Hoće li možda nakon ovoga zla, zlo postati dobro? Da neće možda nakon ove
pošasti, pošast postati počast? Javlja li vam se da će dimnjačari obući bijela
odijela?
Ili možda podanici neće kao psići jesti iz gospodareve ruke?
Malo morgen…
Biće kao što je bilo.
Zadovoljno roblje će, kao i do sada, biti najgori neprijatelj slobode. Sloboda
će, kao i do sada, biti stvar hrabrosti, preduslov sreće, a hrabrosti neće
biti…
Pa ako nema hrabrosti, kako li će biti sreće…
Hoće li možda kukavičke kolone postati hrabre povorke? Ili će izumljeni čopori
postati sabori mudrosti…
Bajke su se odavno pretvorile u basne, a vrli novi svijet je još onomad postao
stari poznati svijet…
Sve se nešto nadamo preobražaju.
I može se preobraziti, ali da li može nabolje… Ne pitajte da li može nagore.
Ne prizivajte đavolčiće iz kabineta. Oni uvijek mogu prevazići sebe, uvijek vas
mogu zapanjiti najnovijim dostignućima, najnovijim režijama koje su po žanru
nešto između…
Između pornografije i horora.
Pa birajte. Iako znam da će većina, kao i do sada, kao i uvijek u vrlom starom
svijetu, izabrati bajku za odrasle. Bajku sa elementima sadomazohističkog
performansa…
Da neće možda bestidnici postati postiđeni?
Ili će besramnici u sebi vaskrsnuti ono što su davno prodali na vašarištu zla,
na bazaru taštine…
Nešto ne vjerujem u njihove unutarnje kapacitete, u njihove daleke horizonte, u
njihove nebeske vidike…
Više vjerujem u njihove tmuše, u njihove skučenosti, u njihovu stečenu želju da
im samo alavost bude beskrajna, da im samo hohštapleraj bude bezobalan, da im
samo pusti karijerizmi budu vječni…
Sve ostalo su trice i kučine.
I ne samo njima, nego svima onima zbog kojih su trice i kučine postale alfa i
omega našeg vrlog novog svijeta koji je toliko ostario, koji se u svojim
novotarijama ofucao kao ulično pseto…
Pa sjetite se – kad li je davno bila ona orvelovska hiljadu devetsto osamdeset
i četvrta…
Pa kako onda nije ostario onaj hakslijevski vrli novi svijet…
Sve je odveć staro, sve je sasvim poznato…
Ostario je čak i ovaj vječiti mladić koji pripada vrlom novom svijetu, koji je
vrli novi svijet pretvorio u vrli stari svijet.
Pa kad je i Milo ostario, kako da ne ostari, kako da se ne prospe i
ovaj mali novi svijet, ovo malo novo ostrvo koje je stvorio?
I kako uopšte išta može biti novo kad novina odavno nema. Nema ih ni na našem ostrvcetu
kao što ih nema ni na cijelom vrlom novom svijetu koji je stara otrcana dobro
poznata fraza…
I dalje ćemo taljigati uzbrdačke sve do onog momenta kad nam se točkovi zaglibe
u blatu…
Sve do onog momenta kad shvatimo da je blato poslednja društveno historijska
stanica.
A kad točkovi taljiga stanu, nećemo ni osjetiti.
Šta je oduzeti kretanje onima koji su se ionako jedva kretali? Gotovo, ništa.
To može čak i zaličiti na zasluženi odmor poslije mučnog batrganja.
Odmor od nekretanja. Predah u glibu.
Zato ne vjerujem u preobražaj.
Vjerujem samo u potrebu da preobražaja bude…
