Trideset i sedma mi je godina
Na vidiku su brežuljci pješanih dina
Talasasti, sjajno-bronzani
Kad pogledam unazad,
Tamo su brojni dani
I godine otisaka stopala
Sa drveta života mnoga lišća opala
Ali ipak mi se čini
Da vjetar sve raznosi
Ipak mi se čini da u mojoj gustoj kosi
Žive stoljeća stare mene
Ipak mi se čini gdje god noga mi krene
– Samo pravi krugove
Samo pravi dugove
Onoj djevojci od sedamnaest godina
Evo ova pješčana dina
Sva se u vihor rasula
Sva se u beskonačnost usula
Zar je dvadeset godina prošlo
Zar je tijelo bliže starenju došlo
Iako sam dvoje djece rodila
I dva puta se kao Majka porodila
Ja sam i dalje dijete
Ja se i dalje čudim: “Svijete,
Kako ja živim u tebi
Kako se brinem o još jednoj bebi
A ni sama još nisam odrasla
Svijete, jesam li ja tebi dorasla
I hoću li ikad?”
Kažu: “Nikad ne reci nikad.”
Ali decenije prolaze
Moje bose stope po pijesku gaze
A ja sam i dalje ona djevojčica
Izgubljenog lica
I kuštrave guste kose
I dalje me ista čuda i isti snovi nose.
Jasmila Talić-Kujundžić
