Anatomija Fenomena

Abeceda anarhizma – Nezaposlenost [Tema: Anarhizam]

depression0

Piše: Aleksandar Berkman

Ovaj esej – Nezaposlenost – preuzet je i preveden iz popularne knjige Aleksandra Berkmana (1870–1936), Now and After: The ABC of Anarchism, prvi put objavljene 1929. godine. Djelo koje je Berkman namijenio običnom čovjeku kao uvod u anarhokomunizam, s vremenom je postalo anarhistički klasik, koji je jednostavnošću ideja i jasnoćom stila ostao aktuelan i u 21. vijeku

Nezaposlenost

Drago mi je da je tvoj prijatelj postavio to pitanje, jer svaki radnik shvaća koliko je pitanje nezaposlenosti važno za njega. Znaš kakav je tvoj život kada nemaš posao; i kako se strah da ga ne izgubiš nadvija nad tebe kada ga imaš. Također si svjestan opasnosti koju za tebe predstavlja stajaća vojska nezaposlenih kada štrajkuješ za bolje radne uslove. Znaš da su štrajkolomci unovačeni među redovima nezaposlenih koje kapitalizam uvijek drži pri ruci, ne bi li lakše slomio tvoj štrajk.
„Kako kapitalizam drži nezaposlene pri ruci?” – pitaš.
Jednostavno prisiljavajući tebe da radiš najduže što možeš, najviše što možeš, da bi proizveo najveću moguću količinu. Sve savremene šeme o “efikasnosti”, Taylorovi i drugi sistemi “ekonomije” i “racionalizacije” služe isključivo tome da iscijede veći profit iz radnika.

To je ekonomija u isključivom interesu poslodavca. Ali što se tebe tiče, ovakva “ekonomija” znači najveću potrošnju tvoje volje i snage, fatalno kopnjenje tvoje vitalnosti. Poslodavcu se isplati iscijediti tvoju snagu i sposobnost do krajnje granice. Istina, to uništava tvoje zdravlje i slabi nervni sistem, čini te plenom boljki i bolesti, sakati te, i dovodi korak bliže grobu – ali što se to tiče tvog šefa? Zar ne postoje hiljade nezaposlenih koje čekaju posao te su spremni zauzeti tvoje mjesto u trenutku kada padneš onesposobljen ili mrtav?

Zato je u profita kapitalista da pri ruci drže vojsku nezaposlenih. To je nerazdvojni dio sistema plata, njegova ružna i neizbježna osobina. Nestanak nezaposlenosti u društvenom je interesu, kao i činjenica da bi svi ljudi trebali dobiti priliku raditi i zarađivati za život; da se poveća bogatstvo zemlje, i da svako bude u mogućnosti dobiti veći dio tog bogatstva.

Ali kapitalizam nije zainteresovan za dobrobit društva. Kapitalizam, kako sam pokazao i ranije, zainteresovan je isključivo za profit. Zapošljavajući manji broj ljudi te tjerajući ih da rade veći broj sati, može se zaraditi više nego da se zaposli veći broj ljudi s kraćim radnim vremenom. Zato je u na primjer u interesu tvog poslodavca, da dnevno za njega 100 ljudi radi 10 sati, nego da zaposli 200 ljudi na 5 sati. Trebao bi više mjesta za 200 ljudi nego za 100 – veću fabriku, više alata i mašina i tako dalje. To jest, to bi zahtijevalo veće ulaganje kapitala. Zapošljavanje većeg broja radnika s kraćim radnim vremenom donijelo bi manju zaradu, i to je razlog zašto tvoj šef neće upravljati svojom fabrikom ili prodavnicom na takav način. To znači da sistem stvaranja profita nije uskladiv s ljudskim obzirima i dobrobiti radnika. Upravo suprotno jer što teže i “efikasnije” radiš, te što veći broj sati provodiš na poslu, to bolje za tvog poslodavca i njegovu zaradu.

Zato vidiš da kapitalizam nije zainteresovan da zaposli sve koji žele i imaju sposobnost da rade. Štaviše, minimalan broj “ruku” i maksimalna količina truda su princip i profit kapitalističkog sistema. To je cjelokupna tajna svih “racionalnih” šema, i to je razlog zašto ćeš pronaći hiljade ljudi u svakoj kapitalističkoj zemlji svijeta željnih i nestrpljivih da rade, ali nesposobnih da pronađu posao. Ova vojska nezaposlenih stalna je prijetnja tvom standardu življenja. Spremni su zauzeti tvoje mjesto u svakom trenutku radeći za nižu platu, jer ih nužda tjera na to. Ovo naravno predstavlja veliku prednost za šefa: to je bič u njegovoj ruci koji stalno drži nad tobom, tako da ćeš za njega robovati teško i naučiti se “ponašati”.

Možeš vidjeti sam za sebe kako je takva situacija opasna i ponižavajuća za radnika, ne spominjući ostala zla sistema.

Zahtijevaš znati “Zašto onda ne ukinemo nezaposlenost?”

Da, bilo bi dobro kada bi to mogli učiniti. Ali to bi bilo moguće samo s ukidanjem kapitalističkog sistema i nadničarskog ropstva. Dok god postoji kapitalizam – ili bilo koji drugi sistem eksploatacije rada i stvaranja profita – imaćeš nezaposlenost. Kapitalizam ne može postojati bez nje; nezaposlenost je ugrađena u nadničarski sistem. To je temeljni uslov uspješne kapitalističke proizvodnje.

“Zašto?”

Zato što kapitalistički industrijski sistem ne proizvodi za potrebe društva; proizvodi za profit. Proizvođači ne proizvode robu zato što je ljudi žele i u količini koja je potrebna. Proizvode toliko koliko očekuju prodati, i prodaju uz profit. Da imamo razuman sistem, proizvodili bi stvari koje ljudi žele, u količinama koje trebaju. Pretpostavimo da stanovnici određenog mjesta trebaju 1000 pari cipela; i pretpostavimo da imamo 50 postolara za taj posao. Onda bi u 20 sati posla ti postolari napravili cipele koje naša zajednica treba.
Ali današnji proizvođači obuće ne znaju i ne mare koliko pari cipela je potrebno. Hiljade ljudi u tvom gradu možda trebaju nove cipele, ali ih ne mogu priuštiti. Zato kakvo dobro čini proizvođaču saznanje ko treba cipele? Ono što on želi znati je ko može kupiti cipele koje proizvede: koliko pari može prodati uz zaradu.

Šta se onda događa? Pa, proizvešće onoliko pari cipela koliko misli da će uspjeti prodati.

Daće sve od sebe da ih proizvede što jeftinije može i da ih proda što skuplje, tako da može ostvariti dobar profit. U skladu sa tim zaposliće što manje radnika može da izrade količinu cipela koju on želi, i natjeraće ih da rade što “efikasnije” i napornije mogu.

Sada vidiš da proizvodnja za profit znači duge radne sate i manje zaposlenih ljudi za razliku od proizvodnje za upotrebu.

Kapitalizam je sistem proizvodnje za profit, i to je razlog zbog kojeg kapitalizam uvijek mora imat nezaposlenost.

Ali pogledaj pobliže ovaj sistem proizvodnje za profit i vidjećeš kako ovo osnovno zlo rađa stotine drugih.

Pogledajmo pobliže proizvođača obuće u tvom gradu. On ne može znati, kako sam već istaknuo, ko hoće ili neće moći kupiti njegove cipele. Od oka će “procijeniti, i proizvesti, recimo, 50 000 pari. Tada stavlja svoj proizvod na tržište. To jest, posrednik, mešetar, i prodavač stavljaju cipele na prodaju.

Pretpostavimo da se proda samo 30 000 pari; 20 000 ostaje i dalje dostupno. Naš proizvođač u nemogućnosti da proda višak u svom gradu, pokušaće ga se riješiti u nekom drugom dijelu zemlje. Ali proizvođači obuće i na tom mjestu imaju ista iskustva. Ne mogu prodati sve što su proizveli. Kažu ti da je zaliha cipela veća nego potražnja. Moraju smanjiti proizvodnju. To znači otpuštanje nekolicine zaposlenika, to jest povećanje vojske nezaposlenih.

To zovu “viškom proizvodnje”. Zapravo to uopšte nije višak proizvodnje. Zapravo je manjak potrošnje, jer postoje mnogi ljudi koji trebaju nove cipele, ali ne mogu priuštiti da ih kupe.

Rezultat? Skladišta su puna cipela koje ljudi žele, ali ih ne mogu kupiti; prodavnice i fabrike zatvorene zbog “prevelikih zaliha”. Iste stvari događaju se i u drugim industrijama. Tebi kažu da je “kriza”, te da ti moraju sniziti platu. Plate su ti srezane; stavljen si na određeno vrijeme ili na kraju izgubiš posao. Hiljade muškaraca i žena gube posao na ovaj način. Plate prestaju stizati i više ne mogu kupiti hranu i druge stvari koje im trebaju. Zar se te stvari ne mogu imati? Naprotiv, skladišta i prodavnice su krcati, ima ih previše, to je “višak proizvodnje.”

Dakle kapitalistički sistem proizvodnje za profitom rezultira ovom suludom situacijom:

(1) ljudi moraju gladovati – ne zato što nema dovoljno hrane nego zato jer je ima previše; trebaju se snaći bez stvari koje su im potrebne, zato jer su te stvari previše dostupne.

(2) zato jer ima previše, proizvodnja je srezana, te hiljade ostaju bez posla.

(3) kako su bez posla i ne zarađuju, te hiljade gube svoje kupovnu moć. Trgovac, mesar, krojač, svi trpe kao rezultat toga. Povećanu nezaposlenost osjećaju svi, i kriza se pogoršava.

U kapitalizmu ovo se događa u svakoj industriji.

Takve krize su neizbježne u sistemu proizvodnje za profit. Izbijaju s vremena na vrijeme, periodično se vraćaju, postajući gore svaki put. Hiljade i stotine hiljada ljudi lišavaju posla, izazivajući siromaštvo, nevolju i neviđenu bijedu. Rezultiraju u bankrotu i propasti banaka, koje progutaju i ono malo što je radnik uspio uštedjeti u vrijeme “prosperiteta”. Izazivaju želju i potrebu, te tjeraju ljude do očaja i zločina, do samoubistva i ludila.

Takvi su rezultati proizvodnje za profit; takvi su plodovi kapitalističkog sistema.

Ali to nije sve. Postoji još jedan rezultat ovog sistema, rezultat čak i gori od svih ostalih zajedno.

To je Rat.

Ostavite komentar: