Ubiće me ovo
ne znam šta je
kad se prisjećam
u glavi premotovam
previše osjećam
ubiće me ovo
ma nije ništa
sve je to u glavi
(u glavi je zaista)
ubiće me znak
žuti, zeleni, plavi,
kako su izgovorili riječi
kako ih nijesu rekli,
kojim tonom se zapjevalo,
jesu li se prsti opekli,
kako se grlilo,
kako se hrlilo,
šta su sjećanja
i gdje kreću obećanja,
ubiće me muzika
koja se čuje u daljini,
ubiće me riječ koja
odzvanja u tišini,
ono što mislim
da nijesam vidjela,
a u stvari je bilo znak,
ubiće me tuđi visoki vokali
i moj sopstveni mrak.
Aleksandra Vujisić
(iz rukopisne zbirke u pripremi)
