Ušli smo u ‘’Crni biser’’. Bećir je običan, punačak, lagano poguren, glavat, razbacane oprljene brade, dobrih očiju iz kojih teče plavetnilo.
Otpijamo ćutke, dime se potrošene riječi kao čaure.
Na mokro staklo lijepe se pihtijasta lica, rastapaju se, nestaju.
Oživljuju mrtvi u mom strahu, brčkaju se u plićaku, otresaju kapi, oblače se, nestaju.
Nebo puca, prosipa utrobu, prekriva ga pepeo mraka, nestaje kao leteći ćilim.
Pucketa kosa na tjemenu, nešto kaplje iz očiju, sluzavo kao puž, nestaje gamižući.
– Zašto ne pišeš kratke priče? – pita me iznebuha, smanjuje se, kosa mu tamni, brada nestaje – Baš malecne, kao vanilice moje majke.
– Ne volim vanilice – kažem, nestajem.
– Nikad ih nijesi probao… ove što pravi moja Danica – kaže Bećir – Ona mi je sve na svijetu – nastavlja, rastapa se.
Grlim Bećira bratski.
– Bože, samo da ne nestanemo – pomislili smo i nestali.
