Iz knjige Na rubu pameti
Večera u vinogradu generalnog direktora domaćinskog (2)
Sjedim kod stola okružen gospođama, gospodom, građanima, držim desnu ruku na stolu, a kažiprstom i palcem okrećem polagano osmorokutni izbrušeni držak svoje čaše: žuta se kružnica vina blista u sjaju staromodne petrolejke, pravilna mliječna kugla svjetiljke odrazuje se u blistavom krugu rizlinga, zelena je mjesečina, cvrčci se čuju iz vinograda, a gospodin generalni direktor Domaćinski priča svoju veselu anegdotu kako je osamnaeste ustrijelio, tu nekoliko koraka od ove verande, četiri čovjeka, kao četiri psa. Gospodin generalni je bankir, on je paromlinar, on je veletrgovac vinom, vinogradar, on ima pilane, on je ugledan privrednik, on je naše gore list, on ima svoga “žofera”, svoje “portraete”, svoj “Kaj Orzej”, on je sagradio nov glavni žrtvenik u župnoj crkvi pod ovim vinogradom, on je donator te barokne crkve što se bijeli tamo daleko na mjesečini; u dva glavna prozora urezao je obojadisane staklene motive gospodin generalni: anđela kako plače nad praznim Kristovim grobom i Krista u Jordanu, sve stilizirano goticom: “Darovao A. Domaćinski u ime svoje i svoje supruge Helene”, i tko bi tom gospodinu donatoru mogao objasniti da je on, molit ćemo lijepo – to je jasno i to je logično – najobičniji i najvulgarniji kriminalni tip, ubojica, moralni kreten, zločinačka pojava! Tko bi mogao tom primitivnom ćoravcu objasniti da je ordinaran zločinac i ubojica, ne zato što je ubio, što je zaklao, što je raskrvario ona četiri – kako on kaže – “bijesna psa”, nego zato što to večeras priča kao svoju hvalevrijednu pustolovinu iz godine osamnaeste, kad je on, kao prorok i “dalekovidan političar, već prije osamnaest godina znao i predvidio kojim će se zapravo pravcem razvijati evropska politika”. A sve kad bi čovjek tom tipu i uspio objasniti da u životu ljudskom ima drugih kategorija osim puščanih, svi ovi slaboumnici oko ovog bijelog damastnog stolnjaka i mliječnih svjetiljaka mislili bi da je takav čovjek sam pijan, smeten, u najmanju ruku: naivan. Kad bi čovjek odlučnom logikom dokazao da nije pijan nego da samo logično misli, kad bi razradio tu temu da naši seljaci, te “rebelske svinje zelenokadrovačke”, nisu zapravo bili nikakvi banditi, da su onda pucale stijene jedne tamnice, jednog srednjovjekovnog austrohabzburškog stanja, da je to bila zapravo međunarodna katastrofa, elementarna, takoreći praiskonska, da naš čovjek nije bio nikakav “bijesan pas” u tim danima, nego, obratno, čovjek iz koga je progovorilo dostojanstvo poniženog roba, to gospoda oko ovog stola ne bi shvatila, to gospoda oko ovoga stola ne bi mogla da shvate, jer gospodi oko ovoga stola za razumijevanje takvog logičnog mišljenja nedostaje svaka, pa i najneznatnija pretpostavka.
Ovi “bijesni psi” htjeli su da mu orobe pivnicu, da isprazne njegove skupocjene lagve rizlinga, i on je po njima pucao u obrani svog vlastitog rizlinga, koji je nesumnjivo bio njegov vlastiti rizling, ali kada su oni drugi “bijesni psi” (carske i kraljevske doge) u obliku rekvizicije točili i rastakali isto tako njegov rizling (pa čak i tuđu krv, koja je isto tako bila nečije vlasništvo), on nije dakako pucao po predstavnicima carskih i kraljevskih vlasti, jer je to bilo zakonito otimanje rizlinga u smislu pozitivnih zakona o rekviziciji. Gospodin generalni onda, dakako, nije ratovao, nego je kao liferant mesa i masti i rakije zarađivao u onom pokolju koji nije bio – dakako – nikakav “kriminalni pokolj” nego “pravedan rat”, vođen isključivo u tu svrhu da bi takvi majmuni mogli pošteno i rodoljubivo zarađivati! Uopće: kakvi su to “pozitivni zakoni” kojima je jedina osnova protuzakonito nasilje, i zašto gospodin generalni nije pucao protiv protuzakonite rekvizicije svoga rizlinga u ratu nego protiv “bijesnih pasa” koji su zalajali na tu protuzakonitost ratnog stanja uopće i koji su u borbi protiv protuzakonitosti bili zapravo jedini garanti zakonitosti, u višem, moralnom smislu. Jer da se nisu slomili “pozitivni zakonski” okviri ratne pro-tuzakonitosti, gospodin generalni ne bi danas kao predstavnik naše mlade industrije eksportirao u Perziju svoje plehnate lavore i noćne lonce, on ne bi bio “predstavnik naše mlade privrede”, on ne bi predsjedavao ni komorama ni ovom našem elitnom društvu! Za čašu rizlinga četiri krvave glave, sve je to kriminalno, krvavo, moralno bolesno!
Kod stola, spuštene glave, s desnom rukom na dršku brušene čaše, u mislima, potpuno miran, bez ikakvog prizvuka razdraženosti, u svom vlastitom unutarnjem razgovoru, više za sebe, ja sam izgovorio tiho, kao duhom odsutno, da je “sve to kriminalno, krvavo, moralno bolesno”.
Slučajno se dogodilo da je ta nevina fraza moga solilokvija pala u maloj jednoj pauzi između dvije rečenice gospodina generalnog, dakle, u potpunoj tišini, te je baš zbog te potpune tišine svaka moja pojedina riječ naročito dobila na svome značenju. Poslije se govorilo po gradu da sam ja zaurlao iza glasa, bjesomučno, suludo, da sam skočio i povukao stolnjak, izderao se na prisutne da su moralni kreteni, pak da sam im čak isplazio jezik, pokazao dugi nos i otrčao u vinograd kao vukodlak. Sve to nije istina. Posve tiho, gotovo sentimentalno, kao s prigušenim uzdahom, ja sam sav zaronjen u svoje vlastite misli rekao da je sve to moralno bolesno, više kao komentar samome sebi – kako ne bi imalo nikakvog stvarnog smisla ulaziti u diskusiju s takvim glupanima koji nikada nisu umjeli ni htjeli da misle po crti bilo kakve logike po kojoj se ne može ništa profitirati. Ako je u onome momentu moja izjava uopće imala neko dublje značenje, mogla je biti samo to što je ustvari i bila: gesta, kojom sam samome sebi odmahnuo kako nema smisla gubiti vrijeme na jalove razgovore s igračkama, sa slaboumnicima, s bezličnim pojavama koje predstavljaju jednu izvjesnu društvenu vrstu društvenog produkta a nisu ljudi nego pajaci i uzorci jedne robe!
Ali dogodilo se obratno. Ta moja posljednja, banalna i otrcana fraza zapravo, da je to sve moralno bolesno, prsnula je nad onim stolom, nad onim oblakom dima na verandi, nad onim srebrnim zdjelama i svjetiljkama i maskama kao raketa. Gospodin generalni, koji je toga trena upravo bio palio svoju treću havanu, mješina s naprčenim usnama, s vodoravnim naborima na svome tvrdom niskom čelu, s pogledom ispod cvikera, s uzdignutom desnicom, u kojoj je plamtjela žigica, prekinuo je na čas da siše zrak kroz havanu i, držeći poluzapaljenu cigaru između kažiprsta i srednjaka lijeve ruke, s gorućom žigicom u desnoj, nagnuo se spram mene i zapitao sa znakom iznenađenog čuđenja: što ja mislim, što je sve to krvavo, kakav kriminal?
- Pa sve to: taj vaš rizling, ta četiri mrtvaca koje vi zovete bijesnim psima, to, da vi sve to nama večeras pričate, sve to…
- Kako sve to, ne razumijem, još uvijek s neshvaćanjem gledao me gospodin generalni, očekujući da mu objasnim što sam ja to nešto progunđao kao kroz zube, kako bi u miru mogao da povuče dva-tri udisaja kroz svoju havanu, još prije no što će mu se utrnuti žigica u ruci.
- Kako moralno bolesno? Kakav kriminal? Što je tu krvavo?
- Pa to što vi to nama pričate, što se hvalite kako ste ustrijelili četiri čovjeka. Ustrijeliti čovjeka, to može svatko ako se nađe u takvoj prilici. Ali hvaliti se umorstvom mogu samo kriminalno raspoloženi pojedinci. To sam mislio da je moralno nezdrava pojava.
- Znači, dakle, da onda vi odobravate onu provalu? E, ako je tako, onda žalim što nisam ustrijelio i vas kao petoga!
To je bilo rečeno u vinu, u dimu, u oblaku dima, ali s uvjerenjem jedne podoficirske arogancije kako se viče na regrute. Čulo se gdje jedan noćni leptir očajno udara krilima u šupljini staklene, bijele mliječne kugle, a onda je nastala prilično duga stanka. Sjećam se da mi je petrolejka nad zdjelama s grožđem i slatkišnjacima izgledala čudnom, neobično mutnom; bio je to prljav sjaj svjetiljke na staromodnim pogrebnim kolima. Sva lica oko stola, okrenuta spram moje ličnosti, kao da su me pogledom pitala zašto još uvijek šutim? Činilo mi se da sam u kazalištu, da sam na daskama, da glumim i da je na meni riječ: ako ne progovorim, zaustavit će se čitava predstava, propast će kazalište, spustit će se zavjesa na otvorenoj sceni.
Još uvijek sam sjedio u svojoj nepomičnoj pozi, kod stola, s desnom rukom na stolnjaku, osjećajući između dva prsta brušene bridove osmorokutnog staklenog drška, i sjećam se kako je između palca i kažiprsta kucalo srce. Odbijalo je to srce na osmorobridnom staklenom stalku, pravilno, jednolično, jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, a riječ je bila na meni, sva lica oko stola ukočila su se, kao da će nas nekakav nespretan fotografski početnik snimiti, i sad ga je nestalo iz crne krpe i nema ga, a mi čekamo da škljocne stroj pa da život dalje zažamori u vinu, u glupostima, u smijehu, da se razlije po mjesečini, da poleti kao onaj leptir što je nakon stravične borbe sunuo iz mliječne kugle i izgubio se iznad verandinog luka, visoko iznad naših glava, u zelenim daljinama tople rujanske noći.
Koliko sam bio sabran, vidi se po tome što se još i danas sjećam svake, pa i najneznatnije sitnice, te je prema tome glasina, što je poslije kružila gradom, da sam se izgubio u grimasama, u urlanju, u provali upravo abnormalne, strastvene uznemirenosti, savršeno neosnovana. Bio sam miran i neobično, gotovo vidovito svijestan dalekosežnosti svake riječi i kretnje. Osjećao sam da još uvijek postoji mogućnost takozvanog konvencionalnog raspleta, kao za svakog dresiranog psa koji je zalajao u sobi svoga gospodara: da uvuče rep i da se sakrije pod stol pred nogom ili pred remenom. Hiljadu otvorenih mogućnosti, bogata lepeza eventualija bila se razastrla pred mojim očima. Mogao sam da se izgubim u nekim generalnim razmatranjima oko tog pojma “moral insanity”, da ne kažem ništa, a da mu ipak priznam da je genijalan i vidovit političar, kada je već godine osamnaeste znao da treba strijeljati ljude kao “bijesne pse”. Ali upravo zato što sam bez ikakve skrivene primisli bio izgovorio jednu završnu rečenicu svog najintimnijeg monologa, bez najmanje zle ili agresivne namjere (jer se taj zaključak bio logično pojavio i posve slučajno zalepršao nad glavama onih glupana na verandi), ja sam, fasciniran bezazlenošću svoje male istine, osjetio kako bi podvući rep u tome momentu značilo doista pasji nestati pod stolom, a da postanem pas upravo onog momenta kada sam nakon pedeset godina prvi put izrekao ono što mi je izgledalo ljudski logično, to nisam mogao.
Zlatni mostovi, porculanska zubala, crvene gubice pod naočarima i cvikerima, topao miris ženskog mesa, neobično glupo izbuljen pogled moje gospođe supruge, Domaćinskijeva havana, obje uzdignute ruke gospodina magnificusa, njegov blesavi akademski poziv: ali, gospodine doktore, upravo možda taj dostojanstveni apel toga magnificusa na moje doktorsko dostojanstvo, na građanski uzvišen čin moga akademskog poziva, sve to odbilo me još više od onog polupijanog kruga, i ja sam pustio držak od čaše i povukao ruku u džep za svojom dozom. Ne znam kako je Domaćinski shvatio tu moju gestu kad sam desnom rukom posegnuo u stražnji džep svojih hlača (da zapalim jednu njegovu cigaretu, to mi je onog momenta izgledalo nespojivo s ozbiljnošću situacije), ali svakako po grmljavini stolica i po gužvi što je nastala oko Domaćinskog na čelu stola meni se tako pričinilo kao da je on, pod pretpostavkom da ga mislim ustrijeliti, pograbio flašu, a u tome momentu već okružen gospodom gostima, iz one gužve kretnja i povika: da to nema smisla, da bi najbolje bilo da se gospoda umire, da je to nesporazum, ja sam čuo promuklu basinu Domaćinskog koji bezuslovno i imperativno traži od mene da povučem svoju riječ, da mu dam zadovoljštinu i da se ispričam jer da će me inače ustrijeliti kao psa! Zapalio sam cigaretu i ustao.
- Kome da se ispričam? Zašto? Konstatirao sam da se taj gospodin hvali time što je ustrijelio četiri čovjeka kao četiri bijesna psa. Ostajem kod toga da je to kriminalna i moralno bolesna pojava. Nemam nikakve namjere da se ispričam, a pogotovo ne banditu koji se i meni grozi da će me ustrijeliti. Samo taj fakat što se pod ovim krovom nalazim kao gost priječi me da spram tog novog kriminalnog ispada zauzmem onaj stav koji bi bio logičan!
Dalje se više ne sjećam detalja. Vikali su svi, a iznad svega grmjela je basina Domaćinskog da će me ustrijeliti kao psa. Ogroman i mesnat, taj se divljak istrgnuo onoj rulji doktora i senatora, i, zaurlavši suludo – da se on ne da vrijeđati pod svojim krovom, da će on uzeti sam sebi zadovoljštinu, da će me zgaziti tu na licu mjesta, on je nasrnuo na mene, a ja sam, primijetivši kako u njegovoj ruci blista revolver, u tome momentu prevalio stol, preskočio preko onih zdjela, svjetiljaka i staklovine i nestao u noći. Zveket stakla, posuđa, svjetiljaka, stravična vika na polutamnoj verandi, a vani u noći vjetar u kestenovima, cvrčci, mjesečina i rosnata, zelena zvjezdana tišina. Vjetar u granju, pjesma cvrčaka, zvijezde…
Miroslav Krleža
