Čini mi se da imam pravo kad dodjeljujem lovorov vijenac Jacquesu Amiotu prije nego ikojem drugom našem francuskom piscu1 i to ne samo zbog neusiljenosti i čistoće njegova jezika, u čemu nadmašuje sve ostale, ni zbog izdržljivosti u tako dugotrajnom radu, ni zbog dubine njegova znanja, nego zato što mu je pošlo za rukom tako sretno preokrenuti na drugi jezik jednog tako trnovitog i teškog pisca (jer, neka svatko kaže što hoće: ja grčki vrlo malo poznam2, ali u tom djelu nahodim toliko lijepa smisla, tako vješto povezanog i podržavanog na svakom mjestu u prijevodu, da moram zaključiti da je on: ili osjetio pravo nadahnuće piščevo, ili pak da je nakon duga bavljenja u vlastitu dušu usadio živu ideju o Plutarhu; u svakom slučaju nije mu ništa dodao što bi ga iznevjerilo ili pobilo3). No, iznad svega sam mu zahvalan što je znao odabrati tako vrijednu i tako potrebnu knjigu i pokloniti je svom narodu. Svi mi drugi neuki ljudi bili bismo izgubljeni da nas ta knjiga nije izvukla iz blata; zahvaljujući njemu, danas se usuđujemo govoriti i pisati, a gospođe imaju što preporučiti učiteljima: to je danas naš brevijar.4 Ako je taj stari poštenjačina još živ5 preporučio bih mu da prevede i Ksenofonta; taj je posao lakši i zato više odgovara njegovoj starosti; a, osim toga, ne znam zašto, ali čini mi se, iako on brzo i lako zna izlaziti nakraj s težim mjestima, da mu je stil ipak dotjeraniji kad nije u žurbi i kad sve radi polako, ali sigurno.
Bio sam upravo zaokupljen onim odlomkom gdje sam Plutarh kaže6 da je Rustik, prisustvujući jednoj od svojih deklamacija u Rimu, primio pošiljku od cara i odlagao je da je otpečati dok sve ne bude gotovo; i zbog toga su svi prisutni (kaže) uvelike pohvalili ozbiljnost i držanje te osobe. I doista, kad već govorimo o znatiželji i o toj nezasitnoj želji za novinama, koja čini da s toliko bezobzirnosti i nestrpljenja sve drugo ostavljamo samo da bismo se čuli s nekim novim pridošlicom ili da gubimo svako štovanje i suzdržljivost da bismo – pa bili gdje bili – otvorili tek pristiglo pismo, tada vidim da je imao pravo kad je hvalio Rustikovo ozbiljno držanje; tome je još mogao dodati pohvalu njegovoj uljuđenosti i primjerenom ponašanju zato što nije htio prekinuti tijek deklamacije.
No, sumnjam da je mogao biti pohvaljen s opreznosti, jer, kad je nenadano primio pismo, i to još od samog cara, lako se moglo dogoditi da je svako odugovlačenje čitanja tog pisma moglo izazvati nepopravljivu štetu.
Mana koja je protivna znatiželjnosti jest nemarnost, a ja očito naginjem njoj već prema svojoj naravi. A krajnju sam nemarnost vidio kod mnogo ljudi, koji su po svojim džepovima nakon tri ili četiri dana nalazili još uvijek zapečaćena pisma koja su im bila upućena.
Nikada nisam otvorio ni jedno pismo upućeno nekom drugome, i to ne samo pisma koja su mi bila povjerena nego čak ni ona koja su mi igrom slučaja došla u ruke i sam se na sebe ljutim ako mi oči nehotice pročitaju nešto iz važnih pisama koja pokraj mene čita neki velevažan čovjek. Nikada se nitko nije manje zanimao ni zabadao nos u tuđa posla. Za vremena naših otaca zgodilo se da je gospodin de Boutieres7 mislio da je izgubio grad Turin zato što je, dok je bio s društvom pri večeri, odgodio pročitati pismo u kojem su ga upozoravali na urotu što su je snovali protiv toga grada kojemu je bio zapovjednikom8; a kod istog Plutarha9 čitam da bi Cezar bio izbjegao smrt da je onog dana kad je išao u senat i kad su ga urotnici ubili pročitao jednu poruku koju su mu bili uputili. Isto tako nam pripovijeda10 kako je Arhiji, tiraninu tebanskomu, koji je uvečer, prije nego što je Pelopida izvršio naum da ga ubije kako bi vratio slobodu svojoj zemlji, drugi jedan Arhija – ovaj je bio Atenjanin – potanko poručio sve što mu pripremaju; kako mu je poruka bila predana dok je večerao, a on je odgodio pročitati je izgovarajući riječi koje su kasnije postale poslovičnima u Grčkoj: “Ostavimo poslove za sutra.”
Razborit čovjek može – barem tako ja mislim – zbog drugih ili da neuljudno ne zasmeta društvu, kao Rustik, ili da ne prekine neki važan posao, ostaviti da kasnije sasluša neku vijest što mu je donose; ali zbog vlastitog zanimanja ili zadovoljstva, ako je čovjek na položaju, neoprostivo mu je da tako postupi samo da ne bi prekinuo objed ili čak svoj san. U staro je doba u Rimu bio običaj odrediti za trpezom takozvano konzulsko mjesto, koje je bilo i najcjenjenije, kako bi uzvanici mogli što lakše i slobodnije razgovarati s onim koji bi na tom mjestu sjedio.11 To nam svjedoči da se ni kad su bili za stolom nisu odvajali od poslova i mogućih novih pitanja.
No, i kad smo sve rekli, veoma je teško ljudskim djelima postaviti neko općenito pravilo po pravdi i razboru, a da slučaj u tome nema svog udjela.
* * * * *
Mišel de Montenj
1 Montaigne je ovaj esej vjerojatno pisao u vrijeme dok je čitao Amyotov prijevod Plutarha. OEuvres morales de Plutarque su objavljena 1572. Poznato je iz Dnevnika s puta po Italiji (Journal de voyage en Italie, čije je prvo izdanje objavljeno tek 1774) da je u Rimu, kod francuskog ambasadora, pred Muretom i drugim humanistima branio Amyota. No, taj sud znači i postavljanje u drugi plan velikog Francoisa Rabelaisa (1494-1553), što nas ne smije čuditi ako znamo da Montaigne nije nikada uzimao ozbiljno pisca Gargantue i Pantagruela, kojega je jednostavno svrstao među “pisce koji su jednostavno duhoviti i dopadljivi” (simplement plaisants).
2 Na drugom će nam mjestu Montaigne reći da ga je njegov otac dao na učenje grčkoga, a, osim toga, u svojim je Esejima na više mjesta navodio mjesta grčkih autora; međutim, priznaje da nije nikako kadar provjeravati Amyotove prijevode.
3 Svi veliki i nama bliži grecisti ne dijele u potpunosti to mišljenje, ali sigurno je da ga Montaigne nije nikada napustio.
4 Specijalisti za francusko XVI. stoljeće slažu se da je to bio vademecum svima onima koji su voljeli čitanje. Čitao ga je, kako kazuje Skaliger, čak i Henrik IV, “koji je mrzio učenjake” (qui haissait les doctes), a poznato je da je Amotova Plutarha Racine čitao Ludoviku XIV.
5 Jacques Amyot je nadživio Montaignea, jer je umro u osamdesetoj godini 6. veljače 1593.
6 Riječ je o raspravi O znatiželji (Per» perierg?aV), XIV.
7 Taj gospodin de Boutieres bio je namjesnik kralja piemontskoga.
8 Montaigne taj podatak crpi iz Memoires braće Du Bellay, IX.
9 Život Cezarov, XVII.
10 U raspravi O duhu-zaštitniku Sokratovu (Per» toÍ Sokr(touV daimon? ou), XXVII.
11 Iz Plutarovih Gozbenih pitanja, I, iii.
