Ono što slijedi se ne može nazvati pričom. To je osjećaj nevin, kao vata, kao prvo nazuvanje vunenih čarapa, relikt, vitamin, nemjerljiv, naelektrisan, praćen nazirućim obrisima svjetlosne kupole iskričavog hrama u podnožju Gavaona. Nakon dugo vremena te čitanje nehajno prodrma, ovlaš uskomeša, poigra se s nervima, da bi nakon tog čina – omađijan dopuštao plavičastom dimu iz pluća da utekne i blago micao usnama, ležeran i zagledan poput zatvorenika. Da, lijepo se batrgam u nepredvidljivoj kolotečini spoticanja. Opet sam sedmogodišnjak. Gdje su mi luk i strijela?
Jutros sam se osjećao katarzično. Snijeg je znalački zatirao puteve, obavijao stvari, uhvativiši grad u raskokraku. Imperatorska tišina je otvarala sitne procijepe za neiskazivo. Riječima neopisivu, unutrašnji aparatus je nijemo percipirao bjelinu oko pet ujutru. Sam si. Nečujno dišeš. Posmatraš. Bez želje. Sladiš se. Bez sladoleda. Praviš ga od pahuljica. Nedostaje ti kornet. Zanemaruješ sve to. Praviš grudve i bezuspješno napadaš vulgarne bandere pod bijelom glazurom. Čuješ lavež. Utroba grada tiho pucketa. Škripa pod nogama izaziva buđenje smrti i njenog prelivajućeg mat sjaja. Tada se ukazuje ono neopipljivo, subjekat i objekat sveukupne umjetničke fame. (Uočavaš mikro detalje od kojih je svemir sačinjen. Vrijeme je na tvojoj strani po prvi put. Nigdje ne žuriš. Niko više ne postoji. Tvoje biće s uživanjem cijedi noćne sokove. Ništa ti nije jasno od vaskolike jasnoće. Stapaš se s prizorom. Osjećaš protok materije, raznolikost prirode, manjak poštovanja prema istoj.) Svi žele da dosegnu jednostavnost i prenesu je na bjelinu hartije. Ta bjelina je izumrla. Digitalni print je zakucao poslednji ekser u kovčeg stare kraljice. I matora Elizabeta je napokon povukla ručnu. Svi eventualno odlaze. Ali gdje? Pitajmo se, pitajmo.
Ovo su redovi u čast velikana pisane riječi, onima čiji kadrovi nas dovode do ekstaze, onima čije note simbolišu sve ono potisnuto od djetinjstva, onima koji u tri poteza flomasterom kreiraju raskošnu gozbu. Ovo su redovi obični. Ovo su snopovi dopamina upereni ka svakoj napaćenoj duši na šarenoj kugli zemaljskoj. Konačno ne pišem o nespokoju i razularenosti. Danas sam nošen skromnošću koja ulazi i izlazi iz mene, koja me bezbrižno kupa u drvenoj kadici.
Ipak mislim da se ne može upečatljivo pisati o sreći, kao recimo o turobnim mukama unutrašnje destrukcije i najezdi krvavih bubašvaba. Uostalom, pojam sreće je relativan. Ja naglašavam konstantno izmičući momenat tišine, u kojem se sve čini onakvim kakvo jeste. Dogodi se i to. From time to time. Fokus nam je u ofsajdu. Ali, kada ga opazimo, najež se penje iz dupeta do izujedanog srca, od te toplotne pumpe se kači za pršljenove, da bi iznenadnim doskokom ispunio um pjenušavom radošću. Može, može se pisati i o veselim simbolima, katkad dostižnoj elevaciji, pravoj liniji, cirkonskoj krunici, mravima, cipelama, mirisima iz budućnosti. A sada nazad u bedak.
Luka Minić
