Anatomija Fenomena

Patriotizam nema ništa zajedničko s konzervativizmom [Tema: Orvel]

george-orwell

 

 

Treći dio: Engleska revolucija (3)

III

Patriotizam nema ništa zajedničko s konzervativizmom.

Zapravo, on je u suprotnosti s konzervativizmom jer predstavlja privrženost nečem što je u neprekidnom mijenjanju, a još se uvijek osjeća mistično istim. Patriotizam je most između prošlosti i budućnosti. Ni jedan pravi revolucionar nikada nije bio internacionalist.

U proteklih dvadeset godina negativan fainéant nazor koji je bio u modi u engleskih ljevičara, podsmjehivanje intelektualaca patriotizmu i fizičkoj snazi, ustrajno nastojanje da se oslabi britanski moral i ubrza hedonistički, a-koja-mi-korist-od-toga odnosa prema životu, nanio nam je samo štetu.

Za nas bi bilo čak štetno da smo dulje poživjeli u gnjecastom svijetu Lige naroda koju su ti ljudi smislili. U doba führera i bombardera taj je svijet srljao u propast. Koliko god nam se to ne dopada, otpornost je cijena životu. Nacija naviknuta da razmišlja na hedonistički način ne može se održati u životu među narodima koji kuluče kao roblje i razmnažaju se kao kunići i u kojih je ratna industrija svevažna. Engleski socijalisti gotovo svih boja željeli su da se suprotstave fašizmu, a istodobno su se trsili da svoje zemljake učine neratnicima. Pretrpjeli su neuspjeh jer su engleske tradicionalne privrženosti jače od novih ideja. Ali unatoč svim »antifašističkim« bombastičnim frazama lijeve štampe, kakvi bi bili naši izgledi za pobjedu ako bi prosječan Englez doista bio stvorenje kakvim su ga željeli učiniti »News Statesman«, »Daily Worker« ili čak »News Chronicle«?

Zapravo sve do 1935. svi engleski ljevičari su bili nedorečeni pacifisti. Poslije 1935. najgrlatiji pristupiše gorljivo pokretu Narodnog fronta koji je bio običan bijeg od cjelokupnog problema fašizma. Osnovan je »antifašistički« pokret u čisto negativnom smislu – »protiv« fašizma, ali ne i »za« ikakvu drugu politiku – a ispod svega gajila se mlaka nada da će se Rusi tući za nas i umjesto nas.

Čudnovato je kako ta iluzija dugo i teško umire. Novine su poplavljene pismima svaki tjedan koja iznose da bi Rusi nedvojbeno prešli na našu stranu kad bismo imali vladu sastavljenu bez torijevaca. Ili da bismo morali svijetu objaviti glasno i jasno ciljeve naše borbe (vidi knjige kao Unser Kampf, Stotinu milijuna saveznika – ako poželimo), našto će se evropsko pučanstvo sasvim sigurno dići uz nas. Uvijek isto shvaćanje – potraži nadahnuće u tuđini; nek se netko drugi bori za nas. Pod svim tim leži težak kompleks manje vrijednosti engleskog intelektualca, vjerovanje da Englezi više nisu ratnički narod, da su postali mekušci.

Jamačno, nema razloga još neko vrijeme misliti da će se netko drugi boriti za nas i uz nas osim Kineza koji to rade već tri godine. Rusi će se možda boriti na našoj strani, ali tek pošto budu direktno napadnuti. Oni su već jasno dokazali da se ne kane suprotstaviti njemačkoj vojsci, ako to ikako mogu izbjeći. U svakom slučaju, Ruse u rat neće navabiti spektakl dolaska na vlast ljevičarske vlade u Engleskoj. Sadanji ruski režim mora gotovo bez dvojbe biti neprijateljski nastrojen protiv svake revolucije na Zapadu. Podjarmljeni evropski narodi pobunit će se tek kada Hitler počne posrtati, ali ne prije.

Naši potencijalni saveznici nisu Evropljani, nego, s jedne strane, Amerikanci kojima će  trebati godinu dana da mobiliziraju svoje snage, čak ako se i Big Business na to privoli, i, s druge strane, obojeni narodi koji ne mogu čak ni osjećajno biti na našoj strani dok ne počne naša vlastita revolucija. Još dugo vremena, godinudvije, možda i tri, Engleska mora biti bedem svijeta. Valja da sami izdržimo bombardiranja, glad, prenaporan rad, bolesti, dosadu i podmukle ponude za mir. Nesumnjivo, sad je vrijeme da ojačamo svoj moral, a ne da ga slabimo.

Umjesto da mehanički zauzimamo antibritansko stanovište, što je uobičajeno u ljevice, bolje bi nam bilo da dobro razmislimo kako bi svijet izgledao da s njega nestane kulture zemalja engleskog jezika. Jer, djetinjasto bi bilo i pomisliti da bi druge zemlje engleskog govornog područja, pa čak i Sjedinjene Američke Države, ostale pošteđene da Britanija izgubi rat.

Lord Halifax, i svi njemu slični, vjeruju da će sve opet poći po starom kad završi rat; da ćemo se vratiti natrag na sulude staze Versaillesa, natrag u »demokraciju«, to jest, kapitalizam, natrag u repove za hranarinu nezaposlenima, natrag u rolls-royce limuzine, natrag pod sive cilindre i u pumperice, in saecula saeculorum. Naravno, svima nam je jasno da se nešto takva ne može dogoditi. Blago oponašanje tog doba moglo bi se ponoviti, ali samo ako se mir postigne pregovorima, a i to samo za kratko vrijeme. Mrtav je laissez-faire kapitalizam. Izbor leži između nekakva kolektivnog društva kojeg Hitler ustrojava i onog koje može nastati ako Hitler bude poražen.

Pobijedi li Hitler u ovom ratu, on će učvrstiti svoje gospodstvo u Evropi, Africi i na Srednjem istoku, a ne budu li mu armije iscrpljene, prigrabit će i prostrana područja sovjetske Rusije. Uspostavit će stupnjevano društvo kasta u kojem će njemački Herrenvolk (»narod gospodara« ili »aristokratski narod«) vladati Slavenima i drugim narodima kojih će posao biti da jeftino proizvode poljoprivredne proizvode. Obojene će narode zauvijek svesti na puko roblje.

Srž svađe fašističkih sila s britanskim imperijalizmom počiva na činjenici što ne znaju da se on raspada. Nastavimo li ovako još dvadesetak godina i Indija će postati seljačkom republikom povezana s Engleskom samo dobrovoljnim savezom. »Polumajmuni« o kojima Hitler govori s tolikim prezirom, upravljat će zrakoplovima i proizvoditi strojnice. I svršeno je s fašističkim snom o robovlasničkom carstvu. S druge pak strane, poraze li nas, naše ćemo žrtve jednostavno izručiti novim gospodarima koji stižu svježi, pa u njih nema nikakvih skrupula.

Ali tu se radi i o mnogočem drugom, a ne samo o sudbini obojenih naroda. Dvije se protuslovne vizije života bore za opstanak. »Između demokracije i totalitarizma«, veli Mussolini, »nema nagodbe«. Ta dva uvjerenja ne mogu čak ni najkraće vrijeme živjeti jedno uz drugo. Dokle god postoji demokracija, čak i u vrlo krnjem engleskom obliku, totalitarizam se nalazi u smrtnoj opasnosti. Cijeli svijet engleskog govornog jezika progoni misao o ljudskoj jednakosti, pa iako bi bila prosta laž ustvrditi da smo mi ili Amerikanci uvijek djelovali prema tim našim načelima, ipak ta ideja živi među nama, te je moguće da bi se jednog dana mogla i ostvariti. Ako ne propadnu, kulture engleskog jezičnog područja izrast će naposljetku u društvo slobodnih i ravnopravnih ljudi. No, Hitler je došao na ovaj svijet baš radi tog da uništi tu ideju – »židovsku« ili »judejsko-kršćansku« o jednakosti svih ljudi. I sam je to izjavio, tko zna već koliko puta. Pomisao na svijet u kojem bi Crnci bili ravnopravni s bijelima, i u kojem bi sa Židovima postupali kao s ljudskim bićima, užasava ga i tjera u očajanje, baš kao što nas tjera u beskraj pomisao na vjekovno ropstvo.

Nikad ne smijemo zaboraviti koliko su oprečna ova dva gledišta. Vrlo je vjerojatno da će negdje u idućoj godini doći do prohitlerovske reakcije među lijevom inteligencijom.

Već se primjećuju i prvi znakovi koji to nagovještavaju. Hitlerova pozitivna dostignuća privlače prazninu u tih ljudi, a kad se radi o onima što su naklonjeni pacifizmu, i njihov mazohizam. Zna se već unaprijed što će nam odgovoriti. Prvo će odbiti da priznaju da se britanski kapitalizam razvija u nešto novo, ali da Hitlerov poraz ne znači ništa više nego pobjedu britanskih i američkih milijunaša. A s tog će stanovišta početi raspredati da je demokracija naposljetku »isto što« ili »nešto isto tako loše kao i totalitarizam« i da mi u Engleskoj ne uživamo baš veliku slobodu govora; stoga je  nema ništa manje nego i u Njemačkoj. Biti nezaposlen i živjeti od novčane potpore užasan je osjećaj; stoga nije ništa gore naći se u mučionici Gestapoa. Općenito, dva minusa daju jedan plus, pola kruha znači isto što i ostati bez kruha.

Ali u stvarnosti, štogod da je istina u demokraciji i totalitarizmu, nije istina da su jedno te isto. To ne bi bila istina čak ni onda kad britanska demokracija ne bi bila sposobna da evoluira iz svog sadanjeg stanja. Cijela koncepcija o militariziranoj kontinentalnoj državi sa svojom tajnom policijom, cenzuriranom pisanom riječi i prisilnim radom, potpuno je suprotna onoj o slobodarskoj pomorskoj demokraciji sa svojim bijednim gradskim četvrtima i nezaposlenosti, štrajkovima i stranačkom politikom. To je razlika između kopnene sile i pomorske sile, između okrutnosti i neuspješnosti, između laži i varanja sama sebe, između esesovaca i rentijera. I kad čovjek mora da izabere jednu od njih, ne valja birati prema njihovoj sadanjoj moći, nego prema onom što su one sposobne da postanu. Ali u stanovitom je smislu i nevažno da li je demokracija, na najvišem ili najnižem stupnju, bolja od totalitarizma. Da bi se to moglo odrediti, valjalo bi nam prvo poznavati apsolutne standarde. Jedino važno pitanje glasi: na čijoj će strani biti nečije simpatije u odlučnom trenutku. Intelektualci koji toliko vole da važu demokraciju protiv totalitarizma i »dokazuju« da je jedno jednako lose kao i drugo, jednostavno su lakoumna čeljad koju još nikad nije dobrano prikliještila stvarnost. Oni sada pokazuju isto plitko nepoznavanje fašizma, kad su počeli da s njim očijukaju, kao i godinu ili dvije prije toga kad su se na nj nabacivali drvljem i kamenjem. Ne postavlja se više pitanje: »Možeš li izvesti zaključke u ’prilog‘ Hitlera iz raspre u debatnom klubu«, nego ono valja da glasi: »Jesi li odista za Hitlera ili ne? Želiš li da se podvrgneš Hitlerovu gospodstvu? Želiš li vidjeti Englesku poraženu?« Zacijelo valja da smo sigurni u ono što želimo prije nego lakoumno pristanemo uz neprijatelja. Jer, u ratu nema neutralnosti; u stvarnosti čovjek pomaže jednoj ili drugoj strani. Kad dođe odlučan trenutak, nitko odgojen u zapadnjačkoj tradiciji neće moći pristati uz fašističku viziju života. Važno je da sada spoznamo i shvatimo posljedice. Sa svom svojom tromosti, licemjerstom i nepravičnosti, civilizacija engleskog govornog područja jedina je teško premostiva prepreka Hitleru na njegovu putu. Ona je živa protuslovnost svih »nenarušivih« dogmi fašizma. Stoga se svi fašistički teoretičari već godinama slažu da engleska moć mora biti uništena. Engleska mora biti »istrijebljena«, mora biti »razorena«, mora biti »zbrisana sa zemlje«. Strateški bi bilo izvedljivo da ovaj rat završi tako da Hitler za sebe zadrži Evropu, a Britanski Imperij da ostane netaknut i britanska pomorska sila jedva načeta. No,  ideološki to nije moguće. Ukoliko bi Hitler i predložio nešto takvo, učinio bi to s podmuklom nakanom u namjeri da Englesku indirektno porazi ili da ponovi napadaj na Englesku nekom drugom zgodom. Engleskoj se nikako ne smije dopustiti da ostane neka vrsta podzemnog kanala kroz koji bi u policijske države Evrope pritjecale pogubne ideje s onkraj Atlantika. A okrenemo li to u prilog našem gledištu, spoznat ćemo svu dubinu posljedica koje to za nas može imati, velevažnost očuvanja naše demokracije u otprlike onom obliku u kojem je mi poznajemo. Ali očuvati uvijek znači i proširiti. Izbor za koji valja da se odlučimo nije toliko pobjeda ili poraz, koliko je revolucija ili apatija. Ako ono za što se borimo bude uništeno, ne zaboravimo da smo za to djelomično i sami krivi.

A može se dogoditi da i Engleska počne uspostavljati socijalizam tako da ovaj rat preokrene u revolucionarni i da još uvijek padne poražena. I to se vrlo lako može dogoditi. Ali, ma kako to strašno bilo, bilo bi još uvijek manje pogibeljno za svako odraslo biće nego »kompromisan mir« kojem se nada nekoliko bogatuna i nekolicina njihovih plaćenih lažljivaca. Englesku može usmrtiti samo neka engleska vlada, a po direktivama iz Berlina. Ali to se neće dogoditi, probudi li se Engleska na vrijeme. Jer, u tom slučaju, iako bi poraz bio očevidan, borba bi se nastavila, »ideja« bi preživjela. Razlika između odluke da li se upustiti u borbu ili se predati bez borbe, nije ni u kojem slučaju pitanje »časti« i pubertetskog heroizma. Sam Hitler jednom reče da prihvaćanje poraza razara dušu naroda. Zvuči poput prazne fraze, ali ipak je istina. Poraz 1870. nije oslabio utjecaj Francuske na ostali svijet. Treća Republika imala je jači intelektualni utjecaj nego Francuska Napoleona III. Ali ona vrsta mira koju su prihvatili Petain, Laval i društvo, plaća se hotimičnim uništenjem nacionalne kulture. Vlada u Vichyju uživat će lažnu i hinjenu nezavisnost samo pod uvjetom da razori osebujne značajke francuske kulture: republikanizam, sekularizam, štovanje slobodoumlja, nepostojanje rasnih predrasuda. Nas ne mogu do nogu poraziti, izvedemo li prije tog našu revoluciju. Možemo promatrati kako njemačke trupe marširaju niz Whitehall, ali jedan će drugi proces, krajnje pogibeljan za njemački san o svjetskoj moći, tad već započeti. Španjolski je narod pretrpio poraz, ali ono što je naučio za vrijeme dvije i pol nezaboravne godine, vratit će se u glavu španjolskim fašistima kao bumerang.

U početku rata često su se navodili bombastični Shakespeareovi stihovi. Čak se i Chamberlain jednom s njima poslužio, ukoliko me sjećanje ne vara:

I četir’ strane svijeta mogu doći
Naoružane – porazit’ ćemo ih sve;
Stoga požalili ništa ne bi,
Ostane li Engleska vjerna samoj sebi.

A u njima ima dosta istine, interpretirate li ih kako valja.

Samo, Engleska mora ostati vjerna samoj sebi. Nije vjerna sebi dok u koncentracione logore trpa izbjeglice koje se prikloniše na njezine obale i dok direktori velikih poduzeća izmišljaju lukave smicalice kako da izbjegnu plaćanje poreza na svoj višak prihoda. A to zapravo znači zbogom ostajte »Tatleru« i »Bystanderu« i oproštaj s damom u rolls-royce limuzini. Potomci Nelsona i Cromwella ne sjede u Domu lordova. Njih ćete naći na poljima i ulicama, u tvornicama i oružanim snagama, u pivnicama i njihovim vrtovima, al’ još ih zasad tlači generacija duhova. Uspoređena sa zadaćom da pravu Englesku valja pustiti da izbije na površinu, čak i ratna pobjeda, mada je vrlo nužna, doima se manje važnom. Kroz revoluciju postat ćemo više ono što jesmo, ne manje.

Više ne dolazi u obzir da bismo mogli sustati na pola puta, nagoditi se, spasavati »demokraciju«, zaustaviti se. Moramo nešto pridonijeti našoj baštini, ili je izgubiti, moramo se uveličati ili umanjiti, moramo napredovati ili nazadovati. Ja vjerujem u Englesku i vjerujem da ćemo ići naprijed.

Džordž Orvel

Ovaj je tekst objavljen u integralnom obliku kao zasebno izdanje 1941.

Ostavite komentar: