Moj poznanik, zapravo komšija iz trećeg ulaza lamele c, Uzvišeni Milutin, jednom je napisao jednu priču. Niko nikada nije objavio priču koju je jednom napisao Uzvišeni Milutin.
Bio je dozlaboga usamljen i dosadan, unjkav i pitom kao stari magarac. Nosio je povazdan tu priču u lijepoj plavoj fascikli sa ukrasnom crvenom pantljikom. Kada je izgubio svaku nadu da će neko nekada priču objaviti, tutnuo mi je plavu fasciklu.
Pročitao sam priču ispisanu zakovrčenim rukopisom dok sam se sladio krofnama u svojoj kuhinjici. Kada sam završio čitanje otpuhnuo sam prah šećer sa korica fascikle. Evo pričice mog poznanika Uzvišenog Milutina:
Obreo sam se na autentičnom pustom ostrvcetu sa palmom na sredini. Sjedam u prorijeđenu hladovinu, vadim tompus iz kutije i počinjem da patim što nemam koga počastiti. Otpijam iz boce koju sam ponio sa sobom i na trenutak gubim svijest, pa dođem sebi i primjetim da sam se smanjio otprilike do veličine jedne pivske flaše. Oko džinovske kutije sa cigarama su još četiri mala čovjeka.
Jedan od njih se popeo na kutiju i počeo sa histeričnom galamom. Bio je u uniformi i imao je brčiće. Ispod njega je lijepi mladić zlataste kose koji je trabunjao u zanosu nekakve ruske stihove, neprestano bi iz plača prelazio u razgoropađeni smijeh i obrnuto. Do njega je minijatura u crnoj mantiji sa krstinom oko vrata, pogleda uprtog ka nebu, izvjesni monah Makarije. Treći je mišićavi gorila u sportskom šorcu vrišteće boje i bandažiranih šaka. Zvao se…nekako čudno i nerazgovjetno tako da mu nijesam upamtio ime.
Mnogo smo pričali i prepirali se. Galebovi su se baš proseravali nad našim glavama. Čovječuljak sa brčićima nije htio da siđe sa kutije sve dok mu se nijesmo zakleli na poslušnost.
Već na početku zauzeo sam inferiornu poziciju. Čak je i tupavi dobrodušni bokser bio superiorniji od mene. Neprestano su me ućutkivali i prije nego bi nešto zaustio.
Sa svoje kutije na koju se opet uzverao, mali ludi govornik je ugledao brod.
–Treba ih napasti, oduzeti im plovilo i preći u dalja osvajanja!-viknuo je šiljeći kažiprst ka horizontu.
–To nas nečastivi ispituje i šalje nam ovu ukletu lađu! Ostaćemo vjerni Gospodu i ostrvcetu našem i pustiti da demon prođe mimo naših srdaca—rekao je mali monah Makarije krsteći se i žmireći ka nebesima.
Mali pjesnik zlataste kose je pijano teturao, povraćao je pridržavajući se za palmu, psovao je i slao poljupce niz pučinu.
–Ukrcajmo se na brod ludaka! Možda nas ta utvara odnese na neku obalu gologa očaja!—bulaznio je pjesnik otirući ubalavljena usta prljavim rukavom.
–Da-tupo je promucao bokser i blentavo zurio u izgubljeni brod.
Jedino ja nijesam znao šta da kažem. Čak i kada je monah popustio ludom govorniku i rekao otprilike: Treba se, ipak, ukrcati, draga braćo, i spasiti pobožnu guzicu, ostao sam nijem i neodlučan.
Kada je brod nepovratno otplovio, uhvatili su me složno i bacili me u vodu. Nikako da potonem…
Još je plava fascikla Uzvišenog Milutina kod mene. Njega nije baš lako sresti. A i kad ga sretnem teško ću mu reći da je njegova priča…mislim…zašto bih mu bilo šta i govorio? Prošlo je dosta vremena i vjerovatno mu više nije važna. Ili je možda Uzvišeni Milutin konačno potonuo.
