Loša je navika u plemića našeg vremena i pravi je znak mekušnosti da uzimaju oružje samo u slučaju krajnje nužde, a da ga ostavljaju čim se pojavi i sam privid da opasnosti više nema1. U tome je bio izvor mnogih neprilika. Kad je trebalo napasti, svi su vičući trčali svom oružju i jedni su još pričvršćivali oklop dok su njihovi drugovi već bili natjerani u bijeg. Naši su očevi davali svoj šljem, koplje i željezne rukavice da im se nose, a od ostale se opreme nisu odvajali dok je god samo mirisalo na borbu. Danas su naše čete posve usporene i neuredne zbog zbrke oko opreme i svih onih momaka koji se zbog oružja što ga nose ne mogu odvojiti od gospodara.
Govoreći o našima, Tit Livije kaže: “Intoleran tissima laboris corpora vix arma humeris gerebant”2.
Mnogo je naroda koji još idu, a i nekada su išli u rat, a da nisu imali oklopa; ili su pak tijelo pokrivali na smiješno slab način, Tegmina queis capitum raptus de subere cortex3.
A Aleksandar, najneustrašiviji vojskovođa o kojemu je svijet čuo, rijetko je nosio šljem i oklop4, a oni među nama koji takvu opremu preziru nisu stoga ništa lošiji. Ako nekada pokoji i nastrada zato što nije imao oklopa, broj takovih je mnogo manji nego broj onih koji su poginuli zbog preterećenosti oružjem, pritisnuti njegovom težinom ili nagnječeni i slomljeni na neki drugi način. Jer doista se čini, kad se pogleda težina i debljina našeg oklopa, da se mi nastojimo samo braniti i zato smo više opterećeni nego zaštićeni5. Moramo se teško mučiti podnošenjem bremena, onako sputani i otežani u hodu, kao da se samo borimo zveketom svojeg oružja i kao da moramo više braniti oružje nego što oružje brani nas. Tacit lijepo opisuje6 ratnike naših starih Gala, koji su bili tako oboružani da su se mogli održati na nogama, ali nisu mogli zadati udarac ni sami biti ranjeni, niti se podignuti kad su bili oboreni7.
A Lukul8, vidjevši medske ratnike koji su bili u prvim bojnim redovima u vojsci Tigranovoj, a bili su teško i nezgodno oboružani i kao zatvoreni u željeznom kavezu, odatle zaključi da njih mora najprije potući i zato je počeo napad na njih i time došao do pobjede9.
A u naše vrijeme, kad su se naši mušketiri dobro iskazali, vjerujem da će se izmisliti način kako da nas se nekako zidom zaštiti i tako od njih obrani i da ćemo ići u rat zatvoreni u nekakove utvrde kao što su bile one što su ih u stara vremena nosili slonovi.
Taj je stari način ratovanja veoma daleko od onoga što ga je provodio mladi Scipion10, koji je oštro pokudio svoje vojnike zato što su posijali pod vodom takozvane ježeve11 ili kljuse na onim mjestima u jarcima oko utvrda gdje su branitelji opsjednutoga grada mogli izlaziti i napadati ga; govorio je da onaj koji napada mora misliti na to što će poduzeti, a ne čega će se bojati, a osim toga i s pravom se bojao da će to uspavati budnost i oprez njegovih vojnika.
On je bio taj koji je odgovorio mladiću koji mu se hvalio svojim krasnim štitom: “Jest, sinko, doista je krasan, ali rimski se vojnik mora mnogo više uzdati u svoju desnicu nego u ljevicu.”
Međutim, samo dugotrajnim privikavanjem možemo postići da nam težina našeg oružja ne bude nepodnošljiva:
L’usbergo in dosso aveano, e l’elmo in testa,
Dui di quelli guerrier, de i quali io canto,
Ne notte o di dopo ch’entraro in questa
Stanza, gli haveano mai messi di canto.
Che facile a portar come la vesta
Era lor, perche in uso l’avean tanto12.
Car se Karakala kretao po zemljama i onako je pod svim tim oružjem vodio svoje vojske.13
Vojnici rimskog pješaštva nosili su ne samo kacigu, mač i štit (jer su, u pogledu nošenja oružja, kako kaže Ciceron14, bili toliko priviknuti imati ga na sebi, da sve oružje nije sputavalo ni njih ni ruke im ni noge: “arma enim membra militis esse dicunt”15), nego ponekad i hranu potrebnu za petnaest dana, a i pokoji snop kolaca za građenje zaštite: sve u svemu i do šezdeset libri težine. A Marijevi su tako otežani vojnici16 morali prevaliti pet milja u pet sati, a katkada i šest ako bi morali požuriti. Njihova je vojnička stega bila mnogo stroža od naše, ali im je i učinak bio posve drugačiji. Evo jedne crtice koja izvrsno pristaje ovome o čemu govorimo: priča se, naime, da su nekog spartanskog vojnika za vrijeme ratnog pohoda vidjeli pod nadstrešnicom neke kuće, a oni su bili toliko očvrsnuli u neprestanim teškoćama da je bila sramota vidjeti ih pod krovom, a ne pod vedrim nebom, bez obzira na to kakvo je vrijeme vladalo. Mladi je Scipion17, raspoređujući svoje čete u Hispaniji, zapovjedio vojnicima da jedu samo s nogu i to uvijek sirovu hranu. Da se takvo što dogodi nama, ne bismo s našim vojnicima daleko dotjerali. Pa i sam Marcelin18, vojnik ogrezao u rimskim ratovima, vrlo oštroumno zapaža način kako su Parti bili opremljeni i oboružani i u tome je to vjerodostojniji, jer je to bilo posve različito od onoga što su imali Rimljani19. “Imađahu oni oružje pripravljeno poput malih pera, koje im ni u čemu nije smetalo tijelu u pokretu; to je perje istodobno bilo tako tvrdo da su se naše strelice odbijale od njega kad bi ga pogodile” (to su one ljuske kojima su se naši preci bili dobro naučili služiti). Na drugom jednom mjestu kaže: “Konji im bijahu čvrsti i snažni, prekriveni jakom kožom, dok su oni sami bili oklopljeni od glave do pete jakim željeznim listićima tako vješto sklopljenim da su se na mjestima zglobova ugibali i davali slobodu pokretima. Bilo bi se reklo da su to željezni ljudi, jer su im pokrivala na glavi bila priljubljena i toliko su prirodno predstavljala prirodan oblik lica da im nisi mogao drugačije zadati udarac nego kroz male okrugle rupice koje su bile ostavljene za oči, da prime malo svjetla, ili kroz one procjepe na mjestu nosnica, kroz koje su dosta teško disali.”
Flexilis inductis animatur lamina membris,
Horribilis visu; credas simulacra moveri
Ferrea, cognatoque viros spirare metallo.
Par vestitus equi: ferrata fronte minantur,
Ferratosque movent, securi vulneris, armos20.
Takav bi opis u mnogome nalikovao opremi francuskog ratnika sa svom njegovom ormom21.
Plutarh kaže22 da je Demetrije za sebe i za svog prvog ratnog doglavnika koji je bio uz njega dao napraviti potpunu opremu koja je težila stotinu i dvadeset libri, dok u to vrijeme obična oprema nije prelazila šezdeset libri težine.
Mišel de Montenj
* * * * *
1 Nakon pronalaska mušketa težina oklopa se utrostručila i postala teško podnosivom: kaciga i oklop do pola ruke u vojvode de Guisea težili su 32 kilograma. Zato su plemići skidali sa sebe opremu čim su to mogli.
2 “Nikako ne podnoseći umor, na jedvite su jade nosili oružje na ramenima.” Tit Livije, XXVII, xlviii.
3 “Glave pokrivaju korom od plutova zguljenom drva.” Vergilije, Eneida, VII, 742 (u prepjevu T. Maretića).
4 Kvint Kurcije, Povijest Aleksandra Velikog Macedonskog, IX, vi i IV, xiii.
5 Antiteza je iz Tita Livija, i to iz mjesta gdje govori o bici kod Trasimena (Trazumena): onerati magis iis quam tecti (XXII, v).
6 Ovdje se Montaigne sjeća mjesta iz Anala, III, xliii i xlvi.
7 “Neprobojni spram udaraca, ali nepodobni da ih sami zadaju.” Tacit, III, xliii (u prijevodu Jakova Kostovića).
8 Lucius Licinius Lucullus (II. – I. st. pr. Kr.), rimski političar i vojskovođa u ratu protiv Mitridata VI. Na grčkome napisao povijest savezničkog rata ([Istor?a toÍ MarsikoÍ pol=mon).
9 Prema Plutarhu, Život Lukulov, XIII.
10 Prema Plutarhovim Izrekama kraljeva i vojskovođa, gdje isto tako nalazimo i Scipionov odgovor, koji se ovdje niže donosi.
11 U originalu chausse-trapes.
12 “Dva ratnika, o kojima pjevam, imali su oklop na plećima i šljem na glavi i od onog časa kad su ušli u taj zamak nikad ih ni noću ni danju nisu skidali, jer su ih lako kao košulju nosili, toliko su se bili na to privikli.”
L. Ariosto, Bijesni Orlando, XII, 30.
13 Navod je preuzet iz skraćenog Života Karakalina od Diona Kasija, što ga je priredio Ivan VIII. Ksifilin (oko 1010-1075), patrijarh konstantinopolski.
14 Ciceron, Tusculanae disputationes, II, xvi.
15 “Jer se kaže da je vojniku oružje isto što i ruke i noge.” Ciceron, l. c.
16 Prema Plutarhovu Životu Marijevu, IV.
17 Prema Plutarhovim Spartanskim izrekama (]ApojJ=gmata Lakwnik(), članak o drugom Scipionu.
18 Ammianus Marcellinus (330-400), rimski historičar, podrijetlom Grk iz Antiohije. Kao časnik se borio protiv Alemana, a zatim protiv Perzijanaca pod zapovjedništvom cara Julijana. Pisac je Povijesti koja obuhvaća period od Nervine smrti (96) do ubojstva uzurpatora Valenta (378). Ove su crtice preuzete iz njegovih knjiga XXIV (vii) i XXV (i).
19 U izdanjima prije 1595. dodano je i sljedeće: A zato što mi se činilo da je taj način veoma sličan našemu, htio sam preuzeti od njegova pisca ovaj odlomak, jer sam se već bio potrudio opširno iznijeti ono što znam o usporedbi našeg oružja s rimskim. No, taj listić iz mojih nesređenih bilježaka kao i više drugih ukrao mi je jedan od ljudi koji su me tada služili, pa ga zato neću lišiti koristi kojoj se on od toga nada. Stoga mi vrlo teško pada prežvakavati po drugi put isti zalogaj. Usp. XLVIII. Poglavlje u I. knjizi i ondje navedenu bilješku.
20 “Savitljivi metal kao da poprima život od udova koje prekriva; strašno je to bilo vidjeti; čovjek bi rekao da se to željezni kipovi kreću, da je željezo dio tijela ratnika koji ga nosi. Na jednak su način odjeveni i konji; njihovo je prijeteće čelo obloženo željezom, a sapi su im pod željezom zaštićene od mogućih rana.” Klaudije Klaudijan, In Rufinum, II, 358.
21 U izvorniku a tout ses bardes, a ta je riječ imala i ironičnu konotaciju.
22 U Životu Demetrijevu, VI.
