Mogla je ova kaža i da se zove: Od euforije do melanholije…
Opet curka ta crna žuč, a tek se zaradovasmo…
A moglo je i: Smuti, pa prospi…
Jer smućeno je odista, a da li je prosuto – uskoro ćemo čuti i vidjeti…
Nije se nadežda ugasila, mada ne plaminja, nego tinja, tule je oni koji se, baš
mi se čini, i nijesu obradovali sopstvenoj pobjedi…
Kakvi li su to pobjednici, kojima je poraz miliji od pobjede… Vjerovatno je
to taj unikatni sudbonosni izum…
To je, otprilike, ono kad se kladiš protiv samoga sebe, pa i samoga sebe
iznenadiš pobjedom koja nije za radovanje. Jer, ipak si izgubio na
kladionici…
Tvoji dobili, a ti tuguješ…
Tvoji pobijedili, a ti poražen…
Sjećaš se, nekako nostalgično, onih divnih vremenah kad si uživao u svom
mučeništvu, kad si se šepurio u svojim porazima, kad ti je najviše prijala
titula vječitog gubitnika…
Nije to nimalo loše, zemljače…
Bila su im to izgleda ona zlatna vučićevska vremena kad se kojevitezalo po
tarifi…
Tako nekako ispada kad ti je Vučić mjera čovjekovanja i simbol
pobjede. Naopačke, pa u rikverc…
Ili u ovom smućenju i slutnji samo izgleda da je tako…
Elem, bolje je da se smuti pa prospe ova kažica, da promaši istinu, nego da se
pomuti i prospe narodna, građanska pobjeda…
No, opasno liče na patuljaste gigante, osobito ovih dana, kada im popadaše
euforične pobjedničke maskice…
Moraju li se, možda, izviniti nekome što su pobijedili, ili mi se i to
slabovidom priviđa…
Da li se moraju izviniti onoj milosrdnoj ruci koja je izdašna u apanaži koja se
nekada zvala milostinja.
Masna milostinja gospodara biogradskog koji bi da zavlada svima kad već sobom
ne može da vlada…
Može biti, ne mora da znači…
Svakako, ako ko obezglavi pobjedu da bi uživao u porazu biće što je i bio
–patuljasti gigant, umišljena veličina, nacionalni profiter iliti profesionalni
patriota…
Nešto od narečenog ili sve to i još ponešto…
Elem, lađica pobjednička koja se još nije otisnula, opasno se nakrivila. Biće
da je preopterećena velikom količinom pobjede i ogromnom tonažom liderske
megalomanije koja jeca za divnim vremenima poraza.
Nije im se, izgleda, dalo. A taman su pomislili da sebi nataknu još jedan
zlatni trnov vijenac, pa da zakukaju i zaleleču sa raspetih visina…
Nakrivila se pobjednička neporinuta barka i od onih koji uživaju u sopstvenoj
građanskoj i euroatlantskoj onaniji.
Takvi su odvajkada poznati kao salonski ufircani stradalnici kojima je patnja
za lovu pitanje opstanka.
Bez njihove luksuzne patnje svima bi bilo dobro sem njima.
To su oni patuljasti giganti kojima je sve podnošljivo sem činjenice da su i
Srbi, takvi kavi su, nekakvi građani.
Izvinite ja sam Srbin. Prihvatljiv jer se izvinjavam što postojim i diham u
svom strašnom velikoserbskom bunilu…
Valjda to očekuju.
Valjda se i zato brodica nakrivila, a još nije zaplovila.
Ako zaplovi, dobro i jeste.
Ako ne zaplovi, opet je dobro.
Tako nekako tolkuje kapetan Krivokapić.
Stalo mu je do lađice, a izgleda nije mu stalo do kapetanstva.
I zato je i najjača i najslabija karika u ovom lancu koji se opasno zateže.
A ako pukne kazaće nam se samo zašto je Don bio tako miran i u porazu sabran…
