Josif Brodski, Vodeni žig, Znanje, Zagreb, 1995.
S engleskoga prevela Smiljka Malinar
1.
Kakva knjiga! Kakvo divno poetsko-putopisno djelo koje uzdiže esej do najviših visina refleksivnosti i književne melankolije jednog grada koji tone i njegove svjetlosti koja ostaje u oku orošenom suzom od osjećaja silne ljepote i uzvišenosti! Možda je svetogrđe ovo kazati, ali ova mi je knjiga bila čak i možda važnija od poezije koju sam upoznao čitajući njegove knjige još od kraja 1970-ih godina. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zlatousti-i-psi/) Vodeni žig (engl. Watermark) Josifa Brodskoga nije doista klasični putopis, već duboki poetsko-refleksivni esej u kojem Venecija postaje zrcalo piščeve unutrašnje melankolije i simbol neumrle ljepote. Brodski, znameniti ruski egzilant i nobelovac, posjećivao je Veneciju svakog zimskoga odmora punih sedamnaest godina. Iz tog intimnoga odnosa proizašla je knjiga koja ovaj grad ne promatra kao turističko odredište najvišega ranga, već kao Grad kao umjetničko djelo koje još od Goethea predstavlja jedinstvenu „okamenjenu vječnost“.
Za Brodskoga, prava se duhovna potraga u Veneciji odvija isključivo zimi. Jer zima s grada skida turističku površnost i ogoljuje njegovu metafizičku bit. Zimski mraz, magla i sivilo u korelaciji su s piščevim osjećajem egzila i usamljenosti. Grad postaje prostor u kojem se izvanjski pejzaž stapa s unutrašnjim stanjem duha. Melankolija u ovom djelu nije destruktivna; ona je stimulans za čisto estetsko promatranje. Brodski pritom naglašava da u Veneciji oko postaje važnije od ja. Čovjek se smanjuje pred monumentalnom ljepotom, što donosi neku vrstu utješne, pročišćavajuće tuge.
U poetskome ciklusu „Laguna“ Brodski o tome pjeva:
„Ugledat ćeš lava nasmiješena
na tornju koji vjetar, kao kaput, ovije
neslomivome, kao travka izvan njive
umjesto kanala – s pojasom vremena.“
(Josif Brodski, Postaja u pustinji: Izabrane pjesme, Litteris, Zagreb, 2012., str. 139. S ruskoga prepjevao Fikret Cacan.)
2.
Voda je središnji element i supstancija Venecije, a Brodski joj pristupa kao materijalizaciji samoga vremena. Voda pamti, ponavlja i rastače. Refleksija arhitekture na površini kanala stvara iluziju dvostrukoga grada. Brodski piše stoga da voda slika grad svake sekunde iznova, čineći Veneciju dinamičnim, živim organizmom. Kao što vodeni žig na papiru dokazuje autentičnost i daje mu vrijednost, tako i voda Veneciji daje njezin jedinstveni duhovni pečat. Ona prožima sve – od vlage u zidovima do misli njezinih posjetitelja. Venecija je izgrađena na nemogućem mjestu (na vodi i mulju), što je samo po sebi trijumf ljudske mašte nad prirodom. Svaki luk, fasada i most dio su goleme skulpture. Ljepota Venecije je apsolutna i neovisna o ljudima koji u njoj žive ili je posjećuju. Ona postoji radi sebe same. Brodski stoga zaključuje da se u Veneciji čovjek suočava s nečim većim od vlastite prolaznosti – s umjetnošću koja je pobijedila smrt.
Na kraju, Vodeni žig je oda ljudskoj sposobnosti da stvori nešto trajno. U svijetu koji je za Brodskog bio obilježen gubitkom domovine i prolaznošću života, Venecija je ponudila konačni dokaz da ljepota može preživjeti. Grad utopljen u vodi postaje plutajući hram duha, a melankolija pjesnika pretvara se u najdublje divljenje pred neumrlim umjetničkim djelom. Brodski u eseju koristi gust, metaforičan jezik kako bi opisao venecijansku stvarnost. Evo, kako se u Vodenome žigu sažimaju motivi duhovne melankolije, vode kao vremena i autonomije ljepote:
„Jer voda je slika vremena, i svakog Božića u ovom dijelu svijeta ona u nekom pročišćenom obliku, u obliku mraza, ponavlja tu sliku… Mi odlazimo, a ljepota ostaje. Jer mi idemo prema budućnosti, dok ljepota ostaje u vječnoj sadašnjosti. Voda je zrcalo tog odnosa.”
„U ovome gradu čovjekove suze postaju pročišćene jer se miješaju s vodom kanala. Oko u Veneciji preuzima ulogu cijelog bića. Naša se osobnost ovdje topi, postajemo tek instrument promatranja.”
Dok je Vodeni žig prozni, esejistički i filozofski artikuliran rezime njegovih sedamnaestogodišnjih posjeta, njegova venecijanska poezija (npr. pjesme „San Michele”, „Lido”, ili poznati ciklus „Mramorni hrt” / „Laguna”) iste motive obrađuje kroz snažnije komprimirane slike, ritam i izravan sraz s vlastitom smrtnošću. Brodski uvjerljivo rabi u tekstu snažne metafore. Tako je voda„tekuće srebro”, „hladno zrcalo” ili „crno mastilo”. Svjetlost na fasadama opisuje se kao bljesak koji trenutno zasljepljuje i nestaje, naglašavajući prolaznost trenutka. Zvuk koraka u praznim venecijanskim uličicama u pjesmama izravno priziva napuštene ruske zime. Egzil se osjeća kao osobna i nepremostiva trauma samoće
U Vodenome žigu, Brodski koristi rečenicu kao skalpel – secira svoje osjećaje i objašnjava zašto ga Venecija fascinira. U poeziji, on ne objašnjava, već dopušta čitatelju da osjeti hladnoću venecijanske vlage i težinu tišine. Pjesme su emotivni bljeskovi, dok je esej hladna, smirena arhitektura misli izgrađena oko tih bljeskova. Zato se ova djela moraju čitati zajedno kako bi se u potpunosti razumio njegov venecijanski mit.
3.
U knjizi pjesnik razvija neke od svojih najvažnijih estetskih i filozofijskih teza, izravno se dotičući odnosa etike i estetike kroz promatranje umjetnosti, te se osvrće na književne prethodnike koji su obilježili mit o Veneciji. Opisujući duboki, tjelesni i emotivni šok koji čovjek doživljava pred vrhunskom umjetnošću u Veneciji govori s mjerom ovjekovječene ljepote i čiste sublimnosti o Tizianovim kasnim remek-djelima da bi zaustavio trenutak u sjećanju u kojem čista, apsolutna ljepota nadvladava promatrača i dovodi mu suzu u oko. Ta suza nije znak sentimentalne tuge, već rezultat oduzimanja većeg od manjeg: ljepote od čovjeka. Ljudsko biće se pred takvim umjetničkim djelom smanjuje, svjesno vlastite nesavršenosti i prolaznosti. Iz ovog meditativnoga iskustva nastaje njegov zaključak: Estetski je osjećaj moćniji i stariji od etičkoga. Pjesnik Postaje u pustinji objašnjava da estetika prethodi etici jer se sposobnost razlikovanja lijepoga od ružnoga u čovjeku razvija puno prije nego sposobnost razlikovanja dobra od zla.
Ključna razlika leži u tome što ljepota ništa ne zahtijeva i ništa ne traži zauzvrat, jer ona je autonomna i dovoljna sama sebi. Dok etika uvijek nameće dužnosti, pravila i moralne imperative, estetski čin je čin čiste slobode. Čovjek koji je razvio profinjen estetski ukus postaje, prema Brodskom, imun na političko i moralno zlo, jer mu njegova estetska inteligencija jednostavno ne dopušta da prihvati vulgarnost i ružnoću totalitarizma ili zločina. U knjizi se autor referira na Thomana Manna i Ezru Pounda.
Za Brodskoga je Mannova Venecija u noveli Smrt u Veneciji odveć melodramatična, opterećena ljetnom omarinom, kolerom i klišejima o umiranju. Brodski odbija njegovu ideju da je Venecija grad smrti. Umjesto toga, posjećujući je isključivo zimi, on je vidi kao grad trijumfalnoga života oblika nad ništavilom. Hladnoća i mraz čiste grad od „grešne” i zagušljive atmosfere koju joj je Mann pripisao. Odnos prema Ezri Poundu je, pak, nedvojbeno složeniji i dublji, prožet pjesničkim poštovanjem, ali i jasnom idejnom distancijom zbog Poundova poklonstva fašizmu. Američki avangardni pjesnik slavnoga i eksperimentalno složenoga Cantosa u Veneciji je proveo velik dio života i u njoj umro. Venecijanski metafizički prostor istom mu mjerom stoga pripada kao i Casanovi ili Aretinu. Brodski, naime, u svojem eseju spominje Pounda u svjetlu tišine i ludila, sjećajući se Poundovih kasnih godina u kojima je pjesnik izabrao potpunu šutnju. Znakovito je da su danas i Brodski i Pound pokopani na istom venecijanskome otoku-groblju, San Michele, udaljeni tek nekoliko koraka jedan od drugoga. Brodski u esejistici kao i kasniji posjetitelji njihovih grobova vidi Veneciju kao mjesto gdje se „pjesnici drže zajedno” unatoč povijesnim i političkim razlikama.
4.
U „Laguni“ iz 1973. godine, pjesnik vodenoga žiga pjeva:
„Grad koji tone, gdje razum gordi
odjedanput postaje okom modrim…
(…)
Tijelo u ogrtaču proživljava sferu
gdje za Sofiju, Nadu, Vjeru
i Ljubav nema budućnosti, ali opet
postoji sadašnjost…
(…)
Noć na San Marcu. Prolaznik s mutnim
licem, u tami usporedivim sa skinutim
prstenom s prsta bezimena,
grizući nokat gleda, obuzet spokojem,
u to „nikud“…
(…)
(Josif Brodski, Postaja u pustinji, str. 137, 138 i 139.)
5.
Ova knjiga o Veneciji ima među sličnim poduhvatima iznimno mjesto u suvremenoj književnosti. Rečenice klize poput gondole kanalima grada dekadencije, samoubojica i zagasite svjetlosti, ali tako da se iz njih ogleda filmska slika čiste melankolije. Dokumentarni film koji pripada ovom ciklusu poezije poput „Lagune“ i esejističke knjige Vodeni žig naslovljen je ꟷ Šetnje s Brodskim (izvorni ruski naslov: Прогулки с Бродским / engl. Walking with Brodsky). Film su 1993. godine u Veneciji snimili autori Elena Jakovič i Aleksej Šišov. Riječ je o jedinstvenome i povijesnome dokumentarcu jer je to jedini film u kojem se Brodski izravno obraća ruskoj publici na svojem materinskome jeziku, šetajući kanalima i ulicama Venecije. Tako je grad koji tone i njegova svjetlost u oku postao toponomijom jednog gorkoga egzila ne samo pjesnika, već i autentičnoga kazivanja o svijetu koji se pojavljuje u odrazu zelenila ustajale vode kao melankolilčne slike vremena.
„Vrijeme izlazi iz valova“ i život iznova postaje dostojan glazbe zvona s venecijanskih crkava u sutonu jednog odavno začaranoga svijeta.
Žarko Paić
https://zarkopaic.net/blog/grad-koji-tone-i-njegova-svjetlost-koja-ostaje-u-oku
