Pa makar da je snijeg, pa makar da zdravi cijelac nije utopija, sve bi, čini se, bilo lakše. Snijeg- utopija, bljuzgavica-stvarnost. Tako ti je to s nama Serbima i ostalim ljuđima koji su vavijek htjeli ono što nijesu mogli imati, a ono što su imali nikada nijesu čuvali. Utopistička čeljad i točka!
I sve nekako nevaljalo: ni snijeg ni kiša, ni voda ni vino, ni država ni razbojište, ni svijet ni vašarište. Sanjao sve, dobio ništa! Nadao se svemu, domamio-bljuzgavicu kao kontejnersku mačkicu, kao slijepo kuče, kao gladnu godinu. Još da nema poneka milokrvna utopija, ne bih znao ni kako ni zašto. Srećom, pa smo utopistička čeljad mi epski ljuđi i to će nas možda na kraju spasti ili će, makar za nekoliko zalogaja, odložiti naše potonuće-u bljuzgavicu.
Rekoh li već-sanjali državu, dobili uslužnu trafičicu koja se onako bestidno nudi bjelosvjetskom hohštapleraju i ostalim mamlazima obučenim u skupocjene demokratske prnje. Sanjali nošnju dičnu i momačku, dobili haljine skrojene za patuljasti svijet kojem sličimo sve više ovako razgaćeni i popatuljčeni kao niko naš nikada. Još da nije sjećanja na nešto ne bi bilo ništa od nas. Da nije mile utopije utopili bi se u mutljag ovozemaljskog poluživota, ulili bi se u kloaku prljavog ludog histerišta koje se utopistički nekada zvalo svijetom, bijelim svijetom, velikim svijetom, srećnim svijetom…
Sanjali vožda, kao svi Serbi, a dobili Mila kao svi čankolizi i milolizi, kao sve udvorice i vaške. Sanjali Vučinu dobili Vučića, neponovljivog psihopremijera čiji svaki radni dan liči na Hičkok-kadar, na stravu i užas, na jeremijadu i strahovladu. Taj zna da prijeti i oplakuje, prijeti onima koji plaču, oplakuje onoga koji prijeti, i sve tako ukrug u sumanutoj pink-vrtešci, tom strašnom oboljenju od kojeg je teško zagađeno slavno serbsko pleme…
Još da nije po neki gutljajčić utopije, ne bi nam bilo spasa, ne bismo ni ovoliko mogli i ne bi ko imao o ovom ovolikom ni ovolicno da kaže i promuca…
Ono ne mogu nam baš zabraniti snove, ali ni snovi nam nešto ne idu od ruke, jastuci nam se pretvorili, avaj, u nagazne mine, a jorgančići u strašnu moriju, pa sa strahom usnivamo, jer je grozomorna java, kakva je da je, mnogo podnošljivija od uzvrištalih košmara kakve sanjaju sva čeljad, a pogotovo Serbi, koji su od kada znaju za sebe osuđeni na trajanje ili nestanak-kako je kome milije. Elem, bolje je ostati bijedno budan, nego usniti strašno uspavan. Spomenimo se ovdje one lijepe krvoločne izreke tako svojstvene našem nježnom lirskom biću: Spava ko zaklan. Brrrrrr! Sačuvaj nas, Bože, takvoga sna.
Pa da nije pokadšto zalogajčić mile utopije, ne bismo ni znali kako ćemo se probuditi kad nas jednom onaj straobalni san savlada. Držimo se naše utopijice, pa ćemo se dogodine možda i vidjeti u Podgorici ili na Kosovu, jer o Jerusalimu ima ko da brine i bez nas, mada je nama briga jedino zanimanje, a mnozini i jedino imanje, kao onomad našim vladikama koji su pijuckali utopiju i zalivali je brigama. Zato smo valjda i dovde stigli, a bolje i dovde nego da nijesmo ni kretali, mada sigurno je: teško ćemo stići tamo gdje smo se odavno zaputili, sem ako se nijesmo zaputili sopstvenom kraju. Nego, bolje i doći do kraja, nego se ne pomjeriti od početka, kao što se još ne pomjeriše naša dukljanska braća koji takođe imaju svoje utopijice istina sa zlatnom podlogom, ovjerene u nekom lupeškom kabinetu. Okreni-obrni: utopija je utopija, sad sirova ili prepečena zavisi od sudbinskog udesa na ovom balkanskom urnebesju, u ovom junačkom gnijezdu nad ponorom, što je odvajkada bila Crna Gora i kakva više nije jer je utopija progutala utopiste i postala jedina stvarnost kojom smo nagrađeni i kažnjeni u isti mah…
Nego, od nečega se mora živjeti i nečim se mora propirivati ovaj plamičak što grije i otapa bljuzgavicu koja će nam još malo zatrpati nebo. Držimo se mi naših milih utopija, pa ćemo jamačno pregurati i ovu predstojeću zimu, i mnoge predstojeće koje će nam doći idući po tragovima prthodnica, jer naši utopistički tragovi će se još malčice razaznavati u prašini, snijegu i naravno- bljuzgavici.
Htjedoh reći, to što su podlovćenske strane zastranile ne mora da znači da ne treba pisati o Lovćenu i čitati onoga na Lovćenu i tako herojski-ljudski slagati varku na varku i ispijati čisti junački nektar čovječne utopije. I još zaustih: to što su pocrnjeli naši bijeli gradovi ne znači da treba crnilom obojiti naše bijele utopije koje, na koncu konca, raspolažu našim crno-bijelim životima.
Jer, da nije onog utopiste Njegoša, utopili bismo se i konačno u raznjegošenu kaljugu, strmopizdili bi se sa Jezerskog vrha pravo u jasle ispred onog vola kome je dato da svima natiče rogove i da po sebi i za sebe gradi rogati svijet.
Da nije, na koncu, onog trezvenjaka, utopiste Voltera, ostao bi nam samo krvavi Volterov bulevar u Parizu na kome su ubijajući nedužne pokušali da ubiju Voltera, kao što su onomad ubijali Jevreje pokušavajući da ubiju Boga.
Mile moje utopije, ne dam vas za sve blago ovoga polusvijeta! Ili to vi mene meni ne date?