Ne razbiraju ni znake na zemlji, a kamoli zvijezde na nebu.
Odavno su sletjeli, počupali krila.
Poneko pogleda u zvijezde, pa promaši život.
Zato čovjekoliki gledaju tek da ne oslijepe.
I baš uživaju u nevidjelici.
Prave putokaze, pa onda puteve.
Kad se zamrse, ne odmrsuju se.
Kad bi se odmrsili, tek bi se zamrsili.
Ko virne u zvijezde, ispada iz mrsilišta.
Ko odleti iz mrsila, nema ga.
*******
Niko ga nije vidio da gleda naviše kad mrkne, a svi misle da je zvjezdar.
–Jesi li ih prebrojio—pljucne onaj što bi obalio i nebo i zvijezde.
Pa odvali gutljaj kao kamen.
Zvjezdar, kao vazda-obasjan i nijem.
Napolju, kao i uvijek kad se pojavi-veče.
U birtiji, kao i uvijek-mrak.
Kad ode-zvjezdana noć, odnekud trava, u travi zrikavac.
A varoš-bez trave.
A trava-bez zrikavca.
A nebo-puno, punano.
Neko ga pali i gasi.
Kad god dođe.
I kad ode…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit, Novi Sad
