Piše: Max Nettlau
Otprilike dvanaest godina prije tiskanja Godwinove knjige, profesor Adam Weishaupt napisao je djelo Anrede die neu aufzunehmenden Illuminati dirigentes (Pozdravni govor novoprimljenim ravnateljima illuminata) i namijenio ga da ga čitaju na prijemu novih administratora u tajno društvo takozvanih “illuminata”, koje je osnovano u Bavarskoj i proširilo se zemljama njemačkog govornog područja. Kao posljedica progona od godine 1784. taj je tekst, zajedno s mnogim drugim dokumentima, bio konfisciran. Postao je javan naredbom bavarske vlade godine 1787.
U toj se raspravi autor prvo vraća životu bez ograničenja kakav je vodio primitivni čovjek. Zatim nastavlja i pokazuje kako se, s rastom stanovništva, društvo izvorno organiziralo zbog koristi i zbog obrambenih potreba; kako je društvo kasnije degneriralo u kraljevstva i države, što je rezultiralo podjarmljivanjem ljudskog roda (“…nacionalizam je preuzeo mjesto ljubavi prema susjedima”). Njegova gusto istkana rasprava završava razvojnom fazom koja će ljude dovesti u međusobne odnose koji će biti smisleniji od državnih odnosa: “Priroda je otela ljude divljaštvu i skupila ih u državama. Iz država mi sada ulazimo u novu fazu, svjesnije izabranu. Stvaraju se nove udruge, u skladu s našim vlastitim željama, i time ćemo se ponovno vratiti našem izvornom početku” (to jest, slobodnom životu, ali na višoj razini nego što je bilo naše primitivno stanje). Države, koje predstavljaju prijelazni stupanj i koje su izvor zla, osuđene su nestati i narod će se sam pregrupirati na mnogo razumniji način. To je, najsažetije, ono što će Godwin kasnije proklamirati. Čak su i koraci koji su potrebni kako bi se ukinula država u temelju isti: mudra naobrazba i uvjeravanje, a tome Weishaupt dodaje i tajno djelovanje, koje se, naravno, ne spominje u njegovu pozdravnu govoru, ali koje je opisano i podržano u drugim dokumentima “illuminata”.
O tome Weishaupt kaže:
Te su metode – tajne škole znanja, koje su u svako doba bile arhivi (spremišta) prirode i ljudskih prava. Uporabom tih sredstava ljudski će rod sebe uzdignuti iz stanja propasti i nacionalne će države nestati s lica zemlje bez nasilja. Ljudski će rod jednoga dana postati obitelj i svijet će postati obitavalište za mudrije ljude. Svaki otac obitelji bit će njezin svećenik i potpuni gospodar, baš kao što su to bili Abraham i patrijarsi, a razum će biti jedini zakon za ljude.
Bez obzira na njegov starinski stil i na pozivanje na vjersku tradiciju – što je obilježje mnogih tajnih društava i rabi se kao zaštitna boja – Weishauptovo je proklinjanje etatizma jasno i odlučno baš kao i Godwinovo. Njegove su metode uvjeravanja i djelovanja slične Bakunjinovima u njegovim organizacijama Fraternité Internationale (Internacionalno bratstvo) i Alliance (Internacionalna alijansa socijalne demokracije), što će činiti samu srž velikih narodnih socijalističkih pokreta.
Malo je važno to što Weishaupt i Godwin nisu bili osobno vrlo hrabri muškarci. Važno je to da su obojica izgradili svoju protudržavnu kritiku u osamnaestom stoljeću na istoj osnovi i da su obojica, budući da su vjerojatno pročitali iste napredne knjige toga stoljeća i isto tako proučavali grčku i rimsku misao, došli do istih zaključaka. Kao ni Godwin, tako ni Weishaupt nije zamišljao autoritarni socijalizam, to jest socijalističku državu koja će usrećiti ljude. Došao je do zaključka da treba ukloniti državu koja je dijelila ljude na međusobno suprotstavljene domoljube i dovela do bratoubojstva, državu koja sve to podržava i pojačava i koja ne može donijeti ništa dobro jer je u svojoj biti zla.
Francuska je revolucija uzrokovala duboke promjene čak i u tajnim društvima. Već sam drugdje pokušao, uz pomoć dokumenata iz arhiva i izvornih spisa – nekih kojima je vrlo teško ući u trag, drugih koje se mnogo lakše otkriva – zaći u pozadinu tih društava od vremena Babeufa i Buonarrotija pa do Mazzinija. U jednoj od najpoznatijih zbirki, naišao sam na egalitaristički kredo (Babeufove škole) na latinskom. U drugoj sam otkrio spise što se bave oslobođenjem koje se treba postići pomoću inicijative i prevlasti Francuske – praktički, to je proba kostima za francusku revoluciju. Osnovicu pokreta Mlade Europe tvorilo je, uglavnom, stvaranje nacionalnih država. Tako je kasnije, godine 1848., tajno društvo nastojalo pomoći stvaranje Slavenskih nacionalnih organizacija i njihove federacije. Ne kasnije od zime 1863. na 1864. godinu, počeo je sam Bakunjin tajno okupljati sljedbenike s ciljem uništenja države i rekonstrukcije slobodnoga društva.
Nekih sedamdeset ili osamdeset godina autoritarnog meteža prohujale su prije nego što su Godwina (1792.) i Weishaupta (1782.) naslijedili Proudhonov federalizam, Pi y Margall, Pisacane i Bakunjin.
Autoritarni socijalizam raznih utopija i, od osamnaestog stoljeća nadalje, čak i dobro dokumentiranih djela (Morelly, Mably, Charles Hall i drugi), oduvijek je bio odraz njihovih osobitih okruženja ili je bio sugestija, preporuka, povremeno iskaz poštovanja upućen onima na vlasti. Utopije Thomasa Morea, ili Campanelle, Bacona i Harringtona izdanak su njihova okruženja, njihovih projekata, njihovih osobnosti. Određeni su vladari imali utopije sebi posvećene, utopije koje će njihove podređene učiniti “još sretnijima” i kralj će vladati in partibus (djelomično kraljevstvo). Punac Louisa XV sam je napisao utopiju naslovljenu Royaume de Dumocala(Dumocalino kraljevstvo). P. J. Jaunez Sponville i N. Bugnet tiskali su 1808. La philosophie du Ruvarebohni (Filozofija istinske sreće) za Napoléona. I Fourier je imao želju privući pozornost autoriteta (Lettre au Grand Juge [Pismo velikom sucu], 1804.), kao što je to učinio Robert Owen, kad se htio obratiti monarsima Svete alijanse 1818. Pristaše Saint-Simona su, s druge strane, imali tajnu sekciju namijenjenu “prinčevskom apostolatu”, a koja je trebala utjecati na prinčeve (zapravo su uspjeli preobratiti najstarijeg sina Louisa Philippea, koji je umro u nesreći koju godinu kasnije).
U teoriji su, idealno govoreći, autoritarni sustavi prilagođeni tako da odgovaraju teritorijalnim, komercijalnim dimenzijama ili financijskim odnosima Francuskoga Carstva ili velike konzervativne države koja ga je naslijedila. Saint-Simon i Auguste Comte razmišljali su zapravo na svjetskoj razini. I, ako trebamo pozdraviti te proširene vidike, koji se protežu daleko izvan uskih granica države, ne smijemo zaboraviti da je autoritet taj koji nadzire ta široka područja i njima upravlja, preko industrijalista i tehničkih stručnjaka koji njima vladaju, i u društvu toga razdoblja, preko careva i kraljeva, visokih financijskih i vojnih stručnjaka. Od tog rasporeda dovoljan je samo korak u običnu obranu državne mašinerije a potom i u stvaran pokušaj da je se osvoji, kao što je učinjeno blankističkim coup de mainom i izbornom akcijom članova demokratske i socijalističke stranke, prototipova socijalnih demokrata.
Država je, takoreći, rehabilitirana i bit će kadra organizirati radništvo (Louis Blanc). Mješavina svih tih teorija jest marksizam, ta naddoktrina s tri lica, koja propovijeda istodobno blankizam diktature, postignut pomoću coup de maina (nasilnom akcijom) ili coup d`étata – ili osvajanjem moći izbornom većinom (kako to podučava socijalna demokracija) – ili jednostavno, izravnom participacijom u građanskim vladama (kako je očito u njezinim suvremenim primjerima). On čak propovijeda automatizam, to jest, samodokidanje kapitalizma u njegovoj završnoj kulminaciji, praćeno njegovom propašću i prelaskom vlasti u ruke proletarijata kao njegova baštinika, prema staroj izreci: “Kralj je mrtav! Živio kralj!” Zaglibili smo u to opsceno parenje socijalizma i vlasti, u buntovni brak koji je već okotio fašizam i druge pogubne zaraze.
Ponad svega, ta je infiltracija autoriteta u socijalizam prouzrokovala usporeni razvoj mnogih odličnih socijalističkih inicijativa, takvih poput inicijativa Roberta Owena i Charlesa Fouriera, odnjegovanih u boljem dijelu osmnaestog stoljeća, kao i mnogih drugih, od kojih su najvažnije bile one Williama Thompsona i Victora Considéranta.
Robert Owen, koji je bio upoznat s Godwinovim djelom, u to je doba imao velik i jedinstven utjecaj, zahvaljujući svojem širokom iskustvu na polju industrije i ekonomije, svojoj upornoj volji i predanosti, svojem potpuno emancipiranom umu i velikim financijskim sredstvima. To mu je osiguralo neovisnost i podarilo mu mogućnost da djeluje, mogućnosti koje nikad prije nije imala na raspolaganju kakva prethodna društvena grupa. Od 1791. do 1858. (razdoblje aktivnosti usporedivo s Malatestovim) uložio je sve svoje snage kako bi formulirao i promicao tip dobrovoljnog socijalizma koji će biti sveuključiv, recipročan i tehnički opremljen tako da zadovolji sve potrebe. U tu je svrhu rabio individualne i kolektivne eksperimente, raspravu, organizaciju i sva sredstva propagande.
Ako sam ispravno razumio Owenove ideje, kao predmet za raspravu problem anarhizma nije mu značio ništa više od problema države. On je, zapravo, tragao za najboljim uvjetima koji su potrebni za pravedan kooperativni sustav, koji zahtijeva pojedinačnu kompetentnost i dobru volju, tehničku upravu i nužne organizatore. Očito je samo po sebi da u takvim kooperativnim organizacijama, koje upravljaju vlastitim djelatnostima što su brojne i raširene na svim područjima korisnih i praktičnih međuodnosa, nema razloga za postojanje države i nema onoga tko bi bio voljan plaćati za njezino održavanje.
Proizvođačke kooperacije (slabo razvijene) i potrošačke kooperacije (široko rasprostranjene) potječu izravno od Owena i njegovih drugova. I baš kao što i u tim udrugama poslodavci i trgovci ne zauzimaju važno mjesto – budući da su uklonjeni izravnom proizvodnjom i raspodjelom – te će organizacije, razvijene u istinskim zajednicama, u gradskim područjima (slobodnim gradovima) kako ih je Owen zamišljao, imati malo interesa novčano podupirati državne funkcionare koji im nisu od koristi.
Ta je volja u onih osobno zainteresiranih da se uključe u projekt izravne proizvodnje i raspodjele naišla na topao prijem u djelu Williama Thompsona, Irca i autora druge velike britanske liberterske knjige Principles of the Distribution of Wealth, most conducive to True Happiness, applied to the newly Proposed System of Voluntary Equality of Wealth (O načelima raspodjele bogatstva koja vode istinskoj sreći, primijenjenima na novopredloženi sustav dobrovoljne ravnopravnosti dobara, London, 1824.).
Sličnost tog naslova s naslovom Godwinova djela pokazuje da su bili vrlo bliski. Što god je Godwin izrekao o državi i o njezinim štetnim naporima, Thompson je primijenio na svoju analizu vlasništva. Njegova knjiga, ipak, odaje i njegovu osobnu evoluciju; počevši sa zahtjevom za punom produktivnošću rada i regulacijom raspodjele, završio je vlastitim preobraćenjem na komunizam, to jest, na neograničenu raspodjelu. Tiskao je još tri druge važne knjige, godine 1825., 1827. i 1830. i ponajviše se odao zadaći da svoje zamisli provede u djelo. Radio je među velikim radničkim masama uključenima u korisne i važne djelatnosti, kao i s kooperativnim grupama i slično. Njegova je smrt, u ožujku 1833. bila veliki gubitak za britanski socijalizam, koji je u to doba bio sve više individualistički, i u svojim idejama i u svojim aktivnostima – Owen tu nije iznimka – i čije je raštrkane eksperimente upravo Thompson mogao koordinirati da je poživio.
Među tim je neovisnim ljudima najpoznatiji bio mutualist John Gray, premda je i on bio izoliran. Drugi je bio Thomas Hodgskin, a zatim i William Pare, vrlo umjeren Thompsonov sljedbenik. U praktičnom životu, organizirano je mnogo proizvođačkih kooperacija i njihovi su ih članovi i upravitelji, koji su birani izravno iz svoje sredine, držali odvojene od države i od stranaka. Ali te su se skupine ipak pretvorile u mehanizme odvojene od istinske borbe za emancipaciju. Izravni pokušaji da se koordiniraju njihove snage sa snagom sindikata i da se razvije plodna suradnja nisu bili uspješni, pa se čak i cehovski socijalizam, njihov najnedavniji oblik, pokazao vrlo slab.
Antietatističke ideje bile su vrlo žive u kooperativama i dugo su opstale u sindikatima jednostavno zato što su radnici, ujedinjeni protiv svojih gospodara, očekivali da će malo dobra doći od tih istih gospodara koji su se preobratili u zakonodavce i u klasu koja ima vlast u svojim rukama. U međuvremenu je bilo na djelu načelo o osvajanju javne vlasti putem izbora, i potiho je potkopavalo radničku neovisnost; na kraju, borbama koje su kulminirale Zakonom o reformi iz 1832., utjecajem čartizma i upornim uvlačenjem oportunizma, ta je neovisnost postupno žrtvovana.
Godwinova protuvladinska logika (1793.) imala je takav utjecaj da je generacijama pripisati državi neškodljivu političku i društvenu ulogu bio intelektualni testimonium paupertatis (dokaz siromaštva); to jest, pripisati joj ulogu kakva glupava i predrasudama opterećena uljeza. Mladi su torijevci Disraelijeva tipa (grofa od Beaconsfielda) bili ti koji su promicali legendu o socijalnoj državi. Radikalni su mislioci, premda su bili antisocijalisti, zagovarali smanjenje državnog utjecaja na minimum, a među njima posebice Herbert Spencer, John Stuart Mill pa čak i Charles Dickens, koji je ismijavao vladajući aparat.
U Francuskoj je Charles Fourier učinio sve što je u ljudskoj moći da ojača socijalizam dobrovoljnih udruga i da za njega ostvari najbolje uvjete. Taj tip socijalizma, koji napreduje stupanj po stupanj, pomoću rasuđivanja i profetske vizije, i ide prema uzvišenom savršenstvu što će kulminirati u stvarnom anarhizmu, sporo je oblikovao Fourier na temelju njegovih prvih posrćućih koraka. On je na socijalizam primijenio postulate tehničke perfekcije i egzaktnih mjera, što je nužno kako bi se provela bilo koja zadaća, bilo elementarna ili iznimno napredna. Njegova opsežna raspravaTraité de l`association domestique et agricole (Raprava o domaćinskim i poljoprivrednim udrugama, Pariz, 1822.), njegov Sommaire (Sažetak), tiskan 1823. i mnogi drugi drugi njegovi spisi svjedoče o njegovu djelovanju. Bilo je tu i veliko djelo Victora Considéranta, Destinée sociale(Društveni usud, 1837., 1838., 1840.). Iz djela te dvojice autora i iz djela drugih fourierista, kao što su Ferdinand Guillon i neovisni Edouard de Pompéry, koji su fourierizam prilično približili pojmu komunističkog anarhizma, čovjek može steći sjajnu libertersku naobrazbu koja nadilazi svako sektaško strančarenje.
Fourier je poznavao ideje o udrugama što su ih zagovarali mnogi tijekom osamnaestog stoljeća – među ostalima oni okupljeni oko manje poznatog L`Angea ili Langea iz Lyona, tijekom francuske revolucije. Drugi socijalisti također su favorizirali udruge i federaciju – poput Constantina Pecqueura, kojemu nikad ne bi palo na pamet predati radnika, s rukama zavezanima odostraga, državi, kako je to predlagao komunistički jakobinac, Louis Blanc. “Socijalna komuna” (Commune sociétaire) nigdje nije tako dobro predstavljena kao u spisima Considéranta.
Ukratko, možemo reći da su mnogi putovi vodili od fourierizma do liberterskog socijalizma, i da su ljudi poput Eliea Reclusa osjećali životnu privlačnost tih dviju ideja – ideja o udrugama ikomuni. To jest, osjećali su da ta dva pojma, u širem smislu, tvore jednu ideju: nastojanje da se organizira skladan život izvan te beskorisne i opake strukture, države.
Nastaviće se
