Grad nepoznate lokacije (ne treba ga miješati sa biblijskim Vavilonom, Postanje 11:1-9), slavan po svojoj biblioteci. Ova biblioteka – koju neki nazivaju Univerzumom – sastoji se od neodređenog, a možda i beskonačnog broja šestougaonih galerija, razdvojenih ogromnim oknima za dovod vazduha, i okruženih veoma niskom ogradom. Iz svakog od ovih šestougaonika čovjek može da vidi, u nedogled, više i niže spratove. Raspored polica na svakoj galeriji je istovjetan: dvadeset polica, pet dugih polica duž ivica, pokrivaju sve ivice osim dvije. Njihova visina, od poda do plafona, jedva da premašuje visinu normalne police za knjige. Jedna od slobodnih ivica vodi ka uskom hodniku koji izlazi na sledeću galeriju, identičnu prethodnoj. S lijeve i s desne strane hodnika su dvije male prostorije: jedna služi za spavanje u stojećem položaju, a druga je toalet. Jedno spiralno stepenište i jedno ogledalo je sve što tu još postoji. Ljudi zaključuju na osnovu ovog ogledala da biblioteka nije bezgranična (da ona to jeste, čemu onda ovo prividno umnogostručavanje?). Na svakoj polici nalazi se po trideset pet knjiga identičnog formata, obima od četiri stotine pedeset strana. Na svakoj strani je po četrdeset redova, u svakom redu po osamdeset crnih slova. Kako ortografskih simbola ima svega dvadeset pet, i kako je ova biblioteka bezgranična, sve što se može reći na bilo kom jeziku odštampano je na ovim stranama. Sve: u najsitnije detalje opisana istorija budućnosti, autobiografije arhanđela, vjerodostojni katalog ove biblioteke, hiljade i hiljade pogrešnih kataloga, istinita priča o smrti svakog čovjeka, prevodi svih knjiga na svim jezicima. Generacija za generacijom bibliotekara luta ovom bibliotekom u pokušaju da pronađe Knjigu.
Izvor:
Horhe Luis Borhes: Vavilonska biblioteka, u El jardin de senderos que se bifurcan, Buenos Aires, 1941.
