.
