Ne tako davno prijatelj me upoznao da je zamoljen od urednika jedne novine ili portala da napravi rang-listu 10 najboljih romana iz okruženja. On je na svoju rang-listu uvrstio dva Bulatovićeva romana: “Crveni petao leti prema nebu” i “Heroj na magarcu”. Romani su zauzeli 9. i 10. mjesto njegove liste. Dijelim njegov ukus, uz razlikovanje u rangiranju, zato što bih ove Bulatovićeve romane uvrstio na 5. i 6. mjesto, odmah iza dva Andrićeva i dva Lalićeva romana.
Toliko o rang-listama i nužnim intelektualnim ogrešenjima koje one nose.
U Crnoj Gori je danas romanopisac Miodrag Bulatović Bule gotovo nepoznat. Pa na neki način i precrtan. Nije to veliko iznenađenje, jer se nekad desi u društvu da “sljepilo” kod čitalaca i kod književne kritike nadvlada, pa se “od drveta, ne vidi šuma” tj. ideje Miodraga Bulatovića.
A moguće – čak vrlo mogiće – da Buletu ni neke druge, vanknjiževne okolnosti nijesu išle na ruku. Misli se na političke okolnosti i uskoću koje one znaju da nose i nameću društvu kao obavezni (naredbodavni) standard ponašanja.
No i pored toga, Miodrag Bulatović Bule je naša literarna i kulturna “legitimacija” za uže i šire crnogorsko okruženje. Pa i evropsko.
Kratko. Ovakva rijetka vrsta i tip romanopisca kakav je Miodrag Bulatović Bule je duhovni dragulj jednog naroda, njegove kulture i njegova “izviiskra”.
Miodrag Bulatović Bule je veliki crnogorski, srpski, jugoslovenski, evropski… romanopisac. I odmah jedno pojašnjenje kad je riječ o njegovom nadimku – Bule. Približno u isto vrijeme Buletovog života, bio je još jedan njegov prezimenjak. Zvao se Vladimir Bulatović – Vib. Solidan književnik-satiričar, ali sa skromnijim talentom od Buletovog i orbitom do koje se vinuo.
Romani Miodraga Bulatovića ne dozvoljavaju da se jede ili zijeva dok se čitaju.
Miodrag Bulatović je rođen 1930. godine u Crnoj Gori u selu Oklade kod Bijelog Polja. Neredovno se školovao, što kod nekih stvaralaca, umjetnika je više prednost nego mana. Oni vide i stvaraju svoj svijet kao datu a ne zadatu temu koja se nameće spolja.
Bavio se i novinarstvom, što zna biti odlična ulaznica za kasniji književni rad i širi pristup razumijevanju društva.
(Novinarstvo poveže i “prevede” političke ciljeve i vizije vrha vlasti s jedne strane, i moć recepcije naroda za vizije te iste vlasti, sa druge strane. Na neki način, novinari i novinarstvo obrazuje pa i vaspitava narod kritičkim promišljenjem i prema jednima i prema drugima.)
Napomenimo i to da je Bule studirao psihologiju i književnost. Moguće da je ovaj obrazovni “miks” uz lični talenat i unutrašnju energiju koju je Bule nosio u sebi, jednim dijelom doprinio da se formira netipičan “nadpisac”.
S tim u vezi, zapazimo (crticu) da je njegov enormni temperament, dinamika, retorika, tiha egocentričnost, radoznalost, teatralnost, humor te poza uzdignute obrve… veoma slična književnom kritičaru Borislavu Mihajloviću – Mihizu.
Njih dvojica su polovi jedne te iste sličnosti čije suprotnosti samo život može da stvori. Ne literatura ili kakav naporan književni i kritičarski obrazovni rad. Želi se reći, da su ova dvojica književnih velikana pisali svojim “suvim” talentima i nekonformističkim kritičkim originalnostima i opservacijama.
Jedan (Bule) je posmatrao i objašnjavao život odozdo, iz vizure naroda, a drugi (Mihiz) je društvo posmatrao odozgo iz elitističke vizure, uz distancu od vlasti.
Obojici je predmet bila prikaz i kritika vlasti koja se maskirala u razne kulturne i političke oblike i institucije.
Miodrag Bulatović Bule je pisac i tumač fantazmagorične, groteskne, smiješne, tragične, crne, apsurdne… realnosti. Ali njegova realnost nije naslikana kakvim crno-bijelim foto-aparatom. Naprotiv. Ona je koloritan pogled u razne istine i tokove entropije čovjeka, pa i društva u cjelini. Najčešće ih opisuje – da ponovim – na humorno-crn, groteskan, apsurdan i pesimistički način.
Bulatović piše o marginalnim ljudima sa dna društvene hijerarhije koji su pošli na Zapad trbuhom za kruhom. U novoj sredini brzo “vide” da nijesu za moderno društvo, ali ni za povratak u svoje tradicionalno društvo. Drugim riječima, Bulatović piše o ljudima koji su izgubili svoj identitet, a ne mogu ili ne znaju da prihvate novi identitet i prilagode se novoj realnosti i prevrednovanju.
Generalno rečeno, Bulatovićevi junaci su izgubili “civilizacijski kompas” tj. kopču sa svijetom i prema budućnosti i prema prošlosti.
Pesimistički piše o njihovom otporu modernoj socijalnoj piramidi moći i čovjekovoj “zapisanoj”, zapečaćenoj crnoj sudbini. Njihova sudbina je najviše vezana za kriminal i uspjeh u tom poslu.
Buletov pesimizam je atipičan i drugačiji od kolone drugih pisaca očaja i beznađa kakvi su na primjer Samjuel Beket ili Đakomo Leopardi. (Bulatovićev pesimizam nije toliko intelektualan, kao kod ove dvojice književnika, već je više balkanski ruralan.)
Sve rečeno izrazimo u formi usputnog zaključka: modernost (Zapad) Buletovim junacima donosi samo zlo i naopakost.
Kako bi još dublje vidjeli kolorit njegovih likova, napravimo poređenje u sljedećoj crtici sa slikarom Vojom Stanićem.
Likovi u Bulatovićevom romanu “Crveni petao leti prema nebu” i nekim drugim romanima su slični likovima sa slika Voja Stanića. Bulatovićevi likovi kao da su iskoračili, iskočili iz nekih avangardnih (nadrealnih) slika hercegnovskog čarobnjaka. A moguće i da je maestro Stanić čitao neke Bulatovićeve romane koji su uticali na njega.
Stanićeve slike (“Atelje”, “Vjetar” ili “Plaža” na primjer) pomjeraju perspektivu spajajući običnu scenu iz svakodnevnog života u Herceg Novom sa širokim fantastičnim detaljima.
Neki likovi Bulatovićrvih romana (Đuro, Mihailo, Petar ili Grdan, na primjer) takođe pomjeraju perspektivu ka otvaraju teme ljudske slobode, života i usamljenosti. Na isti način kao i slikar Vojo Stanić.
Bulatovićevi “likovi” (pijetao, vuk i drugi) su slični slikama mačke, ptice ili ribe Voja Stanića. Obojica ih opisuju tj. crtali su ih na vrhunske načine.
Bulatovićev “crveni petao” nije obična životinja. On je simbol borbe čovjeka i potrage za slobodom. Ali sa ograničenim “letačkim” moćima.
I Vojo Stanić je “crtao” slobodu. Mediteransku, dakako, posmatrajući i spoznavajući njenu važnost, univerzalnost i ljepotu kroz uski prozor svog ateljea.
I pored propagande vlasti – koja se uvijek iskazuje drvenim jezikom i polupismenim parolama o slavi i sreći koja izvire iz te vlasti – stoji Bulatovićevo “istraživanje” o brojnim slabostima vlasti i strahu naroda od te iste vlasti. Pa i kukakvičluk pojedinca.
I Vojo Stanić je istog i herojskog mentaliteta. Kad je bilo najopasnije primio je u svom ateljeu Milovana Đilasa i sa uvažavanjem javno govorio o njemu. Čak i u policijskoj stanici u Herceg Novom u koju je bio pozvan nakon ove posjete.
Radnja romana “Crveni petao leti prema nebu” smještena je u crnogorskoj seoskoj zabiti. Njena realnost je izobličena, sakrivena, pa i ketmanizovana kako tu realnost pojašnjava veliki poljsko-američki pisac.
U vremenu u kojem je pisan i objavljen (1959) ovaj pesimistički i antisocijalistički roman, to je bilo krajnje jeretično i opasno po autora.
Treća crtica.
Malo koji pisac je bio toliko opsjednut i istraživao fenomen slobode kao urođenog i prirodanog čovjekovog “prava” kao Miodrag Bulatović Bule.
Simbol čovjekove slobode Bulatović vidi u vuku kao jedinoj životinji koja se ne da – niti može – pripitomiti (dresirati). Drugačije rečeno, vuk se ne odriče svoje nezavisnosti i slobode, strano mu je podređivanju tuđoj volji, kontroli i vlasništvu.
Jedino vuk nije cirkuska životinja koju ljudi prikazuju kao izraz svoje moći i svog prava na tu moć.
Dakle, vuk nema ropski mentalitet. On živi po pravilima koje sam sebi određuje.
Vuk je centralni lik Bulatovićevog romana “Vuk i zvono” (1958).
On je neustrašivi i hrabri simbol borbe za slobodu. Ostali likovi u romanu nijesu toliko ni važni. Na neki način, Bulatović ih prezire, jer svojom surovošću nastoje da pobijede i ovladaju prirodom.
Njihov takmičarski duh, Bulatović prikazuje na groteskan pa i crnohumoran način.
Drugim riječima, lovci za cilj imaju moć i ograničenje ljudske slobode. (Ako ovdje riječ “lovac” precrtamo i zamijenimo riječju “političar” sve je jasno.)
Vuk za cilj ima slobodu.
Time Bulatović postavlja pitanje ko je istinski borac za slobodu, onaj koji se goni ili goniči. (Ovu temu na sličan način tumači i Milovan Đilas u pripovijetci “Gubavac”, s tom razlikom što su Đilasovi lovci mnogo “socijalniji”, prizemniji, suroviji pa i vulgarniji.)
Manje-više lovci na vuka su bezimeni pojedinci koji zvone na uzbunu i opasnost po svoj opstanak. Lovci su izraz zatvorenog i osakaćenog duha (seoske) zajednice koja zvoni ka pojavi svake liberalne jeresi.
Normalno, zvono ima i druga značenja, kao što je poziv na buđenje ili glas i savjesti, na primjer.
Po formi, ovom Bulatovićevom romanu blizak je roman Džeka Londona “Zov divljine”. (Suština im je dijametralno različita, odmah da naglasimo.)
Pas Džeka Londona (Bak) je takođe simbol pustolovne borbe za slobodom. Ali Bak slobodu nalazi u povratku svom prirodnom korijenu. Bak bježi od ljudi i ljudske zajednice i vraća se u prirodu tj. u prošlost.
Kod Bulatovića je obratno. Njegov vuk je takođe simbol borbe za slobodu. Ali on se bori za nju neprestano u ljudskoj zajednici ili oko nje a protiv nje.
Jer je sloboda – zaključuje Bulatović, za razliku od Džeka Londona – prvenstveno društvena kategorija i osnovna ljudska upotrebna vrijednost.
Bulatovićev vuk je socijalan “lik”, dok je pas – Bak Džeka Londona asocijalan “lik”. Pa na neki način i sa deficitom hrabrosti gledanja istini o slobodi pravo u oči.
Prosto rečeno, Džek London i Miodrag Bučatović potiču iz različitih kultura, tradicija, običaja i istorija i odnos prema putevima slobode su im različiti.
Miodrag Bulatović je za roman “Ljudi sa četiri prsta” 1975. godine dobio NIN-ovu nagradu.
(Svojevrsni nastavak, bolje reći aneks romana “Ljudi sa četiri prsta” je Buletova knjiga “Peti prst”. Ova publicističko-memoarska knjiga je izašla 1977. godine (BIGZ – Beograd) i teško pa i nikako se ne bi mogla uvrstiti u Bulatovićeva izabrana djela.)
Zaključimo o romanima Miodraga Bulatovića na taj način što ćemo ih staviti u vremenski kontekst kada je Crna Gora u pitanju i crnogorsko “bjekstvo od Buleta”, da koristim i parafraziram naslov slavne knjige jednog francuskog sociologa i filozofa. Normalno, zaobilazeći “Peti prst”.
Dakle, odnos Crne Gore i Bulatovića stavimo u vremensku perspektivu bek-graund-a (background – povratak, pozadina), kako bi pokušali shvatiti književni jaz (razmak) između Bulatovićevih romana i aktuelnog duha Crne Gore i njegovu ovovremensku prizemnost.
Svaka ljudska zajednica ima svoje različite izražajne kulturne i umjetničke forme. Nekada u nekoj zajednici dominira duh muzike na primjer, u drugoj dominira slikarstvo i vajarstvo, u trećoj poezija, u četvrtoj film, davno nekada je dominirala filozofija itd.
Kao da svaka zajednica nataloži i “odabere” onu izražajnu formu koja joj je najprirodnija, najbliža i najlakše predstavi sebe drugoj ili drugim zajednicama. Jer zajednice imaju prirodnu kompetitivnost povodom rezultata koje postignu. Pa i u sukobima svojih kulturnih (duhovnih) dostignuća sa drugim zajednicama.
(Borba za moć – politika, vlast – i ratovi dođu kasnije, kad se duhovi uzvitlaju i ideologije (svijesti) sukobe a politika nije u stanju da riješi te probleme na miran i normalan način u “jedinici” datog vremena.)
Dakle, vrijeme zna biti “majstorsko rešeto”. Filter. Ono zna da “čeka”, ali i da pravi selekciju.
I Crna Gora u raznim vremenima ima svoje globalne junake duha koji dijelom utiču na druge kulturne prostore. Prvenstveno u pjesništvu, prozi, slikarstvu… (Njegoš, Dado, Marina, Đilas…)
Jedan od takvih naših izabranih junaka je i romanopisac Miodrag Bulatović – Bule koji se još nije pojavio na našem kulturnom horizontu. S njim bi bili jači i zdraviji.
Čekamo dolazak “energetskog obeliska” (S. Kjubrik, film “Odiseja 2001”) koji bi donio i proširio duh “bulatovićevog vremena” u kulturi Crne Gore, kao vremena drugačijeg sagledavanja temeljnih stvari.
“Junaku se često puta hoće, vedro nebo nasmijati grohotom”. Lako je zaključiti kojem junaku vrijeme nije bilo naklonjeno kod nas.
