Nećemo pričati o tome
koje je ljetovalište bolje
ni gdje se može naći
ljepši pogled,
nestaće čarobni trenuci za tebe i mene
prošarani mirisom cimeta
u kuvanom vinu,
nestaće bezbrižnost subotnje večeri
koja ne zna za rokove i ustajale fraze,
divićemo se lažnom sjaju
izdaleka
jer smo prokockali pravi,
i žalićemo se kako je sve bilo bolje
kada smo bili djeca
(iako je istina da je svijet oduvijek bio loš),
pisaćemo jedno drugom
spiskove za kupovinu,
slaćemo saldo na računima
i plaćati kredite,
jer tako svi rade,
izgubićemo spontanost ljudi
koji se ljube
jer na svijetu od toga nema ništa važnije,
nećemo više nestrpljivo čekati
da se sretnemo nakon radnog dana,
zajedničke kese vući ćemo
bezvoljno iz predimenzioniranih marketa
u kojima radnice nemaju
stolice ni pauze
(a nesrećni ljudi na njih viču jer im naplaćuju kese),
gledaćemo iste filmove i serije
kao naši poznanici,
komentarisaćemo izbore
i crkve,
pričaćemo o tome kako smo se
odrekli pravih vrijednosti,
nakon kakve teške nesreće
ili bolesti dragih ljudi
pričaćemo kako je samo zdravlje važno
(i zaboraviti to nakon dva dana),
ljetovaćemo po programu,
zimi ćemo možda skijati,
pratiće nas sjajni ljudi
koji će se diviti našim
sjajnim fotografijama,
srešćemo nekadašnje prijatelje
i kolege, obećati im kafu –
ovog puta stvarno –
plakaćemo kada život postane previše
za izdržati
(o, kakva tuga!),
lako ćemo otpisivati sistematske preglede
na koje znamo da treba da idemo,
nećemo umjeti da prepoznamo
simptome umora i nezadovoljstva,
pisaćemo kratke poruke, duge poruke,
ješćemo brzu hranu
za spore bolesti,
sastavljaćemo iskrivljene slagalice stvarnosti,
javljaćemo se svima,
a nikoga nećemo poznavati,
plašim se:
nećemo umjeti da se otgrnemo
od svega
i da od strasti drhtimo
negdje gdje nas ne mogu dotaći
prstima olovnim i zabraniti nam
da budemo
ljudi.
Aleksandra Vujisić
