Besjeda četrdeset treća
KO SLIJEDI PRAVEDNOST, BIT ĆE LJUBLJEN OD GOSPODINA (Izreke 15:9)
BLAGO ONIMA KOJI GLADUJU I ŽEĐAJU PRAVEDNOST, JER ĆE SE NASITITI (Matej 5:6)
Izabrao sam tekst iz poslanice određene za danas za dva sveca, a drugi tekst iz Evanđelja. Kralj Salomon u današnjoj poslanici kaže: „Oni koji slijede pravednost mili su Bogu.“ A moj gospodin sveti Matej ima još jednu izreku: „Blago siromasima i onima koji gladuju i žude za pravednošću te je slijede.“
Uočite riječi „Bog ljubi“; to je velika nagrada za mene, dapače, prevelika, ako bismo, kao što sam već rekao, željeli da Bog ljubi mene. Šta Bog ljubi? Bog ne ljubi ništa osim sebe samoga i ono što je nalik Njemu, ukoliko to nalazi u meni i mene u Njemu. U Knjizi Mudrosti piše: „Bog ne ljubi nikoga osim onoga ko prebiva u mudrosti“ (Mudr 7,28). U Svetom pismu postoji još bolji tekst: „Bog ljubi one koji slijede pravednost“ – u mudrosti.
Učitelji su saglasni da je Božja mudrost Njegov jedinorođeni Sin. Ovaj tekst kaže: „koji slijede pravednost u mudrosti“, i stoga On ljubi one koji Njega slijede, jer nas On ljubi samo ukoliko nas nalazi u Njemu. Velika je razlika između Božje ljubavi i naše ljubavi. Mi ljubimo samo ukoliko nalazimo Boga u onome što ljubimo. Kad bih se i zakleo, ne bih mogao voljeti ništa osim dobrohotnosti. Ali Bog ljubi ukoliko je On dobar (ne kao da bi u čovjeku mogao naći išta za ljubav osim vlastite dobrote) i ukoliko smo mi u Njemu i Njegovoj ljubavi. To je Njegov dar, dar Njegove ljubavi, da smo mi u Njemu i „prebivamo u mudrosti“.
Sveti Pavao kaže: „Preobraženi smo u ljubavi.“ Uočite riječi: „Bog ljubi.“ Čudo! Što je Božja ljubav? Njegova narav i Njegovo biće: to je Njegova ljubav. Kada bi Bog bio lišen toga da nas ljubi, to bi Ga lišilo Njegova bića i Njegova božanstva, jer Njegovo biće ovisi o tome što On ljubi mene. I na taj način izlazi Duh Sveti. Bože blagoslovi nas, kakvo je to čudo! Ako me Bog ljubi svom svojom naravi – koja ovisi o tome – onda me Bog ljubi ispravno, kao da Njegovo postajanje i Njegovo biće ovise o tome. Bog ima samo jednu ljubav: s istom ljubavlju kojom Otac ljubi svoga jedinorođenog Sina, On ljubi mene.
Sada o drugom značenju. Pažljivo primijetite: sveto pismo je u pravu za onoga ko ga može razotkriti i otkriti. On kaže: „Koji u mudrosti slijede pravednost.“ Pravedan čovjek ima toliku potrebu za pravednošću da ne može voljeti ništa osim pravednosti. Kad Bog ne bi bio pravedan – kao što sam prije rekao – ne bi mario ni za što kod Boga. Mudrost i pravednost jedno su u Bogu, a ko ljubi mudrost, ljubi i pravednost. Kad bi đavo bio pravedan, ljubio bi ga utoliko ukoliko je pravedan, i ni za dlaku više. Pravedan čovjek u Bogu ne ljubi „ovo i ono“. Kad bi mu Bog dao svu svoju mudrost i sve što može učiniti izvan sebe, taj čovjek ne bi mario za to niti bi imao ikakva ukusa za to, jer ništa ne želi i ni za čim ne traga; jer nema zašto (nijedan zašto) zbog kojeg bi išta činio, baš kao što Bog djeluje bez zašto i nema zašto. Na isti način kao što Bog djeluje, djeluje i pravedan čovjek bez zašto; i baš kao što život živi radi sebe samoga i ne pita ni za kakvo zašto zbog kojega bi živio, tako pravedan čovjek nema zašto zbog kojega bi djelovao.
Sada uočite tekst koji kaže: „Oni gladuju i žede za pravednošću.“ Naš Gospodin kaže: „Oni koji me jedu opet će gladovati, oni koji me piju opet će žeđati“ (Sir 24,21). Kako ovo trebamo razumjeti? Jer s tjelesnim stvarima nije tako: što više jedeš, to si više sit. Ali s duhovnim stvarima nema zasićenosti: što više imaš njih, to više želiš. I stoga ovaj tekst kaže: „Postat će žedniji oni koji me piju, i gladniji oni koji me jedu.“ Ti su ljudi toliko gladni Božje volje i to im je toliko po ukusu da ih sve što im Bog pošalje toliko zadovoljava i raduje da ne bi mogli poželjeti ili htjeti išta drugo. Dok je čovjek gladan, uživa u svojoj hrani, a što je veća glad, veće je i zadovoljstvo u jelu. Tako je i s onima koji gladuju za Božjom voljom: Njegova volja ima tako dobar ukus i sve ono što Bog želi i šalje im toliko ugoda da, čak i kad bi im Bog htio to oprostiti, oni ne bi htjeli biti oslobođeni – toliko su zadovoljni onim što je Bog u početku htio. Kad bih nekom htio udovoljiti i svidjeti se samo njemu, sve što toj osobi odgovara, kroz što sam joj bio mio, to bih želio više od svega na svijetu. I kad bih joj se više svidio u siromašnoj haljini nego u baršunu, zasigurno bih nosio tu siromašnu haljinu radije nego bilo koju drugu. Tako je i s onima koji su zadovoljni Božjom voljom: što god im Bog daje, bolest ili siromaštvo ili bilo što drugo, oni to pretpostavljaju svemu ostalome. Zato što je to Božja volja, ima im bolji okus nego bilo što drugo.
Sada biste možda htjeli pitati: „Kako znam je li to Božja volja?“ Odgovaram: „Da to ni na tren nije Božja volja, ne bi postojalo – to uvijek mora biti Njegova volja.“ Kada biste doista uživali u okusu Božje volje, bili biste kao da ste na nebu, što god se dogodilo ili ne dogodilo s vama. Pravo je onima koji žele bilo što drugo osim Božje volje, jer su uvijek u tuzi i nevolji. Oni često trpe nasilje i tlačenje te su uvijek u muci. I to je sasvim u redu, jer se ponašaju kao da bi prodali Boga, kao što je Juda učinio. Oni ljube Boga radi nečega drugog što nije Bog. I ako dobiju nešto što vole, ne mare za Boga. Bilo da se radi o kontemplaciji ili zanosu ili bilo čemu što pozdravljate, što je stvoreno, to nije Bog. Sveto pismo kaže: „Svijet je po Njemu nastao i svijet Ga nije upoznao“ (usp. Iv 1,10). Kad bi tko pomislio da je dobiti tisuću svjetova plus Boga ikakvo veće bogatstvo nego dobiti samo Boga, taj ne bi poznavao Boga niti bi imao ikakvu predodžbu o Bogu i bio bi grubijan. Stoga se čovjek treba obazirati ni na što drugo nego na Boga. Ko traži bilo što s Bogom, kao što sam već rekao, ne zna što traži.
Tako se Sin rađa u nama, kada smo bez zašto, i ponovno se rađamo u Sinu. Origen piše nešto vrlo sjajno, i kad bih to izrekao, pomislili biste da je nevjerojatno: „Mi nismo samo rođeni u Sinu, nego smo rođeni izvana i ponovno rođeni unutra, te se iznova i odmah rađamo u Sinu.“
Kažem, i to je istina, da se u svakoj dobroj misli, ili dobroj namjeri, ili dobrom djelu uvijek iznova rađamo u Bogu. Stoga, kao što sam sasvim nedavno rekao, Otac ima samo jednog Sina, i što manje usmjeravamo svoje ciljeve ili pažnju na bilo šta drugo osim na Boga, i ukoliko se ne obaziremo ni na šta spoljašnje, to se više preobražavamo u Sinu, i utoliko se Sin rađa u nama, a mi se rađamo u Sinu i postajemo taj jedan Sin. Naš Gospod Isus Hrist jedini je Sin Očev, i samo je on čovjek i Bog. Ali postoji samo jedan Sin u jednoj biti, a to je božanska bit. Tako smo jedno u njemu, kada nemamo druge misli osim o njemu. Bog uvijek želi biti sam; to je neoboriva istina i ne može biti drukčije: u mislima uvijek moramo imati samo Boga.
Istina je da je Bog izlio zadovoljstvo i radost na stvorenja, ali korijen svakog zadovoljstva i suštinu svake radosti – to je Bog zadržao u sebi. Evo analogije: vatra šalje svoje korijene u vodu u obliku topline, i kada se vatra ukloni, toplina još neko vrijeme ostaje u vodi, kao i u drvu; pošto je vatra bila prisutna, toplina ostaje tačno onoliko dugo kolika je bila snaga vatre koja je tu bila. Ali sunce osvjetljava zrak i sja kroz njega, a ne pušta korijene u njega: jer kada sunce više nije prisutno, nema više ni svjetlosti. I to Bog čini sa stvorenjima: on baca svjetlost zadovoljstva na stvorenja, ali korijen svakog zadovoljstva sačuvao je za sebe, jer želi imati nas za sebe samoga, i ni za koga drugog. Bog se ukrašava i nudi se duši, te je iscrpio sve izvore svoga božanstva kako bi postao mio duši, zato što Bog želi ugoditi samo duši i neće podnijeti nikakvog suparnika.
Bog neće podnijeti nikakvo guranje i ne želi da se trudimo ili želimo išta osim njega samoga.
Sada postoje neki ljudi koji sebe smatraju vrlo svetim i savršenim, prave veliku paradu i koriste velike riječi, a ipak traže i žele toliko toga, te žele mnoga posjedovanja i pridaju toliko pažnje sebi i ovome i onome; tvrde da su kontemplativci, a ipak ne mogu podnijeti nikakvo protivljenje. Možete biti sigurni da su daleko od Boga i da nisu dostigli tu sjedinjenost. Prorok kaže: „Izlio sam dušu svoju u sebi“ (Ps 41,5). Ali sveti Augustin kaže nešto bolje; on kaže: „Izlio sam dušu svoju iznad sebe.“ Mora biti tako da se duša uzdiže iznad same sebe ako želi postati jedno u Sinu, i što više izlazi iz same sebe, to će više postati jedno sa Sinom. Sveti Pavao kaže: „Preobrazit ćemo se u istu sliku u kojoj je on“ (usp. 2 Kor 3,18).
Napisano je da vrlinom nije nijedna vrlina osim ako dolazi od Boga ili kroz Boga ili u Bogu: jedno od toga uvijek mora biti. Kada bi bilo drukčije, to ne bi bila vrlina; jer šta god čovjek traži bez Boga, premaleno je. Vrlina je Bog ili je bez posredništva u Bogu. Ali neću vam sada reći šta je od toga najbolje. Sada biste mogli reći: „Recite nam, učitelju, šta je to? Kako bismo mogli biti bez posredništva u Bogu trudeći se i ne težeći ni za čim drugim osim za Bogom? Kako bismo mogli biti tako siromašni i odreći se svih stvari na taj način? To je vrlo teška riječ, da ne bismo trebali željeti nikakvu nagradu!“ – Budite uvjereni, Bog neće propustiti da nam da sve. Čak i kad bi se time zakleo, opet se ne bi mogao suzdržati a da nam ne da. Daleko je nužnije za njega da daje nego za nas da primamo, ali mi to ne bismo trebali tražiti – jer što manje to tražimo ili želimo, to nam Bog više daje. Na taj način Bog namjerava samo to da budemo bogatiji i da primimo više. Ponekad kada trebam moliti, kažem riječ-dvije, a onda kažem: „Gospode, tako je malo ono što od tebe tražimo. Kad bi to meni neko tražio, ja bih to učinio za njega, a tebi je stotinu puta lakše i ti to činiš voljnije. I kad bismo od tebe tražili nešto veće, ti bi to lako mogao dati, i što je veće, to slađe daješ.“ Jer Bog je spreman dati velike stvari, samo kad bismo sve stvari mogli ostaviti u pravednosti. Da bismo tako „slijedili pravednost“ „u mudrosti“, i „gladovali i žedjeli za njom“, te da bismo se „nasitili“, neka nam pomogne Bog. Amin.
Majstor Ekhart
