Pascal Quignard: Sva jutra ovoga svijeta, Naklada Pelago, Zagreb, 2004.
Pascal Quignard: Terasa u Rimu, Naklada Litteris, Zagreb, 2004.
Pascal Quignard (1948.), suvremeni francuski književnik, dvjema je nagradama (Francuske akademije 2000. godine za roman Terasa u Rimu i Goncourtovom 2002. godine za roman Lutajuće sjene) posljednjih godina svratio na sebe pozornost ne samo probirljive francuske čitalačke publike, nego i ljubitelja dobre knjige širom svijeta. To nije ostalo bez odjeka ni u susjednoj Hrvatskoj čiji su izdavači brzo reagirali i predstavili ga čitateljstvu hrvatskoga jezika. Dvije knjige, točnije dva kratka romana Sva jutra ovoga svijeta (iz 1991.) i Terasa u Rimu (iz 2000.), objavljena su lani u Hrvatskoj (obje u prijevodu Saše Siroveca i Zlatka Wurzberga), premda je roman Terasa u Rimu tiskan integralno u Zagrebu u Europskom glasniku br. 5 iz 2000. godine, što će reći iste godine kad je objelodanjen u Gallimardu, i to na uvodnom mjestu (str. 7-42) tog iznimno prestižnoga godišnjaka. Doduše, pažljivijem čitatelju u Hrvatskoj Quignard je mogao zapasti za oko još i ranije, u broju 3 Europskoga glasnika (1998.), gdje čitamo njegove bilješke/esejističke fragmente Mržnja spram glazbe (str. 597-610) o ulozi glazbe i mjestu glazbenika u koncentracijskim logorima III. Reicha (na primjerima iz knjiga Simona Laksa, Prima Levija…), porobljavanju i uopće kontroli ljudi putem glazbe (Tamo gdje želimo robove mora biti što je moguće više glazbe – Tolstoj).
No, vratimo se ovim dvama romanima. Riječ je o dvjema pričama o dva umjetnika iz nekih dalekih vremena. Situirane u XVII. stoljeće, priče su ne samo literarno oživjele dvije davnašnje umjetničke personalnosti, jednog glazbenika i jednog slikara, nego su ispisale poetiku umjetničkog tvorenja u srazu etičkog i estetičkog.
U romanu Sva jutra ovoga svijeta riječ je o glazbeniku Sainte Colombeu i njegovu učeniku Marinu Maraisu, a u Terasi u Rimu o slikaru Geoffroyu Meaumeu. Quignard je u svoja dva romana oživio neki davnašnji svijet i u njemu dva danas i ovdje za nas gotovo nepoznata umjetnika. Nimalo slučajno pisac izabire nepoznate ili manje poznate umjetnike i njihove životne sudbine za glavne junake i priče svojih romana. Jer, pisac hoće pokazati portret umjetnika (kako bi to rekao Joyce!) općenito, a ne biografiju koja bi u slučaju poznatog umjetnika našu pozornost vukla u drugom pravcu. Ponajprije k samjeranju biografskih fakata s njihovom literarnom prezentacijom. Očito je izbor junaka piščev izbor po mogućoj (stvarnoj ili priželjkivanoj) duhovnoj srodnosti. I slikar i glazbenik su u njegovim romanima društveni marginalci, što vlastitim izborom (glazbenik Colombe odbija otići na dvor Luja XIV.), što društvenim progonom (Meaumeove su gravure javno spaljene). A sam se pisac, jedan od najplodnijih u svojoj generaciji, 1994. godine povukao iz javnog života i otišao u provinciju pisati. I to pisati o marginalcima, malim i zaboravljenim piscima, slikarima i glazbenicima i k tomu još male, opsegom male knjige. Ova dva romana, koja smo nedavno dobili u hrvatskom prijevodu, jedva da bi se u nekadašnjim strogim određenjima (u pred-postmodernističkim vremenima!) mogla nazvati i pripovijestima, a kamoli romanima, jer sa svim mogućim bjelinama jedva dosežu 80, odnosno 90 stranica teksta.
Sva jutra ovoga svijeta priča je o glazbeniku Sainte Colombeu koja počinje smrću njegove supruge kad se on, ostavši s dvije kćeri, posve povlači od svijeta i u glazbi i vlastitoj boli ostaje čuvati ljubav i uspomenu na svoju suprugu. Pisac izravno portretira svoga junaka: mrzio je Pariz, usavršio je gudačku tehniku, nije znao biti nježan s djecom, nije vičan govorenju, bio je sav sputan… itd. ne ostavljajući čitatelju gotovo nimalo “kreativnog prostora”. Kratkim poglavljima i jednako tako kratkim i britkim rečenicama on nas vodi dinamično samim bridom priče. Kao da nas je uhvatio u vlaku i kao da na prvoj postaji izlazimo, i kao da nam žuri ispričati priču koju je i sam, kao zanimljivu, nedavno čuo i želi je s nama podijeliti.
No, stoga sve pršti od informacija, preciznih podataka i datiranja, koji i hoće pokazati i jesu, očito, znak da je pisac “svladao materiju”, da je i u povijesti glazbe naprosto erudit. Zbog toga nas se roman doima jednostavnim, pravocrtno ispričanim, a zapravo je kompleksna “priča s tezom”. Kad glazbenik odbija poći na dvor Louisa XIV., opat Mathieu koji mu donosi poziv Veličanstva, prijeti: “Umrijet ćete posušeni kao miš na dnu vaše daščane kolibe, zaboravljeni od svih.” On to prezire: “Vaša je palača manja od moje kolibe, vaša je publika manja od jedne osobe.” (str. 20) Ta je pozicija umjetnika realno moguća budući da on slijedi unutarnje imperative koje možemo sažeti u emotivni odnos prema glazbi: “Kad povlačim gudalo, ja param komadić svojega živog srca. To što radim samo je disciplina jednoga života u kojemu nijedan dan nije praznik. Izvršavam što mi je suđeno.” (str. 49) ili prema pokojnoj supruzi: “Dvanaest je godina prošlo, ali plahte naše postelje još se nisu ohladile.” (str. 52) On, naime, sa svojom mrtvom suprugom ima komunikaciju u snoviđenjima koja trajno oblikuju njegov preostali život. A kad je deveti put blizu sebe osjetio suprugu izrekao je, u dijalogu s njom, definitivnu, iznimno sugestivnu ispovijed svoga života: Pati jer je ne može dodirnuti! A kad mu ona na to kaže da i nema što dodirnuti osim vjetra, on kaže: “Mislite li da u vjetru nema patnje? Vjetar nam ponekad donosi komadiće glazbe. Ponekad, svjetlo izlaže vašem pogledu djeliće naših pojava.” (str. 60)
S odrastanjem njegove kćerke Madeleine u njegov će život sudbina trajno uplesti njegova učenika, inače danas poznatijeg glazbenika Marina Maraisa. Odbojno ga je primio već pri prvom susretu s njegovih sedamnaest godina jer, reći će: “Vi svirate glazbu, gospodine. Niste glazbenik.” (str. 30) Tim izrijekom uspostavljena distinkcija u njegovu doživljaju glazbe i njezina tvorenja postaje djelnicom između dvaju svjetova. Maraisa ćemo danas naći u bilo kojoj glazbenoj enciklopediji, ali Sainte Colombea ne! Prvi je živio glazbu, drugi je svirao pred kraljem, ali je očito da su, barem u romanu, i jedan i drugi živjeli svoju strašnu frustraciju: jedan je platio cijenu povlačenja iz javnosti, drugi bivanja u javnosti; a obojica zatočeništvu vlastitoj ideji glazbe! Njihov je raskid zbog toga definitivan, ali Sainte Colombeova kćerka ostaje trajno biti veza između tih dvaju svjetova, pa sve bogatstvo očeva svijeta glazbe prenosi Maraisu ili ga pripušta da iz ilegale prisluškuje njegovo kreiranje. Uvjeren da je sam i jedini na svijetu koji cijeni glazbu, očajnički pred kraj svoga života Sainte Colombe traži nasljednika, a kad mu se Marais takvim predstavi, on ga ne prepozna, nego ga prihvaća kad mu ovaj reče da u glazbi traži “žalost i plač” (dakle, ona mjesta koja je Colombe u njoj kao azil našao!). Pouku o glazbi Colombe svest će na to da ona nije ni za kralja, ni za Boga, ni za uho, slavu, tišinu, ljubav…, nego da je “Malo pojilo za one koje je jezik napustio. Za dječju sjenu. Za udarce obućarskog čekića. Za stanja koja prethode djetinjstvu. Kad smo bili bez daha. Kad smo bili bez svjetla.” (str. 77)
Terasa u Rimu je životna priča slikara Meaumea. U temelju je te priče, kao i u romanu Sva jutra ovoga svijeta, ljubav i umjetnost. Ovdje likovna umjetnost. Meaume voli Nanni Veet Jakobsz, kćer zlatara iz Bruggea, djevojku koju je isprosio zlatarov akviziter Vanlacre. Bila je to ljubav na prvi pogled, u procesiji na zlatarski praznik, a onda postaje tajna i zabranjena ljubav koju su oboje (posebno grafičar!) platili ozljeđivanjem dušičnom kiselinom.
Nakon što prizdravi Meaume je prisiljen na bijeg pred opasnošću da ga Vanlacre, sad već Nannin muž, ne ubije. Njegove dugogodišnje skitnje i lutanja Europom (Antwerpeen, Mainz, Würtemberg, Pariz, London, Napulj) će se okon- čati kad se zaustavi na jugu Italije (a onda na Aventinu u Rimu!) sa svojim unakaž enim licem, trajnom ljubavnom boli i iznimnim umjetničkim darom: “Dvije sam godine skrivao nakazno lice na litici ponad Ravella u Italiji. Očajni ljudi žive u kutu. Svi zaljubljeni ljudi žive u kutu. Svi čitatelji knjiga žive u kutu.” (str. 5)
Otuda, potpuno predan ljubavi i umjetnosti, počinje živjeti svoju poetiku ekstatično: “Materija zamisli nebo. Potom nebo zamisli život. Život zamisli prirodu. Priroda raste i pokazuje se u različitim oblicima koje ona ne stvara toliko koliko ih izmišlja premećući po prostoru. Naša su tijela jedna od tih slika koje je priroda pokušala oteti svjetlu.” (str. 22), a ljubav živi, kao i glazbenik Sainte Colombe, u snovima, u duhu, u vizijama, u slikama (str. 24).
A da se ova dva romana potpuno idejno i poetološki poslože, pisac će pustiti da se susretnu dva junaka njegovih romana, ustvari suvremenici, Sainte Colombe i Geoffroy Meaume (str. 37-39), bez obzira na to je li njihov stvarni susret uopće bio moguć s obzirom na Sainte Colombeovu statičnost i Meaumeovu dinamič nost i pokretljivost.
O snazi, veličini i predanosti Meaumeove ljubavi na njegovoj samrti će Marie Aidelle, žena s kojom je bio blizak, s kojom je živio i koja je u njemu tražila ljubav, a s dubokom svijesti da on voli neku odsutnu, reći: “Od rođenja nisam vidjela muškarca koji bi se potpuno predao ženi koju voli.” A i tragičnu mu je smrt donijela – ljubav! Paradoks koji ne mora izmišljati umjetnost, priredit će mu njegov nevjerojatno čudesan život. Naime, u dobi od četrdeset devet godina napao ga je i gotovo ubio njegov, kasnije će se to pokazati, dvadesetšestogodišnji sin (slučaj: Edip!) koji je došao u Rim, očito po naputku svoje majke, tražiti svoga pravoga oca, bakropisca. Meaume pred policijom spašava svoga mladog napadača, Vanlacrea, ali mu se, samozatajan u svojoj ljubavi, ne otkriva. Čak će najboljemu svome prijatelju reći: “Da nije rekao svoje ime, nikad ne bih shvatio prirodu užitka koji me je obuzeo dok mi je mladić zabadao nož u grlo na polju.” (str. 74) A potpunu će vrijednost i ostvarenost svoga života, na samrtnoj postelji, sažeti u dvije rečenice: “Bit mojega života je ostvarena. Vidio sam dvije-tri stvari prvi put.” (str. 75)
Oba ova romana Quignard je izgradio na nekoliko jednostavnih životnih i literarnih premisa: pred nama su umjetnici, gledano iz povijesne perspektive – marginalci, iza njih ne ostaje veliko ili znamenito djelo, intenzivno žive svoju umjetnost, odano i intenzivno vole samo jednu ženu, njihova životna bol i patnja dio su i njihova umjetničkog bića, neprestano su u razgovoru s “odsutnim bićem”, ljubav prema ženi je njihova vrhunska životna i umjetnička kreacija, etičko i estetičko su u njihovu životu nerazlučivo jedno. Obje su priče ispisane očito na temeljima kvalitetnih dokumentarnih predložaka, ali im je autor umjetničkom (svejedno slikarskom ili glazbenom) vještinom (premda preovlađuje chiaroscuro-efekt!) dodavao pasaže ili varijacije koji podižu temperaturu emotivnog naboja tako potrebnog da bi neka priča imala razlog biti ispričana, biti napisana.
A onda i – biti čitana!
Željko Ivanković
NOVI IZRAZ, časopis za književnu i umjetničku kritiku
