Ukoliko se želi, može da se ustanovi manjak tjelesnosti; ali riječ je o zaokruženosti, vjerovatno dugogodišnjoj pozabavljenosti predmetom. Onaj, o kom sada govorim, dugo je, na primjer, posmatrao ove koliko svakidašnje toliko neobične plodove; udubljivao se u njihov prizor, kožu kojom su bili čvrsto zategnuti, u čudnu spokojnost njihovih bića, njihov razdragani, blistavi, dobroćudni izgled. „Zar nije gotovo tragično”, mora da je govorio sebi, „što mogu da ne budu svjesni svoje korisnosti i ljepote?” On bi volio da im saopšti, ulije, da im prenese svoju sposobnost mišljenja, jer ih je žalio zbog njihove nesposobnosti da stvore predstave o sebi. Hoću reći da sam ubijeđen da ih je žalio, a onda ponovo saosjećao sa samim sobom, i da zadugo nije znao pravi razlog tome. I ovaj stolnjak ima svoju osobenu dušu, želio je da uobražava, i svaka takva želja bi se za tren oka ispunila. Blijed, bijel, zagonetno čist ležao je tu: on mu prilazi, gužva ga. Kako samo tkanina dopušta da bude dotaknuta, tačno kao po želji onog koji poseže za njom! Može se desiti da joj se on obraća riječju: „Oživi!” Pri svemu tome ne smije se zaboraviti da je imao vremena potrebnog za čudnovate oglede, vježbe, vragolasta ispitivanja, provjere. Imao je sreću što je imao ženu kojoj je mogao da prepusti, s najvećim spokojstvom, svakodnevne brige, održavanje kuće itd. Prema njoj se izgleda ophodio kao prema velikom, lijepom cvijetu koji nikad nije otvorio svoje latice, čašicu, da bi ispoljio nezadovoljstvo. Ah, ovaj cvijet, čuvao je za sebe, sve što mu na njemu nije prijalo; bila je ona, kažem sebi, jedno pravo čudo pribranosti; podnoseći nastranosti i nepokolebljivosti svog muža, ličila je na anđela. Posljednje su za nju bile začarani dvorac, koji mu je prepustila, odobrila, u koji ni s najmanjim nagovještajem nije zalazila, koji je nipodaštavala, ali uz to i poštovala. U tom pogledu je željela reći: to su stvari koje me se ne tiču. Nesumnjivo je zbog toga, jer se nikad nije obazirala na „djetinjarije” svog životnog saputnika, kako bi joj se ponekad činili njegovi napori, posjedovala humanost, takoreći takt. Satima i danima on je stremio tome da samorazumljivo učini nerazumljivim, da za ono lako pojmljivo pronađe osnov neobjašnjivosti. S vremenom je dobio vrebajuće oči od toliko preciznog tumaranja oko obrisa, koji su za njega postali granice nečeg misterioznog. Tokom cijelog svog mirnog života vodio je nečujnu i, čovjek bi bio u iskušenju reći, plemenitu borbu da napravi planinovitost – tako bi možda mogao da glasi perifrastički izraz – okvira. Smisao je u tome što, na primjer, jedan predio zahvaljujući planini postaje veći i bogatiji. Njegova žena je očigledno često pokušavala da ga pokrene, izvuče iz čemera ove gotovo izvjesno besmislene borbe, da nekud otputuju, da ne istrajava na jednom te istom, da ne ogrezne u tu jednoličnost. On bi odgovorio: „Veoma rado! Smijem li te zamoliti da mi odmah spakuješ neophodno?” Ona bi to uradila, ali on ne bi otputovao, ostajao bi, to jest, putovao, iznova kružio oko rubova tijela koja je precrtavao, likovno ponovo uspostavljao, a ona bi ono što je s najvećom pažnjom spakovala, s istom uzdržanošću i blago zamišljeno ponovo vadila iz kofera ili košare, i sve što je ovaj sanjar uvijek iznova podmlađivao ostajalo bi po starom. Ne smijemo smetnuti s uma tu neobičnu stvar da je svoju ženu posmatrao kao da je bila voće na stolnjaku. Za njega su obrisi, konture njegove žene bile ono najjednostavnije, dakle ipak ono komplikovano, baš kao što je to bilo kod cvijeća, čaša, tanjira, noževa, viljuški, stolnjaka, voća i šoljica i ibrika za kafu. Komad maslaca bio je za njega jednako značajan kao blaga isturenost koju je opazio na odeždi svoje žene. Ovdje sam svjestan svog nepotpunog izražavanja, ali želio bih da mislim da ipak mogu da budem shvaćen, štaviše bolje i dublje, zbog ovakve nespremnosti, gdje trepere svjetlosni efekti, iako u načelu, razumije se, osporavam svaku kolebljivost. On je i dalje bio ona vrsta ateljejske prirode koja se sa stajališta porodice ili otadžbine mogla pobijati. Gotovo da se može povjerovati da je bio „Azijat”. Zar nije Azija zavičaj umjetnosti, duhovnosti, najvećeg zamislivog luksuza? Smatrati ga za čovjeka koji nije bio ješan vjerovatno bi bila greška. Voće je jeo isto tako rado kao što ga je proučavao; šunku je smatrao ukusnom kao što je formu i boju smatrao „čarobnima”, a pojavu „fenomenalnom”. Kada je pio vino, divio se činjenici ugode u ustima, čija se karakterističnost doista ne smije preuveličavati. On je i vino, uostalom, prenosio u područje likovnog. Prizivao je cvijeće na papiru, tako da su svim svojim biljnim povijanjima na njemu treptali, likovali, smijali se; činilo mu se da je izražavao tijelo cvijeća, duh tajnovitog u nerazumljivosti posebno stečenog. Sve što je dohvatio spojilo se, i ako vjerujemo da smijemo da govorimo o njegovoj muzikalnosti, onda ona izvire iz punoće njegovog zapažanja, i toga što je od svakog predmeta tražio saglasnost da mu objelodani suštinu, a ponajviše iz toga što je i veliko i malo smjestio u isti „hram”. Ono što je promatrao postalo bi značajno, a ono što je uobličio gledalo ga je kao da je bilo srećno, a tako i nas danas gleda. S pravom se može utvrditi da je on najopsežnije iskoristio, graničeći se s neumornošću, gipkost i poslušnost svojih ruku.
Robert Valzer
1926.
(Sa nemačkog preveo Milovan Novaković)
