Art

Život na obali

Živjeli smo na obali, gledali u more svakog jutra, sa terase, uz kafu. Mrtve ribe su počele da se pojavljuju. Jednog dana je došao sa posla i rekao mi da ne može više. Rekao: moram da idem. Gledala sam ga i samo klimnula glavom. Riječi su nepotrebne. Riblje utrobe na plaži i protesti ekoloških organizacija. Vidim, sa terase vidim crnu mrlju na moru, okruženu plavetnilom. Kako da ne pomislim? Otišao je i neće se više vratiti. To dobro znam.

Pridružila sam se gomili. Uzvikivali su parole, televizija je snimala, bili su tu i transparenti i sve. Čekala sam da mi neki muškarac priđe. Uvijek se to dešavalo, uvijek su prilazili. I tog mladića sam povela u kuću i podala mu se sa strašću koju sam skoro zaboravila da postoji ispod moje kože, negdje, ne znam. Poslije sam mu rekla da ode.

Sjutradan, naftna mrlja se nije micala sa mora, ah, dok se budim pomislim, pa možda, kada pogledam, kada ustanem, možda bude sve kao i prije, plavetnilo mora, neba, talasi, horizont, ali ništa od toga, crno kao sudbina. Razgovarala sam sa kamermanom lokalne televizije.

Pitala ga:
Šta mislite, da li sam lijepa?
Rekao je da.
U predsoblju sam klekla pred njim, otkopčala mu farmerice.

Poslije sam gledala televiziju, najavljivali su oluju. Možda oluja naftnu mrlju odvuče negdje na pučinu, možda, kada se probudim, sve bude kao i prije.

Ostavite komentar: