Notes

Šaban Šarenkapić: Duša sa raznih strana

Piše: Rade Radovanović

A bio sam čovjek. Drug gospodin. Prošlost je ono sutra, a sadašnjost ne mari za takve dane. Sve što sam prokazao u pisanjima, može biti da sam ja.

***

Ono prošlo tu je da bi potrajalo kroz sutra, da bih bio ja, sve manje isti. O tome ukletstvu umjetnika u provinciji posvetio sam puno riječi u romanu „Mazija“. O ukletstvu pisca zbog tuđih grijehova. Sve grko što mi se ikad desilo, postalo je tačan stih, istinita riječ. Sada, za mene, prošlost postoji samo kao pesnička istina. A nje se ne smijem odreći.

***

Šta je za mene moje porijeklo? Sve i ništa. Djed, sa nanine strane, Crnogorac je. Nana mi je Bošnjakinja. Majka porijeklom Albanka. Muškinje sa očeve strane vode porijeklo tursko. Sva moja porijekla lijepo su se uklopila u moje vajno jugoslovenstvo. Pretopila u karakternu osobinu, kako bi govorio moj otac. Da je potrajalo, već bih i osjetio ko sam.

Bio sam srećan što sam znao da sam – duša sa raznih strana. Taman za pisca.

***

Rođen sam prije vremena, na rođeni dan moga oca, petoga aprila 1956. godine. Nisu me odmah upisali u knjigu rođenih, valjda su čekali da vide hoću li preživjeti. To su uradili nakon tri mjeseca, juna petoga, kad me je djed oteo iz bolnice i odnio svojoj kući. Tako sam otkinut od stvarne porodice, od tri mlađa brata. Tamo, kod roditelja, išao sam na konak, za vrijeme neradnih dana. I bilo mi je uvijek lijepo, kao u gostima. A to smo svi na ovome svijetu: gosti.

***

Kad sam pošao u prvi razred, na prvi školski čas, nana me smjestila u zadnju klupu i izašla iz učionice. Škola R. B. Tršo, na periferiji grada, uz kukuruzišta i rasadničke bašče, bila je raj, ali i sirotinjski geto. Učiteljica je prozivala đake, samo mene nije.

***

Avaj, bio sam u pogrešnoj učionici, kod pogrešne učiteljice, među pogrešnom djecom. Neupisan u dnevnike. Opet sam, kao prije škole, i tu bio sâm. To će me moje samstvo pratiti cijeloga života. Zbog toga sam nani zahvalan. Sačuvala me samo za mene.

***

Mahala je bila moja domovina, a djed njen gospodar. Mogao sam da radim što sam htio, pa čak i da pišem i pušim. Malo sam noćima spavao, malo jeo, a puno čitao. Nana mi je pred vratima ostavljala tablje sa hranom. Nekad bi, tu pred pragom, jedna drugu sustizale, tablje, pune jediva, netaknute. Vodio sam dušu knjigom.

***

Mrzeo sam fiskulturu. Zapravo, fudbal. Ne podnosim igre, naročito one društvene, skupne. I nikad nisam šutnuo loptu. Niti sam ikad provirio na stadion. Bojao sam se greške, i svjedoka. A nastavnica fizičkog vaspitanja, Radmila Šarac, davala mi je visoke ocjene iz fiskulture za lijepo hodanje. Hvala joj!

***

Moja rođaka, profesorica u gimnaziji, makla me iz te škole, i prebacila u tehničku, bez moga znanja. Na majkinu molbu da brže dođem do svoga hljeba. Danima sam išao na časove, tamo gdje me nema. Niko me nije tu zvao ni prozivao. A ja sam posle, na svoju ruku, završio i ekonomsku i tehničku. Vrijedio sam, kako je nana rekla, ko dva srednjoškolca!

***

Hteo sam da budem novinar. U Beogradu, na fakultetu PN polagao sam prijemni ispit. Bio sam na rang-listi prvi od pet primljenih studenata.

Upisao se tu i moj brat, na diplomatiju. Bio je drugi na tabli, iza mene, po starini, i znanju.

***

Od svega tamo što sam naučio, mogao sam postat solidan referent za informisanje. Odbili su da mi daju kredit u Titovom fondu, zbog nepodobnika, mladomuslimana, moga oca. Tako je završilo moje školanje u prestolnici. Ali sam objavio prve pjesme, u Mladosti.

***

Unutrašnja slika

Očima sanjivoga prolaznika viđen odozdo
Balkon sa ženom koja drhti
S vešom koji pada
S nebom koje raste
Podsjeća
Na ukusno postavljenu
Tribinu za vešanje u aprilsko varavo jutro

(1979)

***

Književnost je potrebna i nepotrebna. Negdje je između vjere i nevjere. A najsrećnije je kad ne može biti ništa drugo no to što jeste. Lična religija. Tako sad mislim. Ne sjećam se šta sam o književnosti mislio nekad. Sem to da su pisanju skloni odabrani. Oni koje Bog povremeno šalje na zemlju. Književnost, to ili ništa! Govorilo se da će fakultet za književnost postati književna akademija! Divota. Mogu biti i akademski pisac. Kao slikar!

***

Na prištinskom fakultetu znao sam nekoliko ljudi odranije, pisaca. Bili su mi i prijatelji i profesori. Poštovao sam Zorana Čanovića, i pomno učio staroslovenski i makedonski jezik, nemački i talijanski. Razumio sam dobro albanski. Objavljivao sam pjesme u „Stremljenjima“ i prozu u listu „Jedinstvo“. Učestvovao sam na svim jugoslovenskim festivalima poezije. Jedino nisam bio u Strugi.

***

Kad su počele studentske demonstracije, bio sam u menzi, na ručku, najgorkijem u životu. Tu je sve počelo. Oko grkog komata hljeba. Pošto sam izašao iz menze gladan, potražio sam u pekari i mlijeko. Nisam ga dobio, pekaru nije bio po volji jezik na kojem sam mu se obratio. Jedna žena, sva u crnini, visoka i mršava, poklonila mi je teglu kiselog mlijeka, i bez riječi otišla. Još mi, čini mi se, u njedrima bljučka ta ufištela gruda smoka. Toga sam dana sve pare potrošio za knjige Dantea i Blaža Koneskog. Valjda ću preživjeti nekako do kraja mjeseca.

***

Dok sam bio u Prištini, umro mi je čovjek koji me podnjivio. Bilal, glohonijemi samni nanin rođak. Nisam mu stigao na dženaze. Ukopan je na Gazilaru, sučelice grobu stradalog radnika ciglane Sloga. U slozi posmrtnoj, sjedinio ih je „Slogin“ spomenik od crvenih cigala, visočiji od života.

***

Evo i pjesme iz toga vremena:

JABUKA SRAMA

Studenti u Prištini bili smo gordi
Doturali smo u vrijeme nemira
Kamenice iz golih njiva
Demonstrantima
S krova je doma pogodio snajper
Mog cimera Ramadana
Posred usta
Prekinulo post mu zrno olova –
O Aliu Ramadanu
Ko zaliven otad šutim
I ne mogu više da izdržim –
Pod bradom onu kost ljudi zovu
Jabuka Ademova i simbol je
Muškosti i náma
Ali ovo što srasta
U podbradak ovog pjesmara –
Truhla je jabuka duše bez srama

(1981)

***

Moji prvi radovi bili su dramski tekstovi. Pjesnički subjekti, po mojim knjigama, zapravo su ti preživjeli likovi iz tih dramskih mojih prvenih zamišljaja. „Kućna njega“, knjiga stihovna koju sam objavio tek 1987. u Beogradu, nastala je u Prištini, prvobitno pod naslovom NOVA TROJA.

***

Zloslutno je to štivo. „Kućna njega“ je i odgovor jednom starom piscu na pitanje meni upućeno na književnoj večeri u okviru „Oktobarskih susreta pisaca“: „Čiji si ti pisac, Šabane?“ Zar nisi naš, zar si nečiji. Da, ničiji sam. Kućni! To pitanje je u meni pokrenulo sumnju i strah od onoga što se spremalo, čemu je to stremila naša „književna elita“. Čistunstvu! Nacije, duha, uma.

***

Poslanica osvajaču

Kada uđeš u grad uz lavež pasa
Okružen robljem okićen
Trofejima
Uz dreku
Doboša sa motrilja Kula
Sa konjicom znojnom i zastavama
Sa krvavom sabljom uvis
Zavitlanom
Kada uđeš u grad kažem
Ti jedi i pij i veseo budi
Ako vidiš u tom kobnom času
Ako sretneš avaj ikoga od ljudi

***

Na moje urođeno samstvo nakalemilo se prokleto manjinstvo! Tako se već može biti niko. Pod tekovinom ideologije obezčovječenja i obezličenja ličnosti, nakaradni slobodari izbrisali su iz postojanja gumicom su-ljude, pripadnike nedržavotvornih naroda. Tenkovi su ukopani po okolnim brdima. Redovito, u niskom letu, avioni nadlijeću grad. Malo straha treba posijati. I počele su selidbe. Ostali su oni koji nisu imali kud.

***

ČITANJE MÚKA

Između grada Pazara i susjednog
Mjesta mili jadovna Rijeka
I rastu hrpine nečisti
Iza ljudi
Viđen iz dalji kroz runa dima
Pejzaž je platno načičkano
Kricima Edvarda Munka:
S deponije
Crne se prozorčići
Na romskim vjetrovitim kućama
Dobro utuvi –
Kad po ovim izbama
Kraj puta zamuknu gurbeti:
To zasigurno na kijamet neki sluti

***

DamaD je – „Dama D“, moja žena Zibija Dervišhalitović. A Damad je i paša beogradski, zvani Vitez lala, onaj čije je turbe na Kalemegdanu.

Bili smo kirijaši, i spremali se praviti kuću od para koje smo dobili prodajom djedovine. Kad je puklo u Bosni, Zibija je otkazala kupnju materijala za gradnju. Odlučili smo pravit kuću za knjige. Da udomimo rasturene duše.

***

Damad je osmislio i povelju za ljude koji slobodno misle, „Pero istine“. Prvi dobitnici povelje su Milika Pavlović i Husein Bašić. Zatim, Nataša Kandić i Borka Pavićević. I mnogi drugi.

***

Prva knjiga Damadova bila je antiratna, autora Milike Pavlovića i Huseina Bašića – „Podrum“ i „Smrt duše“. Knjiga otpora nadolazećem zlu i pokušaj odbrane čovjekovog dostojanstva. Nakon ove, objavili smo još 180 naslova. Pokrenuli smo nezavisne novine, magazin Has, „list manjine u većini slučajeva“.

***

Inicirali smo osnivanje asocijacije nezavisnih medija, Lokal pres, sa sjedištem u Kragujevcu, kao i formiranje mreže NUNS-ovih kancelarija u gradovima Srbije.

***

Književni časopis MAK izlazio je do 2000. godine, kao i magazin HAS.

Došlo je gore vrijeme. Diglo se ruke od umjetnosti i istine. Kako nekoć reče jedan političar: „Šta će nama kultura, ona samo zbunjuje narod!“

***

PJESMAR MANJINAC

Ničime se svojim ne dičim –
Halaišem: i riječima
Tovim jad
Čak nisam ni hećim
Dušin a nit duše
Mjera
Zaboga – bojim se
Da sam sebi i narod i vjera

(1991)

***

To su moji stari drugari. Skoro da im djela znam napamet. Ali i danas ima tako dobrih pisaca, rekao bih, velikih. To me raduje, srećan sam zbog toga, i ja vjerujem zbog njih u sutra. Od korone se umire, ali i ozdravljuje. Postoji nešto gore, trajnije i opasnije – virus mržnje. Tu nam neće pomoći vakcine.

***

Dobio sam mali kompjuter, lični, od Bobana Tomića, moga druga i člana asocijacije nezavisnih medija. Jako sam bio srećan zbog toga. I ponosan na naše prijateljstvo. Uz jednoga krasnoga čovjeka, direktora kragujevačke Svetlosti – Pavla Ćirovića. I još jednoga moga druga, vlasnika Vranjskih novina – Vukašina Obradovića. Bez njih ne bi bilo ni „Lokal presa“.

***

Izašle su mi knjige u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu. Putovao sam od Ljubljane do Skoplja. U kijametu. Čak sam bio i u Londonu, Budimpešti. Nisam išao u Ameriku, tamo ne daju da se puši. Objavili smo nekoliko novih i starih knjiga jugoslovenskih pisaca. Bez honorara. Sarajlića, Abdagića, Sidrana, Vešovića, Jergovića, Ličinu, Pavlovića,Bašića. Za ranjenu dušu. Iz ostavštine pazarskih pisaca, knjige Sulejmana Tabakovića i Kadrije Elmazbegovića. I nekoliko prvih knjiga mladih pjesnika.

***

Dobio sam zabranu ulaska u gradsku pazarsku biblioteka, uz mene i moj sin, ukazom direktora. Nepodobnici smo. Kad su druga direktora smijenili, novi je direktor dodijelio damadovcima priznanje za doprinos razvoju kulture. Sve mi je u meni smiješano, mutno, samo mi je savjest čista!

***

Negdje posle 1999. otišao sam u Sarajevo. Prvih dana pitala me tamo jedna novinarka zašto sam došao u Sarajevo. Rekoh joj, došao da ovdje umrem. Odista, tako sam mislio. I punih osam godina je prošlo, a ona me, ta moja smrt, ne šćede. Imala je sa mnom valjda neke druge planove.

***

Za to vrijeme sretnoga boravka u Sarajevu objavio sam četiri knjige. Po pozivu primljen sam u Društvo pisaca BiH. „Bukvica“ i „Mazija“ su moji romani, izašli su u Sarajevu i Zagrebu. „Pazarska trilogija“ izašla je u Beogradu.

***

Evo, moja nova proza „Kvartida“ upravo je izašla u Beogradu, kod izdavača Darma Books, a već je prije nekog vremena izašla i u Crnoj Gori.

***

Iz krhotina srušene velike zemlje, pojavljuje se cio jedan kontinent, duhovni, na Balkanu, veći od svega što je pre bilo. To je ono što sada vidim – veliku, snažnu, istinitu i dostojanstvenu književnost koju stvaraju ljudi veći od ovoga tužnog i sramnog vremena.

***

GERONTIONOVA BOJANKA

za Dragana Banjca

Ulicama prolaze kroz grad
Ljudi u plavom u crvenom
Ljudi u zelenom u crnom
Ljudi u prslucima
Gledam kako
Svi zanijeti igrom
Olako prčkaju po dugi
I drhtim – moj Dragane
Jer pamtim dobro
A pamtiš i ti
Vijek kad je i sam
Otrgnut iz gore
Maslačak
Zadrhtao
Zbog svoje boje
Za vratima gasne komore

(2018)

https://www.danas.rs/nedelja/saban-sarenkapic-dusa-sa-raznih-strana/

Ostavite komentar: