Jasan Pogled

Vivian Maier, dadilja koja je slikala Ameriku

Vivian Maier Self-Portrait
Vivian Maier Self-Portrait

Piše: Miljenko Jergović

Koliko god to bilo po život neugodno, koliko god čovjeka činilo depresivnim, za umjetnika bi bilo najbolje da ostane anoniman, i da se nikada ne suoči s odjekom svojih dijela kod publike. Ustvari, možda bi idealno bilo da publika za njih nikad i ne sazna. Da publike ne bude.

John Maloof bio je predsjednik lokalnoga povijesnog društva u Chicagu. Jedan od onih tipičnih, dosadnih amatera i entuzijasta, kakvih ima posvuda i od čijega rada rijetko ima koristi. Dogovorili se oni tako da načine fotomonografiju o povijesti svoga kvarta, i John pođe po buvljacima i sajmovima, u potragu za privatnim i porodičnim fotografijama. Našao je jednu poveću kutijetinu, punu negativa i fotografija, sa slikama Chicaga šezdesetih godina. Trgovac je tražio 400 dolara. Nije to mali novac, pogotovo za jednoga besposlenog klinca. John Maloof se premišljao, i na kraju učinio ono što će mu za duge godine usmjeriti život.

Vivian Maier rođena 1926. u New Yorku, u obitelji Francuskinje i Austrijanca, koji se ubrzo razvode. Djetinjstvo i ranu mladost provodi u Francuskoj, u mjestašcu Saint-Julien-en-Champsaur, odakle se vraća u New York, i od 1951. živi u Chicagu. Kratko je radila kao krojačka pomoćnica, da bi od 1956. sljedećih četrdeset godina bila dadilja i kućanica. Često je mijenjala domaćinstva. Odlazila je gotovo nenajavljeno, ostavljajući svojim poslodavcima i njihovoj djeci blijedu i često proturječnu uspomenu o sebi. Umrla je 21. travnja 2009. u staračkom domu u Highland Parku. Dvije godine ranije, na javnu je aukciju otišao njen maleni skladišni prostor, koji već dugo nije mogla plaćati. Bio je pun razne starudije, koju su za nikakve novce raznijeli mjesni staretinari, ne zagledajući puno što kupuju. Zaostavština karakteristična za onu vrstu starih ljudi, udovica ili neudatih žena, koji su cijeloga života poput hrčaka sakupljali i nanosili razne koještarije, što se na kraju pretvore u kolosalnu gomilu smeća. Svega je toga nestalo po logici jednoga neplaćenog duga. Kao što će na kraju nestati i Vivian Maier i svake uspomene na nju. Nije imala nikog od rodbine, pokopali su je neki od onih kojima je bila dadilja.

Fotografija mijenja pogled na čovjekovu povijest. Ili njenim otkrićem i primjenom započinje nova povijest, koja se iz temelja razlikuje od one prethodne. S fotografijom započinje povijest suvremenosti, koja se više nikad ne odroni u prošlost. Sve što je na fotografiji to se dogodilo sad. Ona je prizor zaustavljenog života. Fotografija je smrt u živom obliku. Vrlo brzo nakon što je izumljena, došla je u ruke diletantima. Od svih umjetnosti, ali i svih kroničarskih vještina, fotografija je najbliža diletantima, tako da se ponekad čini da su je oni i izmislili.

Nakon što je ovlaš pregledao sadržaj kutije, John Maloof ostao je opčinjen. Najprije je krenuo u potragu za ostatkom materijala – jer je shvatio da je kutija dio nečega većeg – a onda je, malo pomalo, počeo razvijati negative. Osim što nije bio profesionalni povijesničar, Maloof nije bio ni fotograf, a ni povijesničar umjetnosti. Nije imao pojma o estetici, još i manje o fotografskim tehnikama. Sve je to morao naučiti da bi do kraja ispunio svoju fascinaciju, i zatim je podijelio sa svijetom. Kako to biva kod Amerikanaca, od svih Johnovih talenata najizrazitiji je bio talent za marketing. Ili je to bila spremnost da svoj život položi na sadržaj jedne kutije kupljene na buvljaku. Danas, on je vlasnik velike fundacije, koja se samofinancira umnožavanjem i prodajom djela iz kutije, a cilj joj je stvaranje posmrtne slave jedne anonimne umjetnice. Godine 2013. Maloof je u koautorsetvu s Charliejem Siskelom snimio dokumentarni film “U potrazi za Vivian Maier” (“Finding Vivian Maier”), u kojemu je na zbilja fascinantan način rekonstruirana tajnovita životna i umjetnička priča jedne fotografkinje. Maloof danas izrađuje njene fotografije, potpisuje ih kao originale, i prodaje po cijenama od oko četiri tisuća dolara.

Skoro svih četrdeset godina koliko je, seleći se iz kuće u kuću, radila kao dadilja, Vivian Maier je u slobodno vrijeme snimala fotografije. Najintenzivije je snimala tokom šezdesetih. Bila je ulični fotograf, koristila je Rolleiflex kameru – što joj je omogućavalo da sa svijetom uspostavlja prisniji kontakt, a ponekad i da ostane neprimijećena dok snima ljude. Naime, Rolleiflex je ona kamera koja se drži na grudima ili na trbuhu, kroz objektiv se odozgor gleda, ne nišani se prijeteći, kao sa standardnim fotoaparatima, tako da ni živi ljudski objekti ne reagiraju na isti način. Većina ljudi, muškaraca, žena i djece, koje je snimila Vivian Maier uhvaćena je iz istog ugla. Djeluju iznenađeno, ili je nisu primijetili. Ona slika slučajne prolaznike, ljude zanimljivih fizionomija, one koji su čudno odjeveni, ekscentrike, crnce i bijelce, kojekakve čudake, ili one čije čudnosti bivamo svjesni tek kada ih vidimo na slici.

Njezine fotografije podsjećaju na djela velikih uličnih fotografa epohe, među kojima, bez imalo zazora od provincijalnog preuveličavanja vlastitih dostignuća i zasluga, možemo spomenuti Tošu Dabca, Paviće – Milana i Slavku, Mladena Grčevića, Đuru Janekovića, Aliju Akšamiju… Ali, istovremeno, kod Vivian Maier postoji nešto što bi nam se, u trenucima divljenja, moglo učiniti neviđenim u cjelokupnoj povijesti fotografije. To je njezina nevidljivost i neprisutnost. Ili upravo prisutnost i komunikacija s objektom – kada to poželi i kad joj je potrebno. Način na koji igra ulogu s ove strane objektiva učini se neusporedivim, čudesnim.

Ona ne slika grotesku, kao što to čini Diane Arbus, iako su njeni likovi katkad i groteskniji, nesretniji, opustošeniji od likova Diane Arbus. Ona ne insistira na socijalnoj noti prikazivanja stvarnosti, nije poput Toše Dapca dok snima svoj veliki optužujući ciklus “Ljudi s ulice”, nije poput Franka Cape, koji je snimo povijest snimajući ljude; Vivian Maier naprosto želi snimiti svoj svijet, onakav kakav on jest. U tome ima neke samurajske strogosti i samoprijegora. Vidimo sve. Ili se, možda, radi o tome da ona nikada nije načinila izbor vlastitih fotografija, nego su ih birali drugi, uglavnom je to bio John Maloof?

U formalnom smislu Vivian Maier nije bila obrazovana žena. Nije završila visoke umjetničke škole. Ali ona ne samo što ima pojam o kompoziciji fotografije, o atmosferi, o prvom, drugom i trećem planu slike koju snima, nego se čini i kako savršeno kontrolira slikovne, tekstualne i općenite likovne reference na svojim fotografijama. Njezini su radovi aluzivni, duhoviti i pametni. Ona je jedan od onih promišljenih, mudrih fotografa, čiji prizori na promatrača djeluju kao intelektualne, a ne isključivo vizualne senzacije.

Slikala je ono što bi vidjela: prirodu, parkove, arhitekturu, životinje. Ali je, uglavnom, slikala ljude. Bilo je to vrijeme kada se moglo fotografirati slučajne prolaznike, a da to ne bude doživljeno kao atak na privatnost. Moglo se slikati djecu, a da se ne završi na robiji zbog snimanja pedofilskih sadržaja. Svijet je još uvijek bio normalan. Nisu ga opustošili tabloidi, nije mu pornografija došla glave.

Ali sve bi to drukčije bilo, i njezin bi svijet bio drukčiji, da Vivian Maier nije ostala tako savršeno anonimna. Što je mislila i osjećala kada je shvatila da su u onom skladištu rasturili, raznijeli i rasprodali sav njezin svijet? Nakon toga je još godinu i pol normalno živjela, a onda je pala pred kućom i više se nije oporavila. Kako je preboljela nestanak svih tih slika i je li se tu imalo što preboljeti? Iza sebe je ostavila neusporedivo više negativa nego fotografija. Golemu većinu svojih slika Vivian Maier nikad nije vidjela. Nije ih imala vremena razviti, ili je u neka doba digla ruke od razvijanja. Važno je bilo fotografirati. Sve drugo je prolazno, nebitno, mrtvo.

Monografiju Vivian Maier koju držim u rukama uredio je, predgovorio i objavio John Maloof. Naručio sam je od svoje njujorške prijateljice Olge Grlić. Sve je tu precizno i tačno, onako kako je moralo biti. Na omotnici je autoportret, vjerojatno slikan u nekom uličnom zrcalu. Polovina njezinog lica je u dubokoj sjeni, polovina na svjetlu. Zagledana je negdje iznad, tako da joj oči izmiču pogledu promatrača. I svega toga nije bilo da se nije našao taj mladi entuzijast, koji je od Vivian Maier stvorio veliku umjetnicu. Da nije njega sve bi otišlo u dim i ništa, kao što je na kraju i otišlo u njezinoj glavi. No, ipak, veličinu Vivian Maier ne čini to što je otkrivena. Mnogo je toga velikog mimo saznanja svijeta. I to je najviši smisao umjetnosti.

 

  1. 01. 2016.

http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/vivian-maier-dadilja-koja-je-slikala-ameriku/

Ostavite komentar: