Anatomija Fenomena

Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem [Tema: Orvel]

orwell3

Crtice o nacionalizmu

Piše: Džordž Orvel

Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno neiskren, ali on je također – budući svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ longueur, i usput napominje da, iako u Engleskoj, igrom slučaja, nemamo riječ za to, te stvari imamo u znatnim količinama. Isto tako, imamo jednu mentalnu naviku koja je sada tako široko rasprostranjena, da utječe na naša razmišljanja o gotovo svim pitanjima, ali joj još uvijek nismo dali ime. Kao najbliži postojeći ekvivalent odabrao sam riječ ”nacionalizam”, ali vidjet ćemo uskoro da je ne koristim u sasvim uobičajenom smislu, ako ni zbog čega drugog, onda zato što se emocija o kojoj govorim ne veže uvijek za ono što se naziva nacijom – to jest za pojedinu rasu ili geografsko područje. Ona se može vezati za neku crkvu ili stalež, ili može funkcionirati u čisto negativnom smislu, biti uperena protiv ovog ili onog, bez potrebe za bilo kakvim jasnim objektom lojalnosti.

Pod ”nacionalizmom” prije svega podrazumijevam naviku po kojoj pretpostavljamo da se ljudska bića daju klasificirati poput insekata, i da se cijeli blokovi od nekoliko miliona ili desetaka miliona ljudi mogu sa sigurnošću označavati kao ”dobri” ili ”loši”.

Zatim – a to je puno važnije – podrazumijevam naviku da se identificiramo sa pojedinom nacijom ili kojom drugom strukturom, da je stavljamo s onu stranu dobra i zla i ne prihvatamo nikakvu drugu zadaću do unapređivanja njenih interesa. Nacionalizam ne treba brkati s patriotizmom. Obje riječi se koriste na tako neodređen način, da je bilo koja definicija podložna osporavanju, ali čovjek mora napraviti razliku među njima, pošto su u pitanju dvije različite, pa čak i oprečne ideje. Pod ”patriotizmom” podrazumijevam privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje neko vjeruje da su najbolji na svijetu, ali nema želju da ih nameće drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj naravi defanzivan, kako u vojnom tako i u kulturalnom smislu.

S druge strane, nacionalizam je neodvojiv od žudnje za moći. Trajni cilj svakog nacionalista je da obezbijedi više moći i više prestiža, ne za sebe, već za naciju ili kakvu drugu strukturu u kojoj je  odlučio utopiti svoj individualitet. Sve je ovo očigledno kad se odnosi tek na prepoznatljive i ozloglašene nacionalističke pokrete u Njemačkoj, Japanu i drugim zemljama. Kad se suočimo sa fenomenom poput nacizma, kojeg možemo promatrati izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. Ali ovdje moram ponoviti ono što sam već iznio, tj. da riječ ”nacionalizam” koristim samo zato što nemam nikakvu bolju. Nacionalizam, u proširenom smislu u kojem koristim tu riječ, obuhvata pokrete i tendencije poput komunizma, političkog katolicizma, cionizma, antisemitizma, trockizma i pacifizma. On ne znači nužno lojalnost nekoj vladi ili zemlji, a još manje svojoj vlastitoj zemlji, i čak nije ni neophodno da strukture kojima se on bavi zapravo postoje.

Da navedemo nekoliko očiglednih primjera: jevrejska zajednica, islamski svijet, kršćanski svijet, proleterijat te bijela rasa predmeti su strastvenih nacionalističkih osjećaja, ali u njihovo postojanje se može ozbiljno sumnjati, i ne postoji definicija za bilo koji od tih pojmova koja bi bila općeprihvaćena. Također, vrijedi još jednom istaći da nacionalistički osjećaji mogu biti čisto negativni. Postoje, na primjer, trockisti koji su jednostavno postali neprijatelji SSSR-a, a da nisu razvili korespondirajuću lojalnost bilo kojoj drugoj strukturi. Kad čovjek shvati implikacije ovoga, narav onog što podrazumijevam pod nacionalizmom postaje u dobroj mjeri jasnija. Nacionalist je onaj koji razmišlja isključivo ili uglavnom u okvirima kompetitivnog prestiža. On može biti pozitivni ili negativni nacionalist – to jest, može koristiti svoju mentalnu energiju da hvali ili da blati – ali, u svakom slučaju, njegove misli uvijek skrenu na pobjede, poraze, trijumfe i poniženja. On historiju, a naročito modernu historiju, vidi kao beskrajni niz uspona i padova velikih struktura moći, i sve što se dogodi njemu se čini kao dokaz da je njegova strana u usponu, a neki omraženi rival u padu. I konačno, bitno je da se nacionalizam ne brka s pukim obožavanjem uspjeha. Nacionalist se ne rukovodi načelom prostog pristajanja uz najjaču stranu. Naprotiv, nakon što je odabrao svoju stranu, on sebe ubjeđuje da je ona najjača, i u stanju je da se drži tog svog uvjerenja čak i kad su činjenice u ogromnoj mjeri protiv njega.

Nacionalizam je glad za moći pomiješana sa samozavaravanjem. Svaki nacionalist zna biti flagrantno nečastan, ali on je također – pošto je svjestan da služi nečemu većem od njega samog – nepokolebljivo siguran da je u pravu.

Sad kad sam dao ovu opširnu definiciju, mislim da ćemo se složiti da je mentalna navika o kojoj govorim široko rasprostranjena među engleskom inteligencijom, i da je rasprostranjenija u tim krugovima nego u širokim narodnim masama. Određene teme su postale do te mjere okužene pitanjima prestiža da je onima kojima je jako stalo do aktuelne politike postalo gotovo nemoguće pristupiti im na istinski racionalan način. Od stotina primjera koje bi smo mogli odabrati, uzmimo ovaj: koja je od velikih zemalja-saveznica najviše doprinijela porazu Njemačke, SSSR, Britanija ili SAD? Teoretski, trebalo bi biti moguće dati promišljen, pa možda čak i konačan odgovor na to pitanje. Međutim, u praksi se ne mogu izvršiti neophodne kalkulacije, zato što bi svako ko je sklon razbijati glavu o jednom takvom pitanju o njemu neizbježno razmišljao u okvirima kompetitivnog prestiža. On bi dakle počeo tako što bi odlučio u korist Rusije, Britanije ili Amerike, ovisno o slučaju, i tek nakon toga bi počeo tragati za argumentima koji potkrepljuju njegovu tvrdnju. Zatim su tu cijeli nizovi srodnih pitanja na koja se odgovor može dobiti samo od nekog ko je potpuno indiferentan prema cijeloj stvari, i čije je mišljenje ionako vjerovatno bezvrijedno. Otud djelomice potiče nevjerovatan neuspjeh političkog i vojnog prognoziranja u naše vrijeme. Čudno je kad čovjek pomisli da od silnih ”eksperata” i škola niko nije uspio predvidjeti tako predvidiv događaj kao što je rusko-njemački pakt iz 1939. A kad je vijest o paktu pukla, data su najrazličitija moguća objašnjenja i napravljena predviđanja koja su gotovo istog trena propala, pošto u gotovo svim slučajevima nisu bila zasnovana ni na kakvoj studiji vjerovatnoće, već na želji da se SSSR prikaže kao dobar ili loš, jak ili slab.

Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti. Estetske prosudbe, naročito književne, često su iskvarene na isti način kao i one političke. Teško da bi jedan indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga, ili da bi jedan konzervativac uvidio vrijednost Majakovskog, i čovjek je uvijek u iskušenju da tvrdi da svaka knjiga sa čijim se političkim tendencijama on ne slaže mora biti loša sa književnog aspekta. Ljudi izraženih nacionalističkih nazora često izvode tu smicalicu a da nisu ni svjesni koliko je ona nečasna.

U Engleskoj je, ako se jednostavno uzme u obzir broj ljudi o kojima se radi, dominantan oblik nacionalizma vjerovatno staromodni britanski džingoizam. Sigurno je da je on još uvijek rasprostranjen, i to u većoj mjeri nego što bi većina promatrača vjerovala prije desetak godina. Međutim, ja se u ovom eseju bavim uglavnom reakcijama inteligencije, u čijim krugovima su džingoizam pa čak i patriotizam starog kova gotovo zamrli, mada se čini da sad oživljavaju među manjinom. Među inteligencijom, to ne treba ni reći, dominantan oblik nacionalizma je komunizam – koristim tu riječ u veoma širokom smislu tako da obuhvata ne samo članove Komunističke partije, već i njene simpatizere i općenito rusofile. Komunist je, za potrebe ovog eseja, neko ko na SSSR gleda kao na svoju otadžbinu, i osjeća da mu je dužnost da pravda rusku politiku i unaprijeđuje ruske interese po svaku cijenu. Očito je da danas u Engleskoj takvih ljudi ima u izobilju, a njihov direktni i indirektni utjecaj je velik. Ali također cvjetaju i mnogi drugi oblici nacionalizma, i čovjek će tu stvar najbolje sagledati tako što će uočiti sličnosti između različitih, pa čak i naizgled oprečnih idejnih tokova. Prije deset ili dvadeset godina, oblik nacionalizma koji je najbliže odgovarao današnjem komunizmu bio je politički katolicizam. Njegov najistaknutiji eksponent – doduše on je vjerovatno bio ekstreman a ne tipičan slučaj – bio je G. K. Chesterton. Chesterton je bio pisac znatnog talenta, koji je odlučio zatomiti svoj senzibilitet i intelektualnu čestitost za račun rimokatoličke propagande. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo tokom zadnjih dvadesetak godina njegovog života je zapravo bilo jedno beskrajno ponavljanje jedne te iste stvari, zbog svoje nategnute dovitljivosti priglupo i dosadno kao ”Velika je Dijana Efežanka”. Svaka knjiga koju je napisao, svaki paragraf, svaka rečenica, svaki događaj u svakoj priči, svaki djelić dijaloga, morali su nepogrješivo demonstrirati superiornost katolika nad protestantom ili paganinom. Ali Chesterton se nije zadovoljio time da o toj superiornosti razmišlja tek kao o intelektualnoj ili duhovnoj: ona je morala biti prenesena u okvire nacionalnog prestiža i vojne moći, što je zahtijevalo ignorantsko idealiziranje latinskih zemalja, naročito Francuske. On nije dugo živio u Francuskoj, i njegova slika o njoj – slika zemlje katoličkih seljaka koji neprestano pjevaju Marseljezu uz čaše crvenog vina –imala je otprilike onoliko veze sa stvarnošću koliko i Chu Chin Chow sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo enormno precjenjivanje francuske vojne moći (i prije 1914, i poslije 1918, on je uporno tvrdio da je Francuska, sama po sebi, jača od Njemačke), već i budalasto i vulgarno glorificiranje samog procesa ratovanja. Pored Chestertonovih borbenih pjesama, kao što su Lepanto ili Balada o Sv. Barbari, Juriš Lake brigade izgleda kao pacifistički trakt: one su možda najkičastiji primjeri bombastičnosti koji se mogu naći u našem jeziku.

Interesantno je to što bi Chesterton, da je kojim slučajem romantično smeće kakvo je on obično pisao o Francuskoj i njenoj vojsci neko drugi napisao o Britaniji i britanskoj vojsci, bio prvi koji bi ga izviždao. Na planu unutarnje politike, on je bio ”mali Englez”, istinski mrzitelj džingoizma i imperijalizma, i u skladu sa svojim razmišljanjima, istinski prijatelj demokracije. Pa ipak, kad je gledao van, na međunarodno polje, znao je napustiti svoje principe, a da to ni ne primijeti. Tako ga njegovo gotovo mistično vjerovanje u vrline demokracije nije spriječilo da se divi Mussoliniju. Mussolini je uništio reprezentativnu vladu i slobodu štampe, a Chesterton se za oboje grčevito borio kod kuće. Ali Mussolini je bio Italijan, učinio je Italiju jakom, i to je izgladilo stvar. Isto tako, Chesterton nikad nije rekao niti jednu riječ protiv imperijalizma i pokoravanja obojenih rasa kad su to činili Italijani ili Francuzi. Njegov dodir sa stvarnošću, njegov književni ukus, pa čak do određenog stupnja i njegov smisao za moralno su bivali iščašeni čim bi se uplela njegova nacionalistička lojalnost. Očigledno je da postoje značajne sličnosti između političkog katolicizma, čiji primjer predstavlja Chesterton, i komunizma. Isto tako, postoje sličnosti između oba ta pojma i, naprimjer, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma i trockizma. Karakteristike nacionalističke misli Izjaviti da su svi oblici nacionalizma isti, čak i po svojoj mentalnoj atmosferi, predstavljalo bi pretjerano pojednostavljivanje, ali postoje određena pravila koja vrijede u svim slučajevima.

Nastaviće se

Džordž Orvel, maj 1945.

Novi pogledi, Sarajevo, jesen 2006.

Preveo Mirza Purić

Ostavite komentar: