Ako, recimo, zaključite kako je sve besmisleno, onda to ne može biti sasvim besmisleno, jer ste već svjesni da je besmisleno i ta svijest o besmislenosti, samim tim, daje neki smisao. Znate na šta mislim? Na neki optimistički pesimizam.
Čarls Bukovski
On je nepopravljivi optimista. Valjda ga zbog toga u poslednje vrijeme mnogi zaobilaze u širokom luku. Mislim, nikome ne treba njegov optimizam. Njegovo insistiranje na srećnim preokretima u poslednjem trenutku. Jer, mnogo je bilo i propuštenih šansi i poslednjih trenutaka, a nikako ne dolaze bolja vremena.
Optimizam je danas, a to danas nije od juče, uvreda zdravog razuma. Zato valjda bježe od mog rođaka kao da je smetnuo s uma ili je, ne daj ti Bože, kužan. Optimisti su jurodivci novoga vremena koje više i nije novo. Staro je i otrcano i zaduženo kao (nekad se zborilo: Grčka, a danas?) Srbijica i Crna Gorica!
Tako moj usamljeni optimista uglavnom besmisleno samuje u nekoj kafanici u atmosferi čistog pesimizma. U glavi mu kao vrijedne pčelice bruje optimističke mantrice, iskrice–utješnice za onoga koji hoće da ih čuje.
Ponekad mu se i pridružim da mu sopstvenom gorkošću razblažim blesavi optimizam. On priča, a ja odmaram bezobrazni jezik. Kao da mi odista treba taj gutljajčić naivnog optimizma. Kao da mi odista treba taj udah čistog gorskog vazduha koga je sve manje i na našim gorskim visinama, a kako li je tek u njihovim gorkim nizinama…
– Lijepa je noć čovjeku koji zna da će svanuti lijepi dan – andersenovski počinje moj rođak, moj dragi nepopravljivi optimista.
– Jeste samo što se noć odužila i nikako da svane, pomišljam gorko pesimističan, rekao bih – zelen kao jed.
– I ako se noć odužila može se uživati, recimo u zvijezdama – uzvikuje dragi optimista trijumfalno podižući kažiprst.
– Odavno brojim zvijezde – pomišljam u svom rezigniranom pesimizmu sličnom neurotičnom depresizmu. Postoji li, zaboga, takva dijagnoza? I ako ne postoji simptomi su očigledni, banalno prepoznatljivi.
– Evo recimo, šta nam fali – nastavlja dragi optimista u čednom idiličnom zanosu.
– Potrajao bi taj registar uzaludnih želja – pomišljam šiban napadom egoističnog destruktivizma. Ili nečeg sličnog. Ko će ga znati…
– A i što manje želimo, osjećamo se sve bolje, zar nije tako, dragi pesimistički rođače – pita me čestitim monaškim tonom ne očekujući moj rasrđeni odgovor.
– Tako je – pomišljam u naletu povampirenog nihilizma, odavno ništa ne želim i prosto umirem od sreće.
– Srećni smo samo onda kada od sjutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjega sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi – nastavlja dobri optimista i unosi mi se u lice, povjerljivo i spasilački kao tajnovidac.
– Naša sreća je zaista posebna, žale nas, a mi mislimo da nam zavide, to je, valjda, to! Ni sami u svojoj nesreći ne znamo koliko smo srećni! Vjerujmo usrećiteljima, a ne unesrećenima – siktavo mrmljam šiban bičevima smračenog cinizma i antieuropejstva.
– I ako gori, dragi moj, važno je hodati kroz vatru i naučiti da voliš plamen i da pomišljaš na one koji se smrzavaju. Kako li je tek braći Eskimima – pita me dobri optimista dok mu se lice zari od čistog optimizma i humanizma.
– Eskimima svaka čast, ali šta da radimo mi na našoj plutajućoj santi – pitam samog sebe rasrđen plamenom pesimističkog antiglobalizma i antievroatlantizma.
I tako, moj rođak optimista ispaljuje parole užasavajućeg optimizma, a ja se kajem što ga nijesam zaobišao u širokom luku.
– Dobro je, a biće još bolje – dobacuje mi na rastanku budistički osmjehnut.
Zatim optimista ulazi u svoju skupocjenu limuzinu žureći na sastanak sa svojim banditskim klanom superoptimista.
Ostajem sam zaokupljen pesimizmom i u potpunoj nevjerici. Da li mog rođaka optimistu izbjegavaju zbog optimizma ili zbog nečeg drugog?
Možda zbog toga što je taj lopov, budući ministar ili neki slični drmator, veći od šišnjara koji ga se plaše?