Književnost podrazumijeva čitanje. Moderna književnost podrazumijeva nijemo i individualno čitanje. Nijemo i individualno čitanje podrazumijeva povučenost, samoću i tišinu. Povučenost, samoća i tišina podrazumijevaju relativno prostran stan u kojemu se možemo skloniti od života i glasa (od proizvodnje i društva) i podrazumijevaju knjige koje nećemo dijeliti s drugima (knjige na neki način privatne, ili više-manje u osobnom posjedu). Takvo čitanje postoji tek jedno stoljeće i već nestaje. Taj individualni čitalac bio je građanin, a taj je građanin pripadao industrijskom društvu koje se rađalo. Oni koji još i danas čitaju fosilne su životinje. Onaj trag na našim licima koji pokušavamo odgonetnuti ne potječe iz davnina.
* * *
George Steiner opisao je tu povučenost, tu tišinu, taj privatni život, tu dokolicu, tu blagu dosadu, to odvajanje, tu mučnu, zamršenu, brižljivu, istančanu, tjeskobnu “individualizaciju” ili “verbalizaciju” “ljudske svijesti”. Rekao je da to divlje i nepovjerljivo izdvajanje iz društvene skupine, taj strah, taj napor, ta samoća više nimalo ne mame. Zahtijevali su svojevrsnu hrabrost. Nadahnjivali su se jednim oblikom žrtvovanja koje je postalo bolno i neobično. Osuđeni su na zaborav.
* * *
Franjo Asiški zazirao je od knjiga. Volio se narugati držanju onih koji čitaju. Odbacivati u XIII. stoljeću knjige značilo je zauzeti stajalište suprotno renesansi. Kao odgovor jednom bratu koji je poželio imati psaltir Franjo je počeo oponašati čitaoca koji izvještačeno sjedi u naslonjaču i zauzima poze. Rekao mu je:
– Kad budeš imao psaltir, poželjet ćeš imati i brevijar. Kad budeš imao brevijar, sjest ćeš na stolac kao veliki crkveni dostojanstvenik i zapovijedit ćeš svojemu bratu: “Donesi mi moj brevijar!”
Franjo ustade, nagne se nad ognjište, zagrabi malo pepela, posipa ga po glavi.
Protrlja njime glavu. Reče:
– Evo ti brevijara!
* * *
Svidjeti se. Svidjeti se, zavesti, baciti na koljena. Opčiniti.
Uzbuditi fizički svojeg čitaoca knjigom koju pišemo. Vezati ga za sebe. Biti neizmjerno voljen. Neobična seksualnost kamenih idola: imaginarni užitak koji im vjernik pripisuje.
Idol: mrtvo, umjetno lice iza kojega je neki bog. Slika iza koje je neko sjećanje. Autor iza svoje knjige (autor kojega autor zamišlja da ga čitalac zamišlja iza knjige).
Idol u odnosu prema svojem pokloniku. Hitamo sputati se ularima. Čitam Montaignea: zamišljam Montaignea, vidim dvorac, dvorane, stubište, grede. Vidim čašu crvenog vina za koje je rekao da ga pije tek kad završi objed. Čitam Vergilija: zamišljam Vergilija, vidim malo imanje pokraj Volta Mantovana. Vidim obalu Mincia, bukov žir pomiješan sa šljunkom, vrbove svirale. Knjige su luđaci. Otvaram “vrata knjige”. U knjizi, pisac se zatvara sa svojim čitaocem. To je opasan prizor: libido sciendi, isključivost, skamenjenost. Idol i njegov poklonik. U Bhagavadgîti: “Ja sam onaj koji poništava vrijeme. Ja sam onaj koji poništava ljude. Ja sam onaj koji poništava čovjeka punog nježne pobožnosti.” Zatvaram stranice. Ponovno ih otvaram: “Ja sam obred, ja sam žrtva, ja sam žrtveni dar i obredna trava; ja sam molitva i pročišćeni maslac; ja sam vatra; ja sam prolijevanje vode u čast bogovima.”
* * *
Činjenica da čita, onome koji pred očima drži u rukama otvorenu knjigu, prenosi najprije iskustvo čitanja. Čitanje nije komunikacija. Književnost nije komunikacija u onom najstrožem smislu.
Iskaz nije upućen nekoj osobi koja na njega odgovara (riječju ili pismom).
Književnost ne definira razmjena. Kao što se ni definicija čitaoca ne može usporediti s definicijom sugovornika. Čitalac ne mijenja i ne obogaćuje sâm iskaz, iako mu – nakratko – posuđuje svoj život. Krajnju pasivnost slušanja. Moguće odbijanje onoga što čita ne umanjuje to što čita. Književni tekst usmjeren je prema onome što se u njemu zatvara, ne prema onome što otvara i doziva.
Neprenosiv.
* * *
Montaigne kaže da su knjige municija. Kaže čak, bez sumnje malo pretjerano, da su one najbolja municija koju možemo ponijeti na životno putovanje. U XVI. stoljeću pod tom riječju treba shvatiti sve ono što služi da se izdrži opsada: oružje, streljivo, zalihe hrane, utvrde, same zidine.
Pascal Quignard
