Anatomija Fenomena

Mogla bi mi se povjeriti svaka mlada djevojka — tako sam razborit čovjek [Tema: Kjerkegor]

t-romance.jpg

Dnevnik zavodnika (8)

Moje traganje bilo je brzo nagrađeno. Ona posjećuje kuću komercijalnog savjetnika Baxtera. Nisam tamo sreo samo nju, već i čovjeka, koji mi je u tom trenutku bio veoma poželjan. Edward, domaćinov sin, zaljubljen je u nju preko ušiju; to se vidi na prvi pogled. Zgodan čovjek, radi u uredu svoga oca, prijatan, malo stidljiv — to joj se može samo sviđati.

On, jadnik, ne zna, što da započne sa svojom ljubavlju.

Kad dozna, da će ona doći uveče, odjene se u svečano odijelo te, na koncu, među ostalim gostima, koji su, naravno, u svojoj svakodnevnoj odjeći, predstavlja smiješnu figuru. Njegova bojažljivost je skoro nevjerojatna. Kad bi to bila maska, morao bih strepiti pred njim. Nije to malo umijeće znati svoju bojažljivost koristiti kao oružje, time se uvijek postiže uspjeh.

Koliko sam puta neku malu djevojčicu predobio time, što sam izigravao strašljivka. Mogu djevojke, koliko god žele, strogo suditi o plašljivim muškarcima, one ipak osjećaju za njih slabost. Stidljivost u najmanju ruku laska taštini, koja želi da uživa u svojoj nadmoćnosti.

To malo zadovoljstvo može se drage volje pokloniti djevojkama.

No ako smo ih jednom uljuljkali u sigurnost, onda se u jednom slučaju načini proba i pokaže im se, da se sasvim dobro snalazimo u situaciji u kojoj bismo, prema njihovu očekivanju, morali od zbunjenosti propasti u zemlju. Dakako, bojažljivi muškarac nije pravi muškarac, ali bojažljivost je ono sredstvo, koje neutralizira odnose među spolovima. Primijete li djevojke, da smo samo nosili masku, tada će se osjećati postiđenima i zamijetit će, crveneći se, da su pošle daleko preko dozvoljenoga. Čini im se, kao da su nekog momka držale suviše dugo dječakom.

7.

Mi smo, dakle, prijatelji, Edward i ja, to je prijateljstvo istinsko, na koje se, iza lijepih dana stare Grčke, jedva može naići. Začas smo postali prisni, dovoljno je bilo da malo porazgovorim o Cordeliji, i već mi je priznao svoju tajnu — kako ništa ne krijemo jedan od drugoga, to je pridodao i to. Već dugo čezne za njom, jadnik. On se radi nje dotjeruje, on je prati kući; jedva da izmijene riječi, promatraju zvijezde, zatim pozvoni na vrata i ona se oprašta; očajan je, ali se nada, da će idući put biti bolje. Dakako, da se ne bi usudio posjetiti njenu kuću, iako bi to za nj bilo lako.

Ta djetinjarija, koliko je god komična, ima neku izvjesnu draž. Iako sam prošao sve putove erotike, nisam nikada na sebi zamijetio tu plašljivu strepnju zaljubljenosti, nikada nisam izgubio prisustvo duha; poznajem, doduše, neko slično stanje, ali se u njemu osjećam samo jačim.

Netko bi, naravno, mogao prigovoriti, da nisam još nikad istinski ljubio. Možda. Zasad sam Edwardu držao prodiku. Sutra mora učiniti jedan korak naprijed; mora da se pojavi kod nje i da je lično pozove na iduće društveno veče. Zamolio me, da ga pratim (naravno da sam ga ja naveo na tu nesretnu ideju), te sam na to pristao. To je sada za nj dokaz mojeg prijateljstva.

Ja, za svoj račun, nisam sebi mogao poželjeti bolju priliku; upast ću kao medvjed u kuću. Ako bi nešto posumnjala, ponašat ću se tako, da uopće neće znati, što da misli o meni. Prije nisam imao običaj, da se pripravim na neki razgovor; ali sada je to nužno, jer moram zabaviti tetku. Imam časni zadatak, da se pobrinem za staru gospođu i da svratim njenu pozornost sa zaljubljenog Edwarda. Tetka je prije živjela na selu i ima slabost za poljoprivredu. Zahvaljujući, dakle, njenom dalekosežnom iskustvu na tom području i ja ću se s time upoznati.

Kod tetke sam postigao dobar uspjeh. Ja sam ozbiljan, zreo čovjek, s kojim se može voditi ozbiljan razgovor — nisam jedan od onih pomodnih gizdelina.

No kod Cordelije sam, naoko, loše prošao. Ona je svakako odviše čedna, a da bi očekivala, da će joj svaki muškarac iskazati svoje divljenje, ali moje ponašanje smatra groznim.

Kada tako sjedim u prijatnoj sobi i nju promatram (ona ozaruje sve, što s njom dolazi u dodir, i dobro i zlo, nekim blaženim svijetlom); tada me zahvaća neka nestrpljivost, neka želja da jurnem iz svoga skrovišta (jer, premda ovdje službeno sjedim na kanapeu, u stvari vrebam u zasjedi kao iz neke spilje) — ukratko, htio bih zgrabiti njenu ruku, privući je k sebi i skriti je u sebi, da mi je nitko ne bi mogao oteti. Dok mi pruža ruku kod opraštanja, kada je Edvvard i ja uveče napuštamo, i dok tu ruku držim u svojoj, jedva se mogu odlučiti da ptičicu opet ispustim. No strpljivosti! Quod antea fuit impetus, nunc ratio est — što se nekad postiglo prepadom, postiže se sada razboritošću.

Mora biti mnogo uže zahvaćena u zamku, i tek tada ću pustiti ljubav, da se iznenada sruči na nju. Draž tog velikog trenutka ne smije umanjiti nikakva lakomost, nikakvo besmisleno prerano prisvajanje. Bit ćeš mi zahvalna za to, Cordelia. Time što produbljujem suprotnosti, prenapinjem luk ljubavi, da bi je što dublje ranio. Kao strijelac napinjem tetivu, i opet je otpuštam, te prisluškujem njeno zujanje, ali još ne gađam ni ne umećem strijelu.

Kada se određeni manji skup ljudi sastaje češće u istoj prostoriji, stvara se nehotično neka tradicija u rasporedu mjesta; svaki ima mjesto, koje mu pripada, čitavo društvo dobija izvjesni stalni oblik, koji čovjek sebi može predočiti u svakom času.

Tako je i u kući Wahl. Uveče, poslije čaja, zauzima tetka, koja je dotada imala svoje mjesto na sofi, svoje mjesto kraj stolića za šivanje, Cordelia ostaje s Edwardom kod stolića za čaj, a ja slijedim tetku. Edward čini sve jako tajanstveno, uvijek se čini kao da šapuće, no zapravo nikad ni ne izusti ništa. No ja govorim o svemu i svačemu. Pretresamo cijene na tržnici, kalkuliramo koliko je mlijeka potrebno da bi se dobila jedna funta dobrog maslaca, i naširoko raspravljamo o skidanju vrhnja i o bućkanju maslaca.

Nitko ne sumnja, da su to sve stvari, koje mlada djevojka može bez štete slušati, naprotiv, one su čak temelj obrazovanja duha i srca. Pri tom okrećem leđa čajnom stoliću, Edwardovim i Cordelijinim sanjarijama i čamim s tetkom. Kako je ipak priroda divna!

A zar maslac nije čudesan proizvod prirode i umijeća.

Tako se brinem, da tetka ne čuje ni slovca, koja izmjenjuju Cordelia i Edward (ukoliko bi oboma, naime, ipak palo na pamet da prozbore). To sam Edwardu obećao, a ja sam čovjek, koji drži svoje obećanje. No ja mogu, naravno, čuti svaku riječ, i ništa mi ne može izmaći. To je za mene od velike vrijednosti, jer tko može znati, što čovjek može učiniti u svojem očajanju?

Upravo oprezni i bojažljivi katkada stavljaju na kocku najneočekivanije. I premda se uopće ne bavim sa to dvoje, Cordelia ipak primjećuje, da stojim između nje i Edwarda i da se ne dam istjerati sa tog mjesta.

Tako smo mi neko čudnovato društvance oko čajnog stola. Često se sjetim Mefista, Grete i gospođe Marte. Edward, dakako, nije nikakav Faust a još manje neki Mefisto (kad bih ja htio preuzeti ulogu Fausta). No ni ja nisam Mefisto, bar ne u Edwardovim očima. Za njega sam dobar duh njegove ljubavi; s tim se slažem; što se toga tiče on može biti miran, da nitko brižljivije od mene ne nadzire njegove osjećaje.

I zar ne držim tetku upravo majstorski daleko od njega? Ona će prvom zgodom pred našim očima direktno nestati u poljoprivredi; tada ćemo posjetiti kuhinju i podrum, čak i tavan, ja ću kod kokoški, pataka i gusaka ostavljati svoje posjetnice. Cordelia se zbog toga ljuti, nije joj jasno, što sve to treba da znači.

Zagonetka sam, koja je ne draži, već samo smeta. Osjeća, da joj tetka djeluje komično, ali zaista stara gospođa nije zaslužila, da bude ismijavana. Povrh svega, igram svoju ulogu tako dobro, da me ne može omraziti kod tetke. Katkada tjeram šegu dotle, da Cordelia jedva može da zadrži smiješak. Ja, međutim, izbjegavam svako saglašavanje u tom pogledu s njome; i predobro znam, da bih slabo prošao, kad bih se rugao tetki. Tako ostajem smrtno ozbiljan, dok se ona mora smješkati. Ova je etuda poučava u prvu herezu — smiješku ironije. Dakako, da me ta poruga ne pogađa manje od tetke, budući da nije uvjerena, da glumim.

Možda smatra mogućim, da sam čovjek ostario prije vremena ili tako nešto. Konačno se smijulji nad tetkom, i krivo joj je radi toga smijuljenja; a ja se obraćam njoj i ukočeno joj zurim u oči, a da ni načas ne puštam iz ruke nit razgovora, koji vodim sa tetkom sa smrtnom ozbiljnošću u licu. Tada mora da se nasmije nada mnom i radi čitave situacije.

Naš odnos ne počiva, dakle, na nekoj saglasnosti, nego na intrigantskoj igri nerazumijevanja. Moja veza prema njoj nije, dakle, nikakva veza — to je čisto duhovna veza, dakle upravo nikakav odnos prema mladoj djevojci.

Moja se metoda pokazuje izvrsnom. Izazvao bih sumnju, kada bih nastupao kao kavalir i samo bih sebi dizao prepreke na svom putu. No ja sam iznad svake takve sumnje. Mogla bi mi se povjeriti svaka mlada djevojka — tako sam razborit čovjek. Jedina greška toga sistema je u tome, što djeluje vrlo polagano. No to može biti samo prednost, ako predmet naših nastojanja obećava najviše.

Kako pomlađuje sve snage pogled na mladu djevojku.

Svježi jutarnji zrak, morski vjetar, miris i dah vina — sve to nije ništa prema tome. Skoro će doći dotle, da ću joj se gaditi. Moja uloga starog momka, moje mudrijaško čavrljanje o probitačnosti prijatnog života i dobrog hranjenja, kako je zgodno imati valjanog slugu i prijatelja, koji je dobar planinar…

Ako bi mi ikad uspjelo odvratiti tetku od njena pričanja o kokošinjcu, nastojat ću pronaći neku temu, koja će ironiju tjerati dalje. Svakako, da se nekog matorog momka može smatrati smiješnim, vrijednim sažaljenja, ali mlad čovjek, koji nije još ostao sasvim bez duha, a izigrava matorog momka, izaziva negodovanje kod neke djevojke. On bez ikakva ustručavanja negira ljepotu i poeziju vječne ženskosti.

Seren Kjerkegor

Nastaviće se

Ostavite komentar: