Anatomija Fenomena

U kažnjeničkoj koloniji (2) – Čovjek rijetko kad proguta svoj posljednji zalogaj [Tema: Kafka]

mehanizam

Oficir je uvidio kako prijeti opasnost da se njegovo izlaganje o stroju odviše odgodi; stoga priđe istraživaču, uhvati ga pod ruku, pokaza rukom prema osuđeniku, koji je sada, kada je tako očito bio u središtu pažnje, stajao mirno — a i vojnik je, također, za svaki slučaj trgnuo lancem — i reče:

— Evo kako stoje stvari. Ja sam u kažnjeničkoj koloniji postavljen za suca, premda sam još mlad. Ja sam i prijašnjem zapovjedniku pomagao u svim krivičnim stvarima i bolje poznajem ovaj stroj od bilo kog ovdje. Osnovno načelo koje me vodi jest ovo: krivica uvijek mora biti nesumnjiva. Drugi sudovi ne mogu se vladati prema tome načelu jer odlučuju na temelju nekoliko mišljenja, a iznad njih postoji uvijek viši sud koji ih nadgleda. Ovdje nije tako, bolje rečeno, ovdje nije bilo tako pod prijašnjim zapovjednikom. Novi je, istina, već pokazao volju da se umiješa u moj sud, no dosad mi je polazilo za rukom da se obranim od njega, a tako će biti i ubuduće. Vi želite da vam se razjasni ovaj slučaj; sasvim je jednostavan, kao i svi ostali. Jedan mi je kapetan jutros podnio prijavu da je ovaj čovjek, koji mu je dodijeljen kao sluga i spava pred njegovim vratima, zaspao na dužnosti. Vidite, dužnost mu je da svaki put kad otkuca puni sat ustane i salutira pred kapetanovim vratima. Nije to teška dužnost, ali je prijeko potrebna, jer on je i stražar i sluga, i za obje te dužnosti mora uvijek biti spreman. Prošle je noći taj kapetan želio vidjeti da li ovaj čovjek obavlja svoju dužnost. Kad je sat otkucao dva, otvorio je vrata i pred njima je ležao ovaj čovjek i spavao. Kapetan je uzeo svoj jahački bič i udario ga po licu. Umjesto da ustane i moli za oproštenje, ovaj je čovjek uhvatio svoga gospodara za noge, počeo ga tresti i vikati: ≫Baci taj bič ili ću te živog pojesti.≪ To je dokaz. Kapetan je prije jednog sata došao k meni, ja sam zapisao njegovu izjavu i dopisao presudu. Zatim sam ovog čovjeka dao okovati u lance. Sve je to sasvim jednostavno. Da sam ga prvo ispitivao, stvari bi se zaplele nerazmrsivo. On bi govorio laži, a ako bi mi i pošlo za rukom da ih raskrinkam, on bi ih pokušao podržati novim lažima, i tako dalje. Ali sada ga imam ovdje i više ga ne puštam… Da li je sada sve jasno? Ali, mi samo gubimo vrijeme, izvršenje kazne trebalo je već početi, a ja još nisam završio objašnjavanje stroja.

Prisilio je istraživača da ponovo sjedne, zatim je prišao stroju i počeo:

— Kao što vidite, oblik ≫drljače≪ u skladu je s ljudskim oblikom; ovdje je ≫drljača≪ za torzo, ovdje su manje ≫drljače≪ za noge. Za glavu je određen samo ovaj mali šiljak. Da li vam je to sasvim jasno? — Ljubazno se nagnuo prema istraživaču, spreman i za najopširnija objašnjenja.

Namrštena pogleda, istraživač promotri ≫drljaču≪. Objašnjenje sudskog postupka nije ga zadovoljilo. Ipak, morao je samoga sebe podsjetiti da se nalazi u kažnjeničkoj koloniji, gdje su svakako potrebni posebni postupci, i da je vojničku disciplinu potrebno provoditi dokraja. Osim toga, nadu je polagao i u novog zapovjednika, koji je očigledno imao na umu da, premda postupno, uvede nove postupke koje oficirov ograničeni um nije mogao shvatiti. Ovakva razmišljanja potaknula su ga na sljedeće pitanje:

— Hoće li zapovjednik prisustvovati egzekuciji?

— Nije sasvim sigurno — odgovori oficir, osupnut ovim izravnim pitanjem, i njegov se prijateljski izraz lica zamrači.

— Upravo stoga moramo i požuriti. Štoviše, morat ću, koliko god mi je zbog toga žao, skratiti svoje izlaganje. Naravno, sutra, kada stroj bude ponovo očišćen… jedina mu je mana da se sav zaprlja… moći ću vam iznijeti sve važnije pojedinosti. Zasad, dakle, samo ono najhitnije. Kad čovjek leži ovdje, na ≫postelji≪, i ona počne vibrirati, ≫drljača≪ se spušta do njegova tijela. Sama se, automatski, regulira tako da igle jedva dodiruju kožu; kada prvi put dođe do kontakta, ova se čelična traka ukruti i sprečava dalje spuštanje. A tada započinje igra. Neupućeni gledalac neće opaziti nikakvu razliku između ove ili one kazne. ≫Drljača≪ na izgled radi uvijek jednako i ravnomjerno. Titrajući, ona ubada točke na koži, dok samo tijelo također poskakuje od vibracija ≫postelje≪. Da bi se svakom omogućilo da promatra cijeli tok izvršenja kazne, ≫drljača≪ je napravljena od stakla. Bilo je tehničkih teškoća da se u staklo učvrste igle, no nakon mnogih pokušaja uspjeli smo riješiti i taj problem. Vidite, za nas nikakav problem nije odviše težak. I sada svatko može vidjeti kroz staklo kako se upisuje napis na tijelu. Nećete li prići bliže i sami pogledati igle?

Istraživač polako ustade, priđe stroju i razgleda ≫drljaču≪.

— Vidite — reče oficir — postoje dvije vrsti igala, raspoređenih u mnogobrojnim uzorcima. Uz svaku dugačku iglu nalazi se jedna manja. Dugačke igle upisuju, dok ove kratke ubrizgavaju vodu koja spire krv, kako bi se ono što je napisano vidjelo jasno. Zatim se krv i voda skupljaju u ove male žljebove, da bi kroz veliki žljeb i odvodnu cijev završili u jami.

Oficir je istodobno prstom pokazivao točan put kojim krv i voda otječu do jame. Ne bi li sliku učinio što uvjerljivijom, pružio je ruke ispod kraja odvodne cijevi, kao da pokušava uhvatiti ono što će tuda poteći; kada je to učinio, istraživač krenu natraške, pipajući jednom rukom i pokušavajući pronaći stolicu. U taj čas, na svoje zaprepaštenje, zapazi da se i osuđenik odazvao oficirovu pozivu da promotri ≫drljaču≪, i da je cijelo vrijeme bio tik iza njega. Povukao je naprijed i pospanog vojnika s lancem i sada je i on stajao nagnut nad staklom. Moglo se vidjeti kako njegove nesigurne oči pokušavaju zapaziti ono što su dva čovjeka promatrala, ali, kako nije razumio maloprijašnja tumačenja, nije mogao uhvatiti ni glavu ni rep svega toga. Naginjao se ovamo-onamo, uvijek iznova očima prelijećući po staklu. Istraživač ga htjede otjerati natrag, jer to što je činio bilo je, po svoj prilici, kažnjivo. No oficir je jednom rukom čvrsto zadržao istraživačev pokušaj a drugom je, pak, dohvatio grudu zemlje i bacio je na vojnika. Ovaj s trzajem otvori oči, ugleda što se osuđenik usudio učiniti, pusti da mu puška padne u prašinu, ukopa se petama u tlo i snažno povuče zatvorenika natrag, tako da ovaj istog časa zatetura i pade, previjajući se i zvekećući lancima po tlu, dok je vojnik stajao iznad njega i gledao ga s visine.

— Postavi ga na noge! — poviče oficir, jer je opazio da osuđenik odviše privlači istraživačevu pažnju. Zapravo, istraživač je sasvim okrenuo leda ≫drljači≪, i bilo mu je stalo samo do toga da ustanovi što se događa s osuđenikom. Oficir po novo poviče:

— Postupaj s njim pažljivo! — Optrčao je oko aparata, sam dohvatio osuđenika ispod pazuha te ga, dok su mu se noge nekoliko puta okliznule, uz pomoć vojnika ipak postavio na noge.

— Sada već sve znam — reče istraživač, kada se oficir opet vratio.

— Sve osim najvažnije stvari — odgovori ovaj, uhvativši posjetioca za mišicu i pokazujući uvis. — Tamo u ≫crtalu≪ su kotačići koji kontroliraju kretanje ≫drljače≪, a njihovo kretanje regulirano je po crtežu na kojem je napisana osuda.  Ja se još koristim crtežima koje je vlastoručno izradio prijašnji zapovjednik. Evo ih ovdje… — izvuče nekoliko listova iz kožnate lisnice —…no žao mi je što vam ih ne mogu dati u ruke, oni su najdragocjenije od svega što imam. Samo sjednite i ja ću ih držati ispred vas, kako biste sve dobro vidjeli.

Rastvori i pokaza prvi list papira. Istraživač bi rado rekao nešto pohvalno, no sve što je mogao vidjeti bio je labirint crta koje su se bezbroj puta presijecale, i koje su tako gusto prekrivale papir da su se bijeli prostori između njih jedva vidjeli.

— Čitajte — reče oficir.

— Ne mogu — odgovori istraživač.

— Ipak, dovoljno je jasno — reče oficir.

— Vrlo je umjetnički — istraživač će, izbjegavajući — ali ne umijem to odgonetnuti.

— Da — reče oficir smijući se, a zatim ponovo spremi papir — nije to kaligrafija za školsku djecu. Treba to pažljivo proučavati. Sasvim sam siguran da biste na kraju i vi razumjeli što piše. Naravno, jasno je da to ne smije biti obično pismo; ta nije predviđeno da ubije odmah, već tek nakon prosječno dvanaest sati; točka obrata proračunata je za šesti sat. Dakle, mnogobrojni ukrasi moraju ukrašavati ono što stvarno piše: sam napis opisuje tijelo samo u uskom pojasu, dok je sav ostali dio tijela određen za ukrase. Možete li sada dostojno cijeniti rad ≫drljače≪ i cijelog stroja? Samo gledajte! — Hitro se pope uz ljestve, okrenu jedan od kotača i viknu dolje: — Pazite, odmaknite se malo u stranu! — a zatim se cio stroj pokrenu.

Da onaj kotač nije strašno škripao, sve bi bilo divno. Kao da ga je iznenadio taj uznemirujući kotač, oficir mu zaprijeti pesnicom, a potom, ispričavajući se istraživaču, raširi ruke i hitro se spusti niz ljestve da bi odozdo promatrao rad stroja. I dalje nešto nije bilo kako treba i to je, čini se, samo on opažao; ponovo se popeo, nekoliko je trenutaka objema rukama nešto popravljao u unutrašnjosti ≫crtala≪.

Zatim je, kako bi što prije sišao, umjesto da se spusti po ljestvama, kliznuo niz motku te iz sve snage, da bi nadjačao buku stroja, viknuo istraživaču u uho:

— Shvaćate li što se događa? ≫Drljača≪ počinje pisati; kad završi prve crte pisma na čovjekovim leđima, pamučna se vrpca počinje namatati i polagano okretati tijelo na drugu stranu, kako bi se ≫drljači≪ dalo slobodnog mjesta za pisanje. U međuvremenu, od pisanja izranjavana mjesta oslonjena su na pamučnu vrpcu, koja sprečava krvarenje i tako priređuje kožu za novo, dublje ispisivanje pisma. Kada dođe vrijeme za to, ovi zupci na rubu ≫drljače≪, dok se tijelo sad okreće na drugu stranu, skidaju pamuk s rana, bacaju ga u jamu, i evo novog posla za ≫drljaču≪. I tako se dvanaest sati nastavlja sve dublje i dublje ispisivanje. Prvih šest sati čovjek živi gotovo kao i ranije, i jedino trpi bolove. Nakon dva sata uklanja se pustina, jer čovjek više nema snage da viče. Ovdje, u ovu, strujom grijanu pliticu ispred uzglavlja ≫postelje≪, stavlja se malo vruće rižine kaše, i čovjek je, ako želi, može uzeti onoliko koliko može dohvatiti jezikom. Nitko nije nikada propustio tu priliku. Bar koliko se ja sjećam, a pamćenje mi je prilično dobro. Tek oko šestog sata čovjek izgubi volju za jelom. Tada obično kleknem ovdje i promatram što se događa. Čovjek rijetko kad proguta svoj posljednji zalogaj, samo ga prevrće po ustima a zatim ispljune u jamu. Upravo u tome trenu moram hitro odskočiti inače bi mi taj ispljuvak doletio ravno u lice. Ali, kako li šestog sata čovjek utihne! I najvećoj budali tada sve postaje jasno. Sve počinje tu negdje, oko očiju. Odatle se širi. To je trenutak kad gotovo i sam zaželiš leći pod ≫drljaču≪. Ne događa se ništa osim što čovjek počinje shvaćati što je napisano, i napući usne kao da sluga. Sami ste vidjeli da očima nije lako otkriti ono što je napisano; ali naš čovjek to otkriva osjećajući svoje rane. Da budemo jasni, nije to lak posao: treba mu još šest sati da ga obavi. Do tog vremena ≫drljača≪ ga je već sasvim izranjavila, te ga zatim nabode na šiljke i baci u jamu, gdje padne na krv, vodu i komade pamuka. Tada je presuda izvršena i mi ga, vojnik i ja, zatim zakopamo.

Istraživač se uhom nagnuo bliže oficiru te je, s rukama u džepovima, promatrao stroj u radu. Osuđenik je također gledao, no on očito ništa od svega toga nije shvatio. Nagnuo se naprijed i pogledom pratio drhtave igle, kad mu vojnik, na Oficirov znak, nožem odostrag prereze košulju i hlače, koje odmah spadoše. Osuđenik pokuša uhvatiti odjeću i pokriti svoju golotinju, no vojnik ga podiže uvis i trzajem skine i posljednje krpe s njega. Oficir zaustavi stroj, i u iznenadnoj tišini, osuđenik bijaše postavljen ispod ≫drljače≪. Lanci su bili skinuti i na njihovo mjesto postavljeno remenje; u prvi trenutak kao da je to osuđeniku bilo svojevrsno olakšanje. Sada se ≫drljača≪ namjesti malo niže, jer je osuđenik bio prilično mršav. Kada su ga vršci igala dodirnuli prvi put, snažan drhtaj zatresao mu je tijelo; dok je vojnik bio zaposlen vezivanjem njegove desne ruke, lijevu je naslijepo pružio na drugu stranu, prema istraživaču. Oficir je, sa strane bez prestanka promatrao istraživača, kao da na njegovu licu pokušava pronaći dojam što ga na njemu ostavlja izvršenje smrtne kazne, koje mu je on objasnio bar okvirno.

Remen određen za ručni zglavak odjednom je puknuo; bit će da ga je vojnik potegnuo odviše snažno. Trebalo je da mu oficir pomogne; vojnik podiže otkinuti dio i pokaže ga. Oficir pođe prema njemu, govoreći, lica okrenuta istraživaču:

— Ovo je vrlo složen stroj, tako da se s vremena na vrijeme nešto mora slomiti ili pokvariti. No zbog toga naš opći sud ne smije doći u pitanje. Kvar ćemo lako popraviti; upotrijebit ćemo lanac; naravno, to će unekoliko nauditi nježnim vibracijama desne ruke. — I dok je pričvršćivao lanac, doda: — Sredstva za održavanje ovog stroja sada su vrlo smanjena. Pod prijašnjim zapovjednikom mogao sam slobodno raspolagati određenom sumom novca, namijenjenom samo za ovu svrhu. Postojalo je i skladište u kojem smo imali rezervne dijelove svih vrsta. Priznajem da sam time gotovo rasipnički raspolagao, mislim ranije, ne sada, kao što to tvrdi novi zapovjednik, koji sve uzima kao ispriku za pobijanje prijašnjeg stanja. Sada on sam upravlja blagajnom za održavanje stroja, pa ako pošaljem po novi remen, oni će tražiti ovaj pretrgani kao dokaz; novi će pak stići tek za deset dana, bit će napravljen od lošeg materijala i neće biti od naročite koristi. A kako da ja radim s ovim strojem bez jednog remena, o tome nitko ne brine.

Franc Kafka

Nastaviće se

Preveo: Zoran Milović

Ostavite komentar: