»Psi laju a karavan prolazi«
Stara arapska poslovica.
Zašto tako laju psi po našim mračnim noćimа?
Odjeknu li cestom korak nepoznata stranca
il’ zavonja usred tmine vuk?
Na tren je tiho; sve glasove progutao je muk
i dok hladno klizi zvek pasjega lanca,
u daljini neka lampa tiho žmirka očima.
Sve je gluho. Potom opet lavež počima.
Psi laju. Laju bijesno, bezumno i suludo,
psi laju glupo, krvavo i uludo
na sve što se krene: na svjetiljke, na glasove i sjene,
na mjesec, slutnje i nepoznate ljude,
psi pasji laju, pjesme pasje, lude,
psi laju noći i noći, tamne i vjetrovite,
a te su pjesme pasje jalove i prokletstvom ovite.
O pasji sabore, ti laješ, a karavane idu
i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa.
Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa,
svi prolaze i nestaju, à ti na lancu kao sjena slijeрa
sudbinu čekaš, da s tobom tu pod plotom pasji krepa.
Miroslav Krleža
(Knjiga pjesama, 1931)
Pingback: Мирослав Крлежа: Ноћ у провинцији | Журнал