
Šank se u slivnik sliva,
kiše se na mesec penju;
u aveniji jedan prozor
otkriva nam golu ženu.
U mešini nabreklih čaršava,
gdje noć cela diše,
pesnik oseća kako mu rastu kose
i kako se množe.
Tupo lice plafona
posmatra izdužena telesa
između pločnika i nebesa;
život je dubok obrok.
Pesniče, to što te muči
sa mesecom nema nikakve veze;
kiša je sveža,
trbuh je dobar.
Vidi kako gomila čaša cveta
na šankovima širom sveta;
život je prazan,
glava je daleko.
Negde neki pesnik misli,
nemamo potrebu za lunom:
glava je ovolika,
svet je put.
U svakoj sobi
svet se drobi,
život porađa neko čudo
koje se diže prema plafonu.
Špil karata u vazduhu lebdi
i oko čaša treperi,
dim vina, dim stihova
i lula večeri.
U kosom uglu plafona
svih uzdohtalih soba
skuplja se plavičast dim
loše poduprtih snova.
Jer ovde je život u pitanju
i trbuh misli, skupa;
flaše se sudaraju s lobanjama
vazdušnoga skupa.
Reč se iz sna otima
kao cvet, il’ ko staklo
puno oblika i dima.
Čaša i trbuh se sudaraju;
život je bistar
u zastakljenim lobanjama.
Žustri aeropag pesnika
skuplja se oko zelene čoje,
vrti se praznina.
Život prožima miso
pesnika guste kose.
Na ulici samo jedan prozor:
karte pljušte,
na prozoru žena sa spolom
iznosi svoj trbuh na procenu.
Antonen Arto
[“Nuit”. Proširena verzija pesme “Noć na delu”, objavljene u Le Disque vert, 3, 1925]
Preveo sa francuskog
Danilo Kiš

