Sokrat
Sofističkom relativizmu na području etike suprotstavio se Sokrat (469—399). koji je svoju filozofiju širio samo usmeno, a ništa nije sam pisao. Kod proučavanja njegovih filozofskih nazora pojavljuje se poteškoća u pogledu vjerodostojnosti postojećih izvora o njemu, t. j. kome da se najviše vjeruje: Ksenofontu, Platonu ili Aristotelu? Neki istraživači se opredjeljuju u pogledu tih izvora samo na Ksenofonta (Hegel, Doring, Hermann), drugi opet samo na Platona (Schleiermacher, Brandis, Ritter, Natorp), dok se na Aristotela oslanja uglavnom K. Joel. Pristalice Ksenofonta tvrde da je on vjerno pribilježio sve što je Sokrat učio, a da je Platon baš zbog toga što je bio velik filozof — Sokratove misli temeljnije obrazlagao, nego što je to Sokrat učinio, te se ne može pouzdano znati što je zapravo Sokratovo. Platoničari opet govore, da je Ksenofont bio i suviše praktičar i slab filozof da bi shvatio Sokratovu metodu i dijalektiku. U prilog Aristotela moglo bi se reći, iako je on mlađi od prve dvojice, da je objektivan i kritičan, pa mu se može također vjerovati. Međutim, takvo razdvajanje ne može dati najbolju cjelinu, niti se tako može dobiti lik historijskog Sokrata, jer na pr. on drugačije izgleda kod Ksenofonta, a drugačije u Aristofanovim ≫Oblacima≪. Na sudu se pak ništa nije govorilo o tome da je njegova djelatnost pojmovna filozofija — što naročito ističe Aristotel. A šta da se kaže na to, da su i drugi komički pisci rado napadali Sokrata, kao što ga na pr. komičar Eupolid prikazuje potpuno neobjektivno — kako na nekoj gozbi krade kašiku. Taj primjer pokazuje očito da je Sokrat bio nepopularan, i da se mnogim ljudima zamjerio.
U ocjenjivanju Sokratovog lika kao i njegove filozofije najbolje postupaju oni koji uzimaju u obzir sva tri izvora t. j. Ksenofonta, Platona i Aristotela, (E. Zeller, W. Windelband, Th. Gomperz), jer samo iz te cjeline može se dobiti potpuna slika.
Iz sačuvanih izvora poznato je, da je Sokrat bio protiv atenskog demokratskog uređenja, a ni njegovi učenici nisu se u tome razlikovali (Kritija, Alkibijad, za vrijeme peloponeskog rata izdao Atenu i prešao na stranu Spartanaca, — Ksenofont — borio se protiv Atenjana na strani Spartanaca u bici kod Koroneje, god. 394., — Platon). On je smatrao da ne može većina donositi uspješne zaključke, jer nije obrazovana, pa politiku treba predati nekolicini najboljih, koji će sve dobro raditi. Njegovi učenici nisu bili ni dobri patrioti i nanijeli su dosta zla (Kritija Alkibijad) atenskom narodu. Ni sam Sokrat nije bio izvan tadašnjih događaja i za vrijeme peloponeskog rata učestvovao je u tri bitke — kod Potideje na poluostrvu Halkidici, oko 429. god. gdje je spasao život Alkibijadu, kod Deliona — u Beotiji, god. 424. i kod Amfipola u Trakiji — god. 422.
Njegov učenik Ksenofont u svojim ≫Uspomenama≪ (I. 2 c.) piše da je Sokrat bio i protiv vladavine tirana, čime se mnogo zamjerio Kritiji, koji je poslije poraza Atene u peloponeskom ratu dobio najveću moć u Ateni i zabranio je Sokratu da razgovara s omladinom. Po nalogu tih tirana Sokrat je trebao još s 4 čovjeka dovesti Leonta Salaminjanina, koji je pobjegao zbog nasilja triđesetorice, ali to Sokrat nije poslušao, nego je otišao kući, (Apol. 20 c, i Platon — 7. pismo) što bi trebalo posvjedočiti, da, iako je bio protiv demokracije, da nije bio ni za takve oblike vladavine, kao što je bila tiranija 30-torice, koja je nametnuta Ateni poslije spartanske pobjede u peloponeskom ratu.
Sokrat se odlikovao svojom postojanošću i odvažnošću ne samo u privatnom životu, nego i u svojim nazorima na društvo i državu. Sam za sebe bio je jedna cjelina, i nije se slagao niti s tradicijom, zbog čega ga napada Aristofan, niti sa sofistima i s njihovim relativizmom, niti pak s drugim ljudima, jer nisu htjeli uvidjeti da ne znaju ono, što misle da znaju, i da bi svi trebali mnogo o svemu razmišljati, kako bi došli do pravog saznanja. Postojeće društvo je htio preobraziti i popraviti — kako bi svijesno težilo određenim višim idealima i etičkim vrednotama, koje postoje uvijek, samo ih treba otkriti.
Svoj zadatak htio je Sokrat sprovesti u društvu, koje je stradalo ne samo za vrijeme peloponeskog rata, i u čestim pobunama robova, nego i od teških zaraznih bolesti, koje su u Ateni harale 430. god., 429. god., 427. i 426. god, od kojih je, prema Tukididu, pomrla četvrtina atenskog stanovništva.
Stari nazori su već bili pokolebani, nastala je borba između novih tendencija (sofisti) i starih uvjerenja, u što se opet umiješao Sokrat, želeći svemu dati sasvim drugačiji tok. Zbog tih okolnosti nije čudno, da je on svoju djelatnost usmjerio isključivo na područje etike.
SOKRATOVA FILOZOFIJA I POKUŠAJ REFORME ATENSKOG DRUŠTVA
Kao kod sofista i kod njega je glavna tema proučavanja: čovjek. Ljudski razum (logos) treba sve istražiti i kad dođe do onog suštinskog, općeg, moći će znati, šta je svako pojedinačno, čime će ljudi dobiti siguran oslonac u svom shvatanju i djelovanju. Pojedinačna mišljenja o raznim stvarima mogu biti vrlo raznolika, i svatko misli da je baš onako dobro kako on radi. Sokrat počinje od sveukupne raznolikosti, pokazujući da nije najvažnije ono pojedinačno, nego treba nastojati postići određenje općeg, koje tek kao takvo može biti važeće i za druge ljude. Područje etike daje o tome mnoge primjere, i on istražuje šta je dobro, pravedno, korisno i dr. i kako se to može spoznati? Da bi se došlo do tog općeg, pojmovnog, treba poći od izučavanja mnogih pojedinačnih slučajeva, iz kojih se izdvaja opće. Taj postupak indukcije i induktivnog saznanja spoznaje se unutar dijalektičkog mišljenja — teze i antiteze, koja baš zbog toga ne ostaje na pojedinačnom, nego vodi dalje.
Kad se tako na pr. na niz pojedinosti ispita šta je dobro, pravedno — što se u istraživanju uvijek korigira baš uslijed postavljanja antiteza, dolazi se do opće odredbe, definicije — koja izražava suštinu istraživanog područja. Čim se nešta može definirati, onda se ono i poznaje i tek kao takvo može biti uzor ljudskog djelovanja. Na pr. u vrline dobrog građanina spada da pomaže i brani svoj grad, da omogućuje mir i da uklanja razmirice. Sve te funkcije imaju zajedničko to, da koriste gradu, i sada opći stav glasi: Dobar građanin je onaj, koji pomaže svom gradu (≫Uspomene o Sokratu≪ IV. 6, 14).
Aristotel hvali Sokrata (Met. XIII. 4), da je induktivnim postupkom i definicijom osnivač pojmovne filozofije, i da je suštinu nečega shvatio u općem a ne u pojedinačnom. Istraživanje pojmova je Sokratov doprinos razvoju filozofije.
Sokratova dijalektika je po formi ironija, jer on, koji ništa ne zna, a drugi misle da znaju, postavljanjem pitanja i protupitanja pokazuje sagovorniku, da ni on ne zna, i da tu ne treba stati nego daljnjim uopćavanjem, putem suprotnosti, doći do općeg, koje se može definirati. Ljudski razum (logos) je sigurnu sredstvo istraživanja, i tek kad se otkrije to opće, čovjek zna kako će postupiti.
Time je Sokrat u svojoj intelektualističkoj etici postavio tezu, da je vrlina (krepost) jedinstvena — i jednaka znanju, pa se prema tome i može naučiti, zbog čega treba veliku pažnju obratiti na ljudski odgoj. Stoga je filozofija dobila veliki zadatak i odgovornost, jer treba sve spoznati u suštini, da bi ljudi znali kako će djelovati, zbog čega filozofija treba izvršiti reformu cjelokupnog društva i njegovih nazora. Ljudi ne mogu — misli Sokrat — raditi pravedno, ako ne znaju što je pravednost, niti mogu biti hrabri, ako ne znaju što je hrabrost i si. Najprije treba nešto spoznati, onda će se time odmah postići i vrlina, jer je ona identična sa znanjem. Posljedice takvog nazora su, da nitko ne griješi svojevoljno, nema nikada krivaca, jer ljudi griješe zato što ne znaju, a onaj koji zna, ne može griješiti, jer ne može raditi protiv znanja. Ako pak takav ipak radi loše, to je onda znak, da nije posjedovao pravo znanje, nego samo prividno, a ono ga nije moglo uputiti na pravi put. Pravo znanje je apsolutni znak sigurnosti i ljudi su dobri po znanju, po filozofiji, a drugačije padaju u pogreške i zlo, zbog čega i stradaju.
Tim shvatanjem Sokrat je postavio potpuno jedinstvo teorije i praktičnog djelovanja, i tek tim djelovanjem ljudi pokazuju, da li imaju pravo znanje ili su samo u obmani. Teorija pokazuje putokaz, i društvo na osnovu razvijenosti, svijesti, logosa — mjeri svoj stupanj spoznaje i razvoja u odnosu na opće. Te opće norme su aksiomi, i društvo se mora tako razvijati, da ih postiže, i da njima ovlada, a ne da radi njima nasuprot. Da bi se to postiglo, treba sve prisiliti da misle o tom općem i da se popravljaju, jer zadatak koji društvo mora ispuniti, vrlo je težak.
Sokrat je neumorno hodao po trgovima i razgovarao s ljudima svih zanimanja. Htio je da svi dođu — prema njegovom mišljenju — do pravog puta. Lako je odgovoriti gdje se može kupiti na pr. neka stvar, ali Sokrat odmah pita — gdje se može kupiti vrlina? Tu sagovornik prestaje sa sigurnošću govoriti i uviđa, da ne zna, šta će na kraju iz tog razgovora izaći. Svi trebaju pomoću filozofije spoznati pravu vrijednost života, i ona je bezuvjetna potreba svakodnevnog života svih ljudi.
Ali, taj ideal filozofiranja njegovo doba i društvo nije razumjelo. To je bila utopija, koja je odvela u smrt i njenog osnivača. Zabluda Sokratova bila je u tome, što je smatrao da je filozofija apsolutna moć, i da će tim teoretskim putem, moći izgladiti sve društveno-političke protivrječnosti, i postići potpunu harmoniju idealne zajednice, koja će biti na takvom spoznajnom stupnju, da će svi istodobno biti i etični. Dalje je Sokrat na području etike — potpuno otišao u idealizam, jer je smatrao, da te opće norme na području etike moraju imati svoju važnost za sve ljude i sva vremena, i da nazori uopće ne ovise o društvenom razvoju. Suprotstavljajući se sofističkom relativizmu, on je otišao u drugu krajnost, da sve ljude podvrgava etičkim idealima svoje filozofije, čime je svakako morao doživjeti neuspjeh.
Kao takav, Sokrat je postao predmet napadaja komedije, koja ga je tendenciozno prikazivala kao glavnog predstavnika sofista. Dalje je, svojim filozofskim raspravama, u kojima je dokazivao svima da ništa ne znaju, stekao mnogo neprijatelja, jer ljudi ne vole slušati, kad im se govori da ništa ne znaju.
Zatim, svojim antidemokratskim političkim raspoloženjem nije mogao naći zaštitu ni kod vlasti, što je sve bilo dovoljno, da Sokrat dođe na optuženičku klupu, i da se tu još jednom ponovi cijeli nesporazum između njega i atenskog društva.
SOKRATOV SVRŠETAK
Optužba protiv njega bila je vrlo kratka: — ≫Ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i kvari mladež.≪ Sokrat se branio, da on nije bezbožnik, i da uvijek sluša samo svoj unutrašnji (božanski) glas (daimonion), a svojim djelovanjem je htio ljude samo popraviti, a nikako kvariti. Uostalom, veli on, to bi bila velika korist, kad bi svi tu omladinu popravljali, a samo on kvario, ali mu se čini da je stvar obratna. Da je pristao da ode iz Atene i da se prestane baviti filozofijom, oprostili bi mu dotadašnji rad. No on to nije prihvatio. Ispio je otrov i tako završio svoj život, s nadom da će, ako šta postoji u podzemnom svijetu, i tu ljude ispitivati i popravljati. I taj primjer pokazuje, da je polis sa svojom tradicijom bio i suviše jak, da bi dozvolio takvo djelovanje Sokrata, koji je htio sve okrenuti u pravcu svojih ideala.
Sokratova zasluga na području filozofije jest, kao što je rekao’ Aristotel, njegovo bavljenje indukcijom i definicijom.
Iz njegove filozofije — proizlazi i postavljanje ljudske svijesti, koja teži prema određenom, spoznatom cilju — putem dijalektičkog razvoja mišljenja. To naglašavanje racionalne svijesti u svakodnevnom životu jest antiteza starom religioznom uvjerenju, kojeg se mnogo više držao demokratski polis nego Sokrat, Rezultat njegovog mišljenja jest, da se čovjek može uzdići kao racionalno biće, ali, na tom racionalizmu Sokrat nije do kraja ostao, jer je uvođenjem u odluke ≫unutrašnjeg glasa≪ otišao u iracionalno, čime je došao u suprotnost s apsolutnim zahtjevom svoje filozofije.
Branko Bošnjak
Nastaviće se
