Art

Možemo godinama sjedjeti pored nekog, piti sa njim kafu, voditi ljubav, loviti žabe i ne znati ništa

talin

2. Jul 2009. godine
18:00
Le Coq Arena, Tallinn
Referee: Mattias Gestranius (Finland)
Narva Trans (Estonija) – Rudar Velenje (Slovenija)
               0                                                 3
                                                                            Cipot  9′ (pen.), Omladič  61′ Trifković  89′

 

Inspektor Tarmo Kink je morao dva puta da protrlja oči kada je vidio njegovo lice. Prvo je pomislio da je pogriješio jer mu je bilo potpuno nevjerovatno da se taj čovjek tek tako pojavi na fudbalskoj utakmici. Zatim je protrljao oči i opet pomislio, mora da je greška, toliko puta smo privodili pogrešne, ako bih i ovog puta pogriješio ne bi bilo dobro, i onda je opet kažiprstima protrljao oči i kada ih je otvorio uzdahnuo je jako – jeste, to je bio on. Najtraženiji čovjek na Baltiku. Sjedi desetak metara lijevo od njega i gleda fudbal. Samo ih ograda dijeli.

Profil najtraženijeg čovjeka Baltika inspektor Tarmo Kink dobro je znao: ubijao po primorskim mjestima: Parnu,  Kuressaare, Kardla, Loksa. Nekada uzme bicikl, nekada novčanik, nekada ubije tek tako, policije u malim mjestima mnogo puta su pokušale da mu na vrat nakače i druge neriješene zločine i ko zna, možda su u tome ponekad i uspijevale. Tri godine je inspektor Tarmo Kink tragao za njim, i sada, kada je slučaj zatvoren, kada su ubistva prestala, evo ga blizu njega, čini mu se – dodirnuo bi ga kada bi ispružio ruku. Između njih je bila ograda i Tarmo Kink je odlučio da odmah pređe na istočnu stranu stadiona i da pogleda direktno u njegove zenice.

Redar Daniil Dubokin je pogledao propusnicu sa slikom i imenom inspektora i rekao:
– Uopšte ne ličite na nekog iz policije.
Daniil Dubokin je imao brata u policiji i poznavao je mnoge njegove kolege. Pomislio je da svi imaju nekako tvrđa lica nego ovaj momčić ispred njega sa bejbi licem, još mu ni brada nije počela rasti. Ne može se tek tako biti inspektor – pomislio je Dubokin.
–  Moram da prođem odmah, važno je.
– Zašto ne sačekate poluvrijeme – rekao je redar pomislivši – sigurno će nekog nedužnog tipa da maltretira.
– Ako odmah ne uđem kunem ti se da ću te uhapsiti – prosiktao je bejbi inspektor i Daniil Dubokin ga je pustio da prođe. Poslije dva minuta inspektor se, crven i uzbuđen, opet pojavio.
– Postoji li drugi izlaz osim ovoga?!!
I tek što je Daniil Dubokin rekao postoji i pokazao rukom, inspektor je potrčao koliko ga noge nose.

Stanislav Losonov je naručio čaj jer je osjećao da ga grlo opet boli. Cijele dvije godine se vukao po bolnicama i niko nije mogao da mu kaže šta mu je. Išao je i kod narodnih ljekara, pio trave i čajeve, i nikom ništa, kao da mu u grudima postoji nešto što ga tjera da kašlje i iskašljava, kao neka vlat trave ili dlaka mačke, nešto što ga grebe i što mu smeta. I nijedan pregled, niti dubinsko snimanje, niti bronhoskopija, nije pomogao, doktori kažu – sve je u redu, to će proći, zdravi ste. I sada, na utakmici, Stanislav Losonov je osjetio iste simptome i odmah izašao. Sjeo je u kafanu i naručio čaj. Potpuno je bio siguran da lijek za svoju bolest ne može naći i da će do smrti piti čajeve po kafanama, sam, bez prijatelja, bez poznanika, bez ljudi, koje uostalom nikada nije pretjerano volio, niti pretjerano za njih mario. I kada mu je konobar donio čaj i kada je srknuo jer je bio vruć vidio je čovjeka kako trči preko parkinga, osvrće se, gleda po automobilima, pita prolaznike, objašnjava, zaustavlja policajca, opisuje nešto.
Ovaj mora da je nešto izgubio. Možda novčanik – pomislio je Losonov i nastavio da duva u čaj.
Čovjek sa parkinga se uputio ka kafani.
Stanislav Losonov se ponovo zakašljao, tako jako, da se savio ispod stola.

Kažu da u oku ubijenog ostaje zamrznuta slika ubice. Čak su u nekom filmu otkrili tehnologiju kojom tu sliku mogu da skinu i tako vide lice ubice. Ali filmovi nemaju veze sa stvarnošću tako da možemo godinama sjedjeti pored nekog, piti sa njim kafu, voditi ljubav, loviti žabe, služiti piće a da ne vidimo nikad u tim zjenicama ono što se desilo. I sada kada pogledam cijeli taj predio oko stadiona i kada vidim zgrade i prugu i jezero Ulemiste i kada pomislim da je možda onaj čije zenice svakog dana gledaš nekada davno u to jezero, ili u neku rijeku, na smetlište, svejedno, bacio jedan leš i premoren i polusvjestan ušao u automobil i odvezao se daleko, i sve tako lako zaboravio, tako lako, i spavao i čitao i večerao i vodio ljubav, e, o zjenicama tog čovjeka sada i ovdje mogao bih da pišem do kraja svijeta.

 

Iz knjige 52 kratke priče o evropskom fudbalu

 

Ostavite komentar: