Anatomija Fenomena

Iskustvo se ne može razdvojiti od pisanja [Tema: Bukovski]

Intervju objavljen u Southern California Literary Scene, br. 1, 1970. Razgovarali Vilijam Robson i Džozet Brajson.

 

Da počnemo ot toga gdje i kad ste se rodili?

Buk: Andernah, Njemačka, 1920. godine. FBI me to jednom pitao. Došao sam u Los Anđeles kada sma imao dvije godine. Išao sam u školu Virdžinija Roud. Ja sam tip iz Los Anđelesa, stvarno. Srednja škola u Los Anđelesu, koledž. Nijesam diplomirao – samo sam se dobro zajebavao. Išao sam na kurseve na koje sam želio. Matori to nikada nije saznao. Tamo sma proveo dvije godine – od 1939. do 1941.

Da li ste već tada pokazali neki talent za pisanje?

Buk: Pisao sam nešto malo, ali sma osjećao da nijesam sprema. Odmah sm znao da sam loš. Nijesam bio ono što sam želio. oslije toga sam objavio svoju prvu priču u časopisu Priča – “Ludak iz Vudberija”.

Zar nije i Norman Majler objavljivao tamo?

Buk: Da – i Sarojan – tada je to bio dnevni list. Bila je to “prava stvar”. Ako objavite tamo, pretpostavljalo se da ste spremni. Dobio sam pismo od agenta – u to vrijeme sam živio u Njujorku – napisala mi je: “Želim da od sada budem tvoj agent”, a ja sam joj otpisao da ne pišem, da nijesam spreman. Jednostavno mi se posrećilo – priča je bila loša.

Koliko ste godina tada imali?

Buk: Dvadeset četiri.

Da li je postojao neko ko vas je usmjeravao ka književnosti?

Buk: Mislite na žive ljude?

Da.

Buk: Ne, nije bilo nikoga.

Nijeste imali nekog književnog gurua?

Buk: Ne, ne. Volio sam Sarojana – kao i svi drugi – ranog Hemingveja, Selina…Dostojevskog, Kafku…Sve u svemu, kada sam objavio nekoliko priča u časopisima Priča i Portfolio, prestao sam da pišem deset godina i samo se napijao i živio tu i tamo…Živio sam sa nekim lošim ženama i završio u losanđeloskoj bolnici bljujući i serući krv. A kada sam izašao, počeo sam ponovo da pišem. Ne znam zašto. Za tih deset godina ni slovo nijesam napisao – recimo da sam samo živio. Skupljao sam građu – nesvjesno, naravno. Totalno sam zaboravio na pisanje.

Kakvu ste poeziju pisali u to vrijeme?

Buk: Subjektivnu – stvari koje su mi se događale. Pretežno ličnu i pomalo gorku poeziju.

Da li ste uspjeli da se sjetite glavnih događaja u svom životu?

Buk: Zapisujem ih kako se sada dešavaju, ali moja poezija postaje malo drukčija. Više se poigravam sa riječima, ali se i dalje trudim da pišem jednostavno – mada sve više naginjem osjećanjima nego samom iskustvu. Stvari se mijenjaju – moramo da ih promijenimo – ne moram, ali želim.

Da li su ta iskustva direktno uticala na vaše stavaralaštvo – toliko snažno da ga povedu u drugom pravcu? Da li su pretežno uticala na emotivna stanja vašeg pjesničkog subjekta, ili na tematiku?

Buk: To je zajebano pitanje – iskustvo se ne može razdvojiti od pisanja, bez obzira na to ko ste. Jedno stvara drugo – drugim riječima, oni su jedno. I to je sve vaše iskustvo. Počeo sam direktno od toga – ali sada malo mijenjam pravac. Drugim riječima, sada ću prije da pišem o osjećanjima, nego o “uradio sam ovo ili uradio sam ono”. Sada iše pišem o tome kako se osjećam…

Koji pjesnici su generalno uticali na vas – koje pjesnike volite?

Buk: Robinson Džefers…

Neki ljudi govore da je suviše oštar, suviše sirov – previše usredsređen na sebe, a ne na “ono”, mada sam nedavno opet čitao negove pjesme i zaista su prekrasne.

Buk: Snaga. On je jednostavno ima – imao je – jer je mrtav. Mnogo je uticao na mene svojim jednostavnim stihom – svojim dugim jednostavnim stihom. Koristio je precizan jezik, a ne “lijep” jezik – samo reci to što imaš da kažeš. I tako se ja trudim da pišem: jednostavno, bez komplikovanja…da bude jasno. Poetizam: ima previše poetizma u stihovima o zvijezdama i mjesecu koji se ne koriste dobro – sve je samo skup zbrkanih stihova.

(Kraj prvog dijela)

 

 

 

 

 

Ostavite komentar: