Nikada nisam pomislio da ću devet mjeseci nakon mature objaviti svoju prvu priču u književnom prilogu Vikend, u vrlo ozbiljnom i zanimljivom listu toga doba El Espectador iz Bogote. Četrdeset dva dana kasnije objavljena mi je i druga priča. No od svega me je najviše iznenadio osvrt zamjenika direktora toga lista i direktora književnog priloga Eduarda Zalamee Borde, zvanog Uliks, najboljega tadašnjega kolumbijskog kritičara koji je posebno pratio pojavljivanje novih pisaca.
Sve se to zbilo tako neočekivano da je to teško opisati. Početkom te godine upisao sam se na pravo na Nacionalnome sveučilištu u Bogoti, kao što sam se i dogovorio sa svojim roditeljima. Živio sam u strogome centru grada, u pansionu u Ulici Florian, u kojemu su uglavnom živjeli studenti s atlantske obale. Za slobodnih poslijepodneva, umjesto da zarađujem za život, čitao sam u svojoj sobi ili u kavanama koje su to dopuštale.
Odabir knjiga bio je posve slučajan, kao što je i moje čitanje ovisilo o slučaju, jer su mi knjige posuđivali prijatelji koji su ih mogli kupiti, a rokovi su bili tako kratki da sam po cijele noći ostajao budan da bih ih mogao vratiti na vrijeme. No za razliku od knjiga koje sam čitao u gimnaziji, u Zipaquirai, i koje su već zaslužile da ih se odloži u mauzolej slavnih autora, ove smo knjige – netom prevedene i otisnute u Buenos Airesu nakon duge izdavačke stanke za vrijeme Drugoga svjetskoga rata – naprosto gutali. Tako sam, na svoju sreću, otkrio već dobro poznate pisce kao što su Jorge Luis Borges, D. H. Lawrence i Aldous Huxley, pa Graham Greene i Chesterton, VVilliam Irish i Katherine Mansfield, te mnoge druge.
Nove su se knjige mogle vidjeti u nedostižnim izlozima knjižara, no nekoliko je primjeraka kružilo po studentskim kavanama koje su bile aktivna središta kulturne razmjene među studentima iz provincije. Mnogi su nakon nekoliko godina imali svoja stalna mjesta u tim kavanama, i ondje primali poštu, pa čak i poštanske uputnice. Usluge vlasnika, ili zaposlenika od povjerenja, bile su odlučujuće i spasonosne za mnoge studente. Brojni stručnjaci u zemlji duguju svoju karijeru više njima negoli svojim nevidljivim pomoćnicima.
Najradije sam zalazio u El Molino, kavanu velikih pjesnika koja je bila udaljena samo dvjesto metara od mojega pansiona i nalazila se na uglu križanja Avenije Jimenez de Quesada s Cestom Septima.
Ondje nisu dopuštali da studenti rezerviraju stolove, no mogli smo biti sigurni da ćemo, slušajući razgovore o književnosti za okolnim stolovima, naučiti više nego čitajući knjige. Bila je to velika kuća, posve uređena u špa-njolskome stilu, a zidove su ukrašavale slike slikara Santiaga Martineza Delgada, s prizorima don Quijoteove borbe s vjetrenjačama. Iako nisam imao rezervirano mjesto, uvijek sam uspijevao da me konobari smjeste što je moguće bliže velikom majstoru Leonu de Greiffu, bradatom gunđalu koji je izazivao divljenje, a svoje razgovore započinjao u predvečerje s nekolicinom tada najpoznatijih pisaca i završavao ih oko ponoći utopljen u jeftinom alkoholu sa svojim učenicima šaha. Bilo je malo poznatih umjetničkih i književnih imena koja nisu sjela za taj stol, dok smo mi za svojim stolovima žudno nastojali da ne propustimo nijednu njihovu riječ.
Premda su obično više govorili o ženama i političkim intrigama nego o umjetnosti i poslu, uvijek bi se moglo naučiti nešto novo. Najpredaniji smo bili mi s atlantske obale, koji se nismo toliko okupljali zbog karipske zavjere protiv tzv. cachacosa, sloja bogatih intelektualaca iz Bogote, koliko zbog poročne ovisnosti o knjigama. Jorge Alvaro Espinosa, student prava koji me je poučio kako se plovi Biblijom i zbog kojega sam napamet naučio puna imena Jobovih družbenika, jednoga mi je dana neočekivano stavio na stol knjižurinu, i presudio biskupskom autoritativnošću:
– Ovo je druga Biblija.
I bila je. Bio je to Uliks Jamesa Joycea, što sam ga čitao u dijelovima i posrtajima, sve dok me nije izdalo strpljenje. Odvažno sam se i prijevremeno upustio u to čitanje. Godinama poslije, već kao odrastao čovjek, ozbiljno sam se prihvatio ponovnoga čitanja toga djela, i ne samo da je to bilo otkriće posebnoga svijeta koji nikada nisam naslutio u sebi, nego i neprocjenjiva tehnička pomoć za moje jezično oslobađanje, upravljanje vremenom i strukturama u mojim knjigama.
Jedan od studenata koji je sa mnom dijelio sobu, Domingo Manuel Vega, student medicine i moj prijatelj još iz doba Sucre, imao je istu sklonost kao i ja prema gutanju knjiga. Drugi je bio moj bratić Nicolas Ricardo, najstariji sin moga strica Juana de Diosa, koji je održavao živom moju vezu s obitelji. Vega je jedne večeri došao s tri knjige koje je upravo bio kupio, i posudio mi jednu nasumce, kao što je često radio da bi mi pomogao da spavam. No taj put učinak je bio posve suprotan: nikada više nisam uspio mirno spavati kao ranije. Radilo se o Preobražaju Franza Kafke, u nesigurnom Borgesovu prijevodu što ga je objavila izdavačka kuća Losada iz Buenos Airesa, i to je bila knjiga koja je zacrtala novi put u mojemu životu od prvoga retka, a danas je veliko djelo u svjetskoj književnosti: »Kada se Gregorije Samsa jednoga jutra probudio nakon nemirna sna, uvidio je da se pretvorio u čudovišnoga kukca.« Bile su to tajanstvene knjige, i ne samo da su zbivanja u njima bila različita nego i posve suprotna svemu onome što sam dotad poznavao. Nije bilo potrebno objašnjavati činjenice – bilo je dovoljno da ih pisac napiše pa da budu istinite, bez drugih dokaza osim snage njegova talenta i autoriteta njegova glasa. I to je bila Šeherezada, ali ne u svome svijetu tisuću i jedne noći u kojemu je sve bilo moguće, nego u drugome nepovratnom svijetu u kojemu je već sve bilo izgubljeno.
Kada sam pročitao Preobražaj, osjetio sam neodoljivu želju da živim u takvom tuđem raju. Sutradan sam se zatekao na putovanju u tom stroju što mi ga je Domingo Manuel Vega posudio, da bih pokušao nešto što bi nalikovalo jadnome Kafkinom činovniku, preobraženom u golemoga skarabeja. Sljedećih dana nisam odlazio na fakultet zbog straha da će se prekinuti čarolija, i nastavio se znojiti od zavisti, sve dok Eduardo Zalamea Borda nije na svojim stranicama objavio onaj članak razočaranja u kojemu se žalio da novoj generaciji kolumbijskih pisaca nedostaju imena koja bi se pamtila, i da se u skoroj budućnosti ne naslućuje ništa što bi to moglo promijeniti. Ne znam kojim sam se pravom osjetio pozvanim da se u ime svoje generacije suprotstavim tom članku, pa sam ponovno prionuo na priču koju sam napustio ne bih li ispravio njegovo mišljenje. Razradio sam osnovni argument svjesnoga lesa iz Preobražaja, ali bez lažnih tajanstvenosti i ontoloških sudova.
No, osjećao sam se tako nesigurnim da se nisam usudio posavjetovati ni s jednim od svojih kolega. Čak ni s Gonzalom Mallarinom, koji je sa mnom studirao pravo i jedini čitao lirsku prozu što sam je pisao da bih lakše podnio dosadna predavanja. Iščitavao sam i prepravljao svoju priču do iznemoglosti, i na kraju napisao poruku, sadržaja koje se više uopće ne sjećam, za Eduarda Zalameu osobno, kojega nikada nisam vidio. Sve sam to stavio u omotnicu i osobno odnio na recepciju lista El Espectador. Portir me je uputio na drugi kat da pismo osobno predam samome Zalamei, no ta me je zamisao paralizirala. Ostavio sam omotnicu na portirovu stolu i pobjegao.
To se dogodilo jednoga utorka i nisam imao nikakav predosjećaj o sudbini priče, ali sam bio siguran da će potrajati dok je objave, ako je uopće budu htjeli objaviti. U sljedeća dva tjedna potucao sam se od kavane do kavane da bih razbio uznemirenost subotnjih poslijepodneva, sve dok se 13. rujna, kada sam ušao u El Molino, nisam suočio s naslovom svoje priče preko cijeloga El Espectadora koji je upravo izišao: Treće prepuštanje sudbini.
Moja prva pomisao bila je poražavajuća činjenica da nemam pet centavosa za kupovinu novina. To je bio najočitiji znak siromaštva, jer su mnoge osnovne stvari u svakidašnjemu životu, a ne samo novine, stajale pet centavosa: tramvaj, javni telefon, šalica kave, čišćenje cipela. Izletio sam na ulicu bez ikakve zaštite protiv neumoljive kišice, no u obližnjim kavanama nisam sreo nikoga poznatog tko bi mi iz milosti podario novčić. Nikoga nisam sreo ni u pansionu u taj mrtvi subotnji sat, osim gazdarice, što je bilo kao da nisam sreo nikoga, jer sam joj dugovao se-damsto dvadeset puta po pet centavosa za dva mjeseca najamnine i pospremanja.
Ponovno sam izišao na ulicu, spreman na sve, te naletio na čovjeka kojeg mi je poslala sama Božja providnost, a koji je upravo izlazio iz taksija s El Espectadorom pod rukom. Otvoreno sam ga zamolio da mi ga pokloni.
Tako sam mogao pročitati svoju prvu otisnutu priču, s ilustracijom Hernana Merina, službenog ilustratora tih novina. Pročitao sam je skriven u svojoj sobi, u jednome dahu i ustreptala srca. U svakome sam retku otkrivao razarajuću moć otisnute riječi, jer ono što sam stvarao s toliko ljubavi i boli u smiješnome oponašanju jednoga svjetskoga veleuma, tada mi se pokazalo kao zbrkan i plitak monolog što su ga jedva jedvice održavale tri ili četiri utješne rečenice. Moralo je proći gotovo dvadeset godina da bih se usudio ponovno je pročitati, a moje tadašnje rasuđivanje, ublaženo tek samilošću, bilo je znatno manje popustljivo.
Najteže je bilo suočiti se s lavinom ozarenih prijatelja koji su mi banuli u sobu s primjercima lista i neumjerenim pohvalama za priču koju vjerojatno nisu ni razumjeli. Medu mojim kolegama s fakulteta nekima se svidjela, neki je nisu posve shvatili, a neki, zbog kojekakvih razloga, nisu pročitali dalje od četvrtoga retka, ali Gonzalo Mallarino, u čiji književni sud nisam uopće sumnjao, bez imalo ju je ustručavanja pohvalio.
Gabriel Garsija Markes
